Mitologije svijeta http://mitovi123.blog.hr

ponedjeljak, 27.06.2011.

AFRIČKA MITOLOGIJA

Većina tradicionalnih afričkih religija se temelji na politeizmu. Njihova božanstva su često grupirana u obiteljske veze. Gotovo svaka kultura priznaje vrhovnog boga koji je obično povezan sa nebom.

Narodi Zapadne Afrike glavnog boga nazivaju Amma ili Olorun, a Istočni narodi Mulungu.
Najznačajnija bića srednje i južne Afrike su Zemlja, Sunce, Mjesec i Ocean, a u Zairu i Šuma.

Zemlja
Mnogi afrički narodi smatraju zemlju ženskim božanstvom, ona ja majka božica koja vlada ljudima i rađa nove generacije svih bića. Sva bića su Zemlja i nitko ne može živjeti ni postojati bez nje, čak i sva četiri elementa potječu iz Zemlje. Ipak Zemlja kao zemlja rijetko je štovana, smatrana je moćnim duhom koji vlada životom i smrti i koji pomiče planine i šume kada je uznemirena.
Sunce Igra dvostruku ulogu, ono rađa život ali i smrt (suša).
Šuma je prepredeno i tajanstveno božanstvo koje sadrži gotovo sve što je potrebno za život njezinih stanovnika. Neki srednjoafrički narodi su također vjerovali da je šuma obitavalište bogova te da za ulazak u nju su potrebne posebne pripreme tj. obredi i mjere opreza.

Afrički bogovi stvaratelji slijede uglavnom jedan određen uzorak, oni su svi nezadovoljni svojim kreacijama te su ljudi prepušteni sami sebi. Ljudski pokušaj da obnove kontakt sa bogovima putem nebeskih ljestava teme su mnogih afričkih legendi koje nemaju sretan završetak, pošto bogovi ne vole da ih se gnjavi oni zahtijevaju od ljudi da budu zadovoljni svojom sudbinom.
Iako bogovi ne žele sudjelovati ni pomagati ljudima, duhovi i njihovi preci kao i pojedina božanstva su zato spremni preuzeti aktivnu ulogu u zemaljskom životu.

Duhovi su manje moćni i više slični ljudima nego bogovima. oni često kao i ljudi imaju svoje slabosti i osjećaje. Mnogi duhovi su povezani sa fizičkim značajkama kao što su planine, rijeke, bunari, drveća i izvori.
Neki afrički narodi vjeruju da duhovi koji žive u nebu kontroliraju kišu, dok drugi vjeruju da duhovi koji žive u vodi kontroliraju rijeke, jezera i oceane,

Mnogi afrički narodi vjeruju da ljudski duh nastavlja živjeti i nakon smrti. Neki narodi smatraju da oni žive u podzemnom svijetu koji je gotovi isti kao i ovaj svijet samo je preokrenut naopačke. Duhovi po danu spavaju dok se noću bude i izlaze na površinu. Drugi pak narodi smatraju da duhovi žive na nebu u svom kraljevstvu dok bušmani vjeruju da zvijezde čine duhovi mrtvih ljudi. Također neki afrički narodi vjeruju da duhovi predaka ostaju u blizini svojih potomaka kako bi ih mogli štititi i pomagati im sve dok oni provode određene ceremonije i odaju im poštovanje.
Također postoji vjerovanje o reinkarnaciji, naime duša preminulog djeda, oca ili ujaka se može ponovo roditi kao mali dječak, isto tako neka plemena vjeruju da se duše, pogotovo starih ljudi mogu ponovo vratiti u obliku zmije koja je u Africi tretirana sa poštovanjem.

27.06.2011. u 19:05 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 16.06.2011.

Egipatska knjiga mrtvih

Knjiga mrtvih je staroegipatski zbornik sastavljen od različitih religijsko-magijskih tekstova koji se u Egiptu polagao, zajedno s pokojnikom, u grob. Tekstovi su se sastojali od čarolija, zazivanja, himni, molitvi, litanija i magijskih formula, a mnogi su odlomci preuzeti iz Tekstova piramida i Tekstova sarkofaga.

Postoje dva osnovna oblika Knjige mrtvih. To su tzv. redakcije koje nose imena dva najznačajnija centra – Heliopolis i Teba.
U "Heliopoliskoj knjizi mrtvih" zastupljene su religijske dogme svećenstva boga Ra, čiji se kultni centar nalazio u gradu Anu, poznatijem po heleniziranom imenu Heliopolis. Centralno mjesto u tim tekstovima zauzima Ra, čije umiranje navečer i rađanje ujutru simbolizira vječno postojanje. Najstarija poznata zbirka ovih tekstova nastala je krajem V dinastije (oko 2500. – 2350. godine stare ere) i poznatija je pod nazivom Tekstovi piramida. Zbirka tekstova koju nazivamo Knjiga mrtvih, obično podrazumijeva tebansku redakciju, načinjenu po dogmama svećenstva boga Amona čiji se kultni centar nalazio u gradu Uast, također poznatijem po heleniziranom imenu Teba. Ta je zbirka nastala u vrijeme XVIII dinastije (oko 1560. – 1320. godine stare ere).
Nema suštinskih razlika između ove dvije redakcije Knjige mrtvih, iako se po formi bitno razlikuju.
Pored ove dvije redakcije može se govoriti i o četiri razdoblja ili četiri verzije Knjige mrtvih.

Najstarija poznata verzija su "Tekstovi piramida", načinjeni na osnovu nepoznatih i mnogo starijih tekstova, ili usmenog predanja. Bez sumnje je da su ti tekstovi pretrpjeli mnoge promjene tijekom stoljeća koji su prethodili V dinastiji. "Tekstovi piramida" su ispisani hijeroglifskim pismom , na unutrašnjim zidovima pet piramida u kojima su bili sahranjeni vladari V i VI dinastije. Dijelovi ovih tekstova su pronađeni na stelama, sarkofazima i papirusima načinjenim tijekom ogromnog vremenskog perioda od VI dinastije do druge polovine II stoljeća nove ere, što obuhvata više od dva milenija.

Druga verzija je tebanska Knjiga mrtvih, pisana hijeroglifskim pismom i ukrašenim slikama. Ova je verzija podijeljena na poglavlja (kazivanja) koja, osim nekoliko, imaju određeni naslov, ali nemaju utvrđeni redoslijed. Uglavnom je ispisana na papirusima i bila je u upotrebi od XVIII do XX dinastije (oko 1560. – 1085. godine stare ere).

Verzija slična prethodnoj pisana je hijeratskim i hijeroglifskim pismom na papirusima, a korištena je od XX do XXVI dinastije (oko 1085. – 660. godine stare ere).

Saiska verzija, dobila ime po gradu Sau, čije je helenizirano ime Sais, a koji je bio prestonica vladara XXVI dinastije. Karakteristika ove verzije je pokušaj da se od zbirke načini knjiga utvrđivanjem redoslijeda poglavlja. Pisana je hijeratskim i hijeroglifskim pismom, a bila je u upotrebi od XXVI dinastije do kraja ptolomejskog perioda (oko 660. – 30. godine stare ere).

Najstarija verzija Knjige mrtvih, kao što je već rečeno, jesu Tekstovi piramida, ispisani na unutrašnjim zidovima piramide faraona Unasa, posljednjeg vladara V dinastije. Ostala četiri primjerka ovih tekstova su ispisana u piramidama Tetija, Pepija I, Mer-en-ra i Pepija II, koji čine VI dinastiju. Dijelovi nekih tekstova se nalaze ispisani i na zidovima grobne sobe u piramidi Uđabeten, kraljice faraona Pepija II, što je prvi put da se takvi tekstovi nalaze u grobnici koja ne pripada samom faraonu. Tekstovi piramida jasno pokazuju da su samo izbor iz obimnijih i starijih tekstova, načinjenih, vjerovatno, na osnovu prastarog usmenog predanja. Smatra se da su ti tekstovi uobličeni između III i V dinastije (od oko 2700. do 2400. godine stare ere) i da su to učinili svećenici iz Heliopolisa, namećući Ra kao najznačajnije božanstvo i prisvajajući starije kultove. Iako jako malo liči na kasniju Knjigu mrtvih, zbirka tekstova iz piramida je osnova iz koje se ona razvila.
Tekstove piramida sačinjava 714 kazivanja, od kojih se samo nekoliko ponavlja u svih pet piramida. U tekstovima se lako prepoznaju jako stara vjerovanja iz predinastičkog perioda, koja obuhvataju drevne kraljevske rituale, opise ratnih pohoda koji su prethodili ujedinjenju zemlje, kao i pogrebne običaje koji su mnogo stariji od dinastičkog doba.
Drugu grupu kazivanja čine opisi nebeskog života kralja nakon obitavanja na Zemlji. U tim kazivanjima se prepoznaju tragovi stelarnog kulta koji je još u davno doba uklopljen u solarni kult. To je sjedinjavanje vjerovatno bilo završeno još u prvim stoljećima dinastičkog doba, ali u piramidama se pokojni kralj još uvijek identifikuje ne samo sa Suncem, već i sa Zvijezdom (Orionom). Važna karakteristika tekstova iz piramida je jačanje kulta Ozirisa, kao svojevrsne alternative kultu Sunca. Postepeno uvođenje ozirijanskih elemenata ipak ne predstavlja rivalitet, jer vladari toga doba bezrezervno podržavaju kult Sunca. Kako i Ra i Oziris simboliziraju vječno postojanje – jedan svakodnevnim rađanjem Sunca, a drugi godišnjim obnavljanjem prirode – nije bilo razloga da se ozirijanski elementi isključuju iz tekstova. Najznačajnija karakteristika tadašnjih vjerovanja je to što je vječni život među bogovima bio isključiva povlastica vladara, dok za sve ostale, uključujući kraljevu rodbinu i velikodostojnike, zagrobni život predstavlja samo nastavak dobrog ovozemaljskog života, na vječno plodnom imanju u svijetu kojim vladaju bogovi. Vječni život je bio zagarantovan, kao što je kralju bilo zagarantovano sticanje božanskih kvaliteta, a brojne opasnosti koje vrebaju pokojnike na onom svijetu još nisu postojale, i tek će tekstovi iz perioda Srednjeg kraljevstva početi da ih pominju.
Staro kraljevstvo, doba kraljeva koji su bili neprikosnoveni vlasnici svih dobara u državi, završava se sa VI dinastijom, a država se raspada na samostalne oblasti. Taj raspad nije nastupio naglo već je bio rezultat postepenog jačanja svećenstva i provincijskih poglavara tijekom V dinastije. Ratovi lokalnih vlastodržaca, opšta nesigurnost i siromaštvo su osnovne karakteristike Prvog prelaznog perioda (oko 2180. – 1990. godine stare ere), a to je moralo imati jak utjecaj, kako na religijski, tako i na toljeća apsolutnog povjerenja u riječ i djelo kralja. Ujedinjenjem zemlje i uspostavljanjem centralne vlasti, tijekom XI i XII dinastije, započinje period Srednjeg kraljevstva, koji će trajati do oko 1700. godine stare ere. Država je bila obnovljena, ali su kraljevi definitivno izgubili status neprikosnovenih svetih vladara kojim su se dičili njihovi prethodnici iz doba procvata Starog kraljevstva.

Sa promjenom društvenih prilika, mijenjaju se i posmrtni tekstovi. Iako se više ne podižu piramide, pojedini dijelovi Tekstova piramida pojavljuju se na sarkofazima i drvenim kovčezima pokojnika, uz mnoge, do tada nekorištene tekstove. Kazivanja koja su se odnosila na kralja – boga su ili izostavljena, ili prepravljena prema statusu onoga za koga su tekstovi pisani. Uočljiva je dominantna uloga Ozirisa u pogrebnom ritualu.
Najznačajniji dodatak posmrtnim zapisima su opasnosti koje vrebaju nezaštićene i magične riječi (hekau) kojima se pokojnik može odbraniti. Zagrobni svijet je obogaćen raznim preprekama tako da pokojnik, ako nije opskrbljen znanjem magijskih riječi, ne može stići do Suda pravednosti . Sve ove promjene možemo smatrati svojevrsnom demokratizacijom zagrobnog života. Vječno postojanje i sticanje božanskih kvaliteta nije više privilegija vladara, jer Oziris, mrtvi kralj i kralj mrtvih, obećava vječnost svakome, bez obzira na porijeklo. Pogrebni rituali se nisu bitno izmijenili, a svako ko uspije da dokaže svoju ispravnost pred Sudom pravednosti može se nazvati Ozirisom i živjeti vječno. Tako je i uveden običaj da se ispred pokojnikovog imena piše Oziris, a iza imena istinorječivi (pravedni), što je postalo pravilo od kojeg se nikada nije odstupalo. Period Srednjeg kraljevstva je i jedini period dominacije Ozirisa u egipatskom panteonu, mada se mora reći da on, po svojoj prirodi, nije mogao biti zaštitnik trona kakvi su Ra ili Amon. Zbog toga je Oziris obično bivao u drugom planu, mada je bio jedini bog koji je uživao nepodijeljeno uvažavanje svih Egipćana.

Egipatska država se ponovo raspada poslije XIII dinastije, a to koriste Hiksi, doseljenici sa Istoka, koji preuzimaju vlast u Donjem Egiptu i nameću vazalne obaveze plemićima Gornjeg Egipta. Drugi prelazni period, kako se to razdoblje naziva, trajao je od oko 1670. do oko 1559. godine stare ere. Bilo je to doba poniženja pod tuđinskom vlašću, iz koga skoro da nema nikakvih pisanih dokumenata. Poslije izgona Hiksa, sa XVIII dinastijom započinje doba moćne imperije koja će svoje granice pomjeriti daleko od doline Nila.
U to doba nastaje tebanska verzija Knjige mrtvih, najpoznatija i najčešće spominjana zbirka molitava i uputstava pokojniku kako da prebrodi teškoće na putu do Dvorane dvostruke pravednosti, u kojoj će dokazati svoje pravo na vječno postojanje. Nova dinastija vladara nametnula je i novog vrhovnog boga po imenu Amon, ali to nije izazivalo značajnije promjene jer je Ra samo pripojen Amonu. Tako je, kao što je tijekom Starog kraljevstva nastao Ra-Atum, u Novom kraljevstvu nastao Amon-Ra. Poglavlja Knjige mrtvih su niz odvojenih cjelina koje, kao i u tekstovima iz piramida i sarkofaga, nemaju utvrđen redoslijed. Svako poglavlje ili kazivanje, osim malog broja izuzetaka, ima svoj naslov i ilustraciju. Dok su kazivanja u Tekstovima piramida označena kao riječi koje izgovaraju svećenici, u Knjizi mrtvih su riječi stavljene u usta pokojnika, a to je i karakteristika većeg dijela tekstova iz Srednjeg kraljevstva. Ta značajna promjena je nastala vjerovatno u doba siromaštva i nesigurnosti, kada su sahrane sa horovima i svećenstvom bile jako rijetke, pa je tako na veoma jednostavan način data prilika siromašnima da sami zastupaju svoje interese u zagrobnom svijetu.

Tebanska verzija Knjige mrtvih je korištena pretežno u Gornjem Egiptu, u vrijeme XVIII i kasnijih dinastija. Vremenom je ilustracijama posvećivana sve veća pažnja i mnogi papirusi jasno pokazuju da je posao slikara postao značajniji jer je za tekst ostavljano sve manje prostora. Zbog toga su mnoge rečenice jednostavno izostavljane, a ponekad je tekst do te mjere zgusnut da je skoro nečitljiv. Brojne greške u pisanju pokazuju da je posao ilustratora povjeravan provjerenim umjetnicima, dok su tekst ispisivali nedovoljno obrazovani ili veoma nemarni pisari.

Kao važan dio pogrebne opreme, papirusi sa tekstovima Knjige mrtvih su ispisivani po naručenju, ali kako je moćna imperija stvorila brojnu bogatu birokratiju, trgovce i ugledne svećenike, naglo je rasla potreba za posmrtnim papirusima. Tako se ustalio običaj da se papirusi unaprijed pripremaju, a u tekstu se ostavljaju praznine za naknadno upisivanje imena pokojnika. Rezultat te obimne proizvodnje su česte greške u pisanju, a izostavljene riječi u egipatskom načinu pisanja mogu sasvim promijeniti značenje rečenice. Pažljiva ispitivanja papirusa pokazuju da je izrada povjeravana grupama ilustratora i pisara koji su radili odvojeno, da bi kasnije listovi bili spajani u cjelinu. Ponekad se događalo da se, zbog takvog načina rada, pojedina poglavlja pojave dva puta na istom papirusu.

Knjiga mrtvih, jako slična tebanskoj verziji, bila je u upotrebi od XX do XXVI dinastije, a tijekom tog perioda je vidna dalja degradacija teksta, kao i sve grublje greške u pisanju. Slava i moć Egipta opadaju, a kratki period pokušaja obnove stare slave, u doba XXVI dinastije, donosi i neke izmjene u Knjizi mrtvih. Mnoga poglavlja kojih nema u starijim papirusima pojavljuju se u to doba, ali se ne mogu smatrati novim jer je poznato da je u to vrijeme prepisivan i iznova tumačen veliki broj starih zapisa. Na žalost, pisari nisu mogli tačno pročitati i protumačiti zapise koji su već tada bili stari više od jednog milenija, a razlika između jezika kojim se govorilo u doba Starog kraljevstva i jezika iz doba XXVI dinastije, uslovila je mnoga kontradiktorna i pogrešna tumačenja starih mitova i legendi. Osim toga, najveći broj papirusa su ispisivali toliko nevješti pisari, da je izostavljanje riječi, pa i cijelih rečenica, bilo sasvim uobičajeno. Uprkos tome, to je jedini period u razvoju Knjige mrtvih kada su poglavlja svrstana po utvrđenom redoslijedu, ali dalji pokušaji stvaranja koherentnog teksta nisu načinjeni.

Egipat je bio imperija na izdisaju, a VI stoljeće stare ere je donijelo i prvu okupaciju i vladavinu Perzijanaca. Nekada skoro savršeno organizovana država potpuno se raspala, a sa njom i dobro organizovani religijski i kultni centri. Nakon kraćeg perioda samostalnosti, uslijedila je druga perzijska okupacija, a potom dolazak Aleksandra Makedonskog koji je dočekan kao oslobodilac. Tako je otpočeo period posljednje dinastije čiji su vladari, iako Grci, pokušavali da se prilagode egipatskom načinu života. Izgleda da su pokušaji vladara iz dinastije Ptolomeja da prevedu na grčki jezik drevne zapise samo povećali zabunu, nastalu još u doba XXVI dinastije. Prevodioci su obično bili Egipćani koji su znali grčki i vjerovatno su više brinuli o svom društvenom i materijalnom položaju, no što su vodili računa o tačnosti prevoda. Zahvaljujući tome, ptolomejski period karakterišu pokušaji obnavljanja degradiranog i praktično napuštenog kulta Amona. Za razliku od faraona XXVI dinastije, Grci nisu pokušavali revitalizirati drevne običaje, koje nisu ni poznavali ni razumijevali, već su misticizam i mitologiju smatrali osnovnim vrijednostima egipatske kulture. Nema sumnje da Grci nikada nisu ni pokušavali da shvate pravu prirodu drevnih egipatskih vjerovanja i običaja.

Izgubivši samostalnost, Egipat je izgubio i mogućnost očuvanja svojih religijskih centara koji su bili u središtu nauke, umjetnosti i pismenosti. Tako je duboko ukorijenjeno vjerovanje u magiju izgubilo religijsko usmjerenje, pa su se ljudi vratili primitivnim magijskim ritualima. U to doba se ustaljuje običaj ispisivanja pojedinih odlomaka Knjige mrtvih na komadima papirusa koji su potom zamotavani zajedno sa izdvojenim dijelovima tijela pokojnika. Tako je pisana riječ, tada već jedva ikome razumljiva, dobila status amajlije i očuvala ga kroz period kršćanstva i islama jer se zapis još uvijek može sresti u ovim kulturama kao navodno sredstvo izlječenja. Kopije Knjige mrtvih, načinjene u to doba, ne mogu se pročitati bez upoređivanja sa starijim i čitkijim zapisima, a sve veći dijelovi teksta su sasvim nerazumljivi ili nečitljivi. Sa širenjem kršćanstva, od druge polovine prvog stoljeća, Egipćani sasvim napuštaju svoje pismo i prihvataju neznatno dopunjeni grčki alfabet.

Iako je prestala postojati, Knjiga mrtvih prenosi svoj utjecaj na kasnije periode. On se osjeti najviše u ranom kršćanstvu; počevši od samog naziva zagrobnog svijeta i njegovog opisa u djelima gnostika , susrećemo se sa nesumnjivim pozajmicama iz drevnih tekstova. Nekadašnji Amentet, zagrobni svijet, postao je amentu, naziv za Pakao egipatskih kršćana. Taj Pakao je bio podijeljen na dvanaest dijelova, baš kao i svijet tame kroz koji se moralo proći prije izlaska pred Ozirisa. Veliki broj imena anđela je izveden od egipatskih ili heleniziranih egipatskih imena koja nalazimo na drevnim papirusima.

(preuzeto sa: http://humnauke.blogger.ba/ )

16.06.2011. u 21:26 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 14.04.2010.

Amon (izvorno Amun; egipatski: skriveni) je egipatsko i libijsko božanstvo, bog Tebe, staroga i glavnog grada Egipta od XI. (Srednje kraljevstvo) do XXI. dinastije (Novo kraljevstvo). Bilo je božanstvo u egipatskoj mitologiji, koje je s vremenom postalo jedno od najvažnijih u drevnom Egiptu, prije nego što je postalo opskurno. Stvoritelj je duše -ba. Grci su ga poistovjećivali sa svojim vrhovnim božanstvom Zeusom. Amon je povezivan i s Minom, bogom plodnosti, pa je tako nastao Amon-Kamutef ("Bik Svoje Majke").

Na početku vremena postojao je samo ocean Nun. Prema mitu iz Hermopolisa, Nun je imao svoju ženu Naunet. Iz Nuna je izdignut brežuljak, a na njemu je stvoren Amon ("onaj skriveni", prema Hermpolisu je Amon postojao prije brežuljka, te je imao ženu Amaunet). Amon je na brežuljku ispljunuo Šua i Tefnut, blizance. Oni su postali roditelji neba (Nut) i Zemlje (Geb). U Hermopolisu su se Nun, Naunet, Amon i Amaunet slavili kao "očevi i majke koji su postojali prije pravih bogova". Ubrzo je Amon postao "kralj bogova", a to će najviše biti u Novom kraljevstvu. Na kraju, Amon je postao "nespoznatljivi". Amon je bio najviše štovan u Karnaku i Luxoru. Svi su faraoni htjeli pokazati svoju pobožnost gradeći dvorane sa stupovima u obliku papirusa. U hramu su štovani Amon (zaštitnik hrama), Mut (Amonova žena koja je pobijedila bivšu Amonovu suprugu) i Khonsu (bog Mjeseca, sin Amona i Mut). Put omeđen ovnoglavim sfingama se može i danas vidjeti, a njime je putovao Amon tijekom procesija do Luxora, a putem omeđenim palmama do Minovog hrama, gdje bi postao Min. Amonovi svećenici su bili vlasnici bogatih riznica, jer su faraoni darovali novac kao žrtvu Amonu, a taj su novac prisvojili svećenici. Amonov hram je zatvoren tijekom razdoblja Amarne, kad je vladao Amenofis IV. , a čini se da je Nefertiti (faronova supruga) ipak poslije vratila Amonov kult i vratila svećenike koji su ostali nezaposleni. Danas je hram bez krova, ali još uvijek postoje mnogobrojni stupovi i obelisci.

Postupno, kako je Amon bio bog zraka, on je povezan s dahom života, kojim je stvorena ba, osobito u Tebi. Njegova je žena Amaunet. Amon je opisan u ljudskom obliku, kako sjedi na prijestolju, nosi na glavi veliku krunu, vjerojatno od perja ptica, što upućuje na njega kao boga vjetra i zraka. Međutim, kako je Mut, druga Amonova žena neplodna, usvojila je Menthua. U kasnijim godinama, s obzirom na oblik bazena izvan svetoga hrama Mut u Tebi, Menthu je bio zamijenjen, Khonsuom, bogom Mjeseca, koji je pravi Amonov i Mutin sin, jer je Mut ipak plodna, zbog naslova “Ona koja rađa, a rođena nije”.

Faraoni pripisuju svim svojim uspješnim poduhvatima Amonovo djelovanje i oni daju mnogo svog bogatstva i zarobljenog plijena na izgradnju svojih hramova. S obzirom na klanjanje Amonu, grčki putnici u Egiptu su podržali Amona, kralja egipatskih božanstava, jer je kao grčki kralj bogova, Zeus. Isto tako, Amonova je supruga Mut postala povezana sa Zeusovom ženom Herom. Amonova je sveta životinja ovan, a ovnovi su bili simbol muškosti, pa je Amon postao božanstvo plodnosti, i tako je započeo apsorbirati identitet Mina, itifaličnog boga plodnosti, pa postaje Amon-Min (Amon-Kamutef). Ovo udruženje s bogom muškosti dovelo do toga da Amon-Min dobiva epitet Kamutef, “Bik Svoje Majke”. Kao što je Amonov kult bio veći, Amon je postao identificiran s bogovima vladarima, Sunčevim bogovima, kao Ra-Harakhte. Ova identifikacija je dovela do spajanja identiteta, pa nastaje Amon-Ra. On preuzima sve Raove moći i potomke kao svoje. Ra-Harakhte je bog Sunca, spoj Ra i Horusa. On je vidljiv danju, a Amon-Ra znači skriveno noćno Sunce.

U početku je Amon bio tebanski bog, a prvi se put spominje u Sakkari. Tijekom 18. dinastije, faraon Ehnaton (također poznat kao Amenofis IV.) uveo je Atonov kult, vjeru u snagu Sunčevog kruga. Međutim, ovo je bilo nepopularno, posebno s prethodnim svećenicima hrama, koji su bez posla. Nakon faraonove smrti, opet se vraća politeizam s kultom Amona i Mut. Svećenici uvjeravaju novog faraona Tutankhamona, čije je ime značilo "Živa Slika Atona", da promijeni svoje ime u Tutankhamon, "Živa Slika Amona". Međutim, u ostalom Egiptu, popularnost njegova kulta je brzo nestala zbog Ozirisa i Izide, koji nisu imali nikakve veze s heretikom Ehnatonom. I tako je Amon razdvojen od Ra. U područjima izvan Egipta, gdje su Egipćani ranije donosili žrtve Amonu, njegova sudbina nije bila propadanje kulta. U Nubiji, gdje je njegovo ime Amane, on je ostao nacionalni bog, sa svojim svećenicima. Prema Diodoru Sicilskom, oni su čak i kraljeve tjerali da počine samoubojstvo, odnosno imali su toliko uvjerenje. Isto tako, u Libiji je ostao Amon u Libijskoj pustinji, u oazi Siwa. Njegov je ugled među Grcima bio tolik da je Aleksandar Veliki smatran njegovim sinom.

Anuket je božica iz egipatske mitologije. Ona je vrlo važna, jer je gospodarica egipatske rijeke Nila. Druga imena - Anqet, Anukis (kod Grka).

"Majka Nil" bio je jedan od egipatskih naziva za tu rijeku. Tada se vjerojatno misli na Anuket, božicu vode. Postoje još dva vodena božanstva vezana uz Nil, Hapy i Sobek. Anuketin hram bio je na otoku. Plodnost Zemlje i poplave Nila bile su najvažnije seljacima, dok su se faraoni držali kulta Sunca. Hapy i Sobek , bogovi jezera i močvara, bili su tako važni da su seljaci govorili da im Ra nije toliko potreban koliko Nil. Anuketina je majka Satis, još jedno nilsko božanstvo. Otac joj je Hnum, koji je očito bio Satisin ljubavnik, a stvorio je ljude od gline i udahnuo im život. Hnumova je žena Heket, božica-žaba, koja je kao i Hnum, Satis i Anuket, nilska božica.

Anubis je u egipatskoj mitologiji bog balzamiranja s glavom šakala, kao i bog mrtvih i vladar podzemlja, sin Ozirisa i Neftis. Najstarije spominjanje Anubisa nalazi se na tekstovima piramida. Anubis je u egipatskom tekstu napisan kao Inpw (ili Anpu, Anupu, Inepu, Ienpw ili Yinepu), ali su Grci, radi teškog izgovora imena Inpw, boga preimenovali u Anubis.

Anubis je prikazivan kao šakal ili čovjek s glavom šakala, katkad i u psećem liku. Bio je snažno povezan s grobljima u starom Egiptu, jer je to bila životinja koja je prijetila oskvrnuću ljudskih tijela. Njegova je glava crna, što podsjeća na plodno tlo uz Nil, Kemet, potrebno za zemljoradnju, ali i za smrt. Anubis je opisan u pogrebnim kontekstima, gdje je prikazan kako posjećuje mumije ili sjedi na grobu štiteći je. U stvari, tijekom balzamiranja, svećenik je stavljao masku Anubisove glave. U Novom kraljevstvu će se pojaviti pečati s Anubisovim likom. Zadaća Anubisa u podzemlju je vaganje srca, središta misli i osjećaja.

Anubis je bio nezakoniti, vanbračni sin Ozirisa i Neftis, kojeg je Izida odgojila i čuvala. Kad je Oziris ubijen, Anubis je napravio njegovu mumiju, koja je postala prva mumija. Anubis je od tada dočekivao duše i vodio ih do vage u Ozirisovoj sudnici. Rezultat bi bilježio Thoth, bog Mjeseca.

Izvorno, u Ogdoadi iz Hermopolisa, on je bog u podzemlju. Ima ženu, Anput, koja je opisana upravo ista, kao božica-šakal. Njegove su žene i Neheb Kau, Nehebka, i Kebechet, božice koje se s toplom vodom i pročišćavanjem organa brinu za dušu pokojnika. Kebechet je također njegova kćer. Njegov otac je bio izvorno Ra u mnogim papirusima koji su pronađeni u piramidama, te bi Anubis bio četvrti sin Ra. Ali u kasnijoj dobi, njegov otac je postao Oziris, a njegova majka Neftis, iako jedan mit tvrdi da Neftis spavala s Ozirisom prerušena u Izidu, a kad je vidjela svoje dijete, napustila ga je. S lijedeći sjedinjavanje Eneade i Ogdoade, kao rezultat sjedinjavanja Ra i Atuma, Anubis je postao manji bog u podzemlju, čime se sve više popularizira Oziris tijkom Srednjeg kraljevstva. Kad je legenda o Ozirisu i Izidi postala popularna, Ozirisovi organi su dani Anubisu na dar. Uz ovu vezu, Anubis je postao zaštitnik mumija i balzamiranja: tijekom pogrebnog obreda mumifikacije i balzamiranja ilustracije iz Knjige mrtvih često pokazuju svećenika kako nosi Anubisovu masku pred mumijom. Budući da je više povezan s vjerovanjima o vaganju srca nego Oziris, Anubis je zadržao ovaj aspekt, i postao "čuvar smrti". Anubis je često opisan u izdanjima Knjiga mrtvih kao bog koji je obavljao mjerenje srca pokojnika i pera istine (Ma'at) u prisustvu Thotha (kao književnika, zapisuje rezultat) i Ozirisa (kao suca). Anubis je više štovan u Gornjem Egiptu. Prema jednoj verziji, Anubisov je otac Set, Neftisin muž, za kojeg se obično kaže da je crvenokos i neplodan.

Atum (njegova alternativna imena su Tem, Temu, Tum, Atem) je drevno egipatsko božanstvo povezano sa Suncem, kao i Ra. To je bog zalazećeg Sunca, odnosno on predstavlja Sunce na zalasku. On je hermafroditski prabog od koga nastaje svijet. Atum je ponekad predstavljen kao čovjek, ili kao čovjek s ovnovom glavom.

Najčešće je Atum prikazan sa glavom ovna i kao gušter, zmija, lav ili bik. Samo ime potječe od riječi tem koja znači završen, gotov.

Prema jednom mitu, Atum je prvobitni bog. On je rođen iz Nuna, oceana, te je na jednom brežuljku stvorio blizance Šua i Tefnut, koji su roditelji Geba i Nut. Poslije je položaj Atuma zauzeo Ra, koji je postao sveobuhvatni bog Sunca. Prema nekom tumačenju Atum je bio hermafrodit. Sjedište kulta bio je Heliopolis. Od najranijeg doba spominje se u Tektovima piramida, kao stvoritelj i otac faraona. Prikazuje se antropomorfno, na glavi mu je dvostruka kruna, Gornjeg i Donjeg Egipta.

Amaunet je Amonova žena zmijske glave, što sliči Wadjet ili Meretseger. Nije mu rodila djece, pa se oženio Mut, koja je rodila Khonsua, ali se ovaj mit spominje u Tebi. U Heliopolisu se Amaunet uopće ne spominje, ali su zato spomenuti Nun, i, u jednoj verziji, Amon-Ra. Amaunet je imala zmijsku glavu u svijesti Egipćana jer su vjerovali da postoje samo ženske zmije. Ali Amaunet je prikazana i kao ljudska žena koja na glavi nosi jastreba ili pero.

Amaunet se na neki način može gledati kao božica zraka. Njezino se ime ponekad koristilo za podzemlje, Ozirisovo carstvo, imenom Duat. Kad bi se njezino ime koristilo za ime podzemlja, izgovaralo bi se Amentet ili Imentit. U nekim hijeroglifima je opisana kao zapadna božica, što je inače Hathor, Raova kćer. U tom slučaju, Amauntino ime znači "zapad", "ona od zapada", kao ogledalo zapada. Njezina uloga kao pogrebne božice vidi se u tome što je vodila duše na zapad, u podzemlje, kamo Sunce zalazi.

Bat je egipatska božica koja u ranoj egipatskoj mitologiji predstavlja personifikaciju svemira i Mliječne staze. Drevni Egipćani su ju počeli štovati barem 8000 godina prije Krista. Mliječna staza je tada smatrana bazenom mlijeka. Epiteti su joj "Ona Koja Voli" i "Velika Krava", te "Bat od Dva Lica".

Bat ima kravlje rogove, a na jednom kamenu je prikazana s lijepim licem sličnim Hathor. Hathor je božica-krava, zaštitnica plodnosti kao i Bat. Riječ ba (duša) nastala je od Batinog imena. Također, ankh je njezin simbol. Rijetko je prikazivana u slikarstvu i kiparstvu i općenito, u umjetnosti je bila rijetka. To je možda zato što ni nije bila toliko važna. Bat se može smatrati oblikom Hathor, jer je na jednom grupnom kipu Hathor prikazana s rogovima i Suncem na glavi, desno je faraon, a desno od faraona Bat. Bat je zamišljena kao velika krava prekrivena zvijezdama što jako sliči Hathor, ali nije imala Hathorinu popularnost. Češće je bila na amuletima protiv zla, a znak joj je i sisrum, sveta čegrtaljka, glazbeni instrument. Nejasan je njezin naziv "Ba od Dva Lica". Na Tekstovima piramida piše o Bat: "Ja sam hvaljena, ja sam Veličanstvo, ja sam Bat s Dva Lica, ja sam "Ona Spašena", ja sam spasila samu sebe od zla." Čini se da je na početku bila jedna božica-krava, koja je poslije razdvojena na Hathor i Bat.

Bast (Bastet, Baset, Ubasti ili Pasht) drevna je božica-mačka, štovana od Druge dinastije. Središte njenoga kuta bio je u Per-Bastu (grč. Bubastis), koji je imenovan njoj u čast. U početku smatralo ju se božicom zaštitnicom Donjeg Egipta, i prema tome prikazivana je kao razjarena lavica. I zbilja, njeno ime može se protumačiti kao "ženska proždiračica". Kao zaštitnica, smatralo ju se i čuvaricom faraona, i prema tome i čuvaricom najvišeg muškog božanstva, boga Ra, koji je poput nje bio solarno božanstvo, čime je dobila nadimke "Dama plamena" i "Raovo oko". Bast je u početku smatrana božicom Sunca, no kasnije su Grci promijenili njenu božansku ulogu u božicu Mjeseca. U grčkoj mitologiji, Bast je također poznata kao Aelurus.

Kasniji zapisi ponekad su je preimenovali u Bastet, varijaciju imena Bast koja je sadržavala dodatan sufiks uz postojeći, za koji se smatralo da je dodan radi naglašenog izgovora. No radi tumačenja njenog imena, koje je u ovom slučaju značilo (žena iz ćupa masti), Bast je postupno postala i božica parfema, i dobila nadimak "mirisne zaštitnice". Istovremeno, kada je Anubis postao bog balzamiranja, Bast je, kao božica masti, smatrana njegovom ženom, dok je vjerovanje da je Bastet Anubisova majka prekinuto godinama kasnije kada je Anubis postao Nefertitin sin.

Ovakvo nježnije karakteriziranje kao božice parfema, te uz ratne gubitke Donjeg Egipta protiv Gornjeg Egipta dovelo je do smanjenja tumačenja Bast kao bijesne i divlje božice. Radi toga, do Srednjeg kraljevstva prikazivana je u liku domaće mačke umjesto divlje lavice. Ipak, povremeno je prikazivana kako drži masku lavice, koja je navodila na prikrivenu divlju stranu. Zbog činjenice da se domaće mačke ponašaju zaštitnički i nježno prema svojim potomcima, Bast se također smatralo dobrom majkom, i često ju se prikazivalo u društvu mnoštvo mačića. Nadalje, žena koja je željela djecu ponekad je nosila privjesak koji je prikazivao božicu s mačićima (broj mačića na privjesku predstavljao je broj djece koji je žena priželjkivala). Zbog ogromne katastrofe koju su štetočine poput miševa i štakora činile zalihama hrane, i njihove sposobnosti da ubiju zmije, posebno kobre, mačke u Egiptu smatrane su uzvišenima, i ponekad im se davalo da nose nakit, ili da jedu iz jednakih tanjura poput njihovih vlasnika. Kako je Bast postala glavna božica i zaštitnica mačaka, u hram Per-Basta donosile su se mrtve (i mumificirane) mačke radi pokopa. Više od 300 000 mumificiranih mačaka pronađeno je u Per-Bastu tijekom iskapanja Bastinog hrama. Egipćani vjeruju kako, nakon što mačka ugine, obitelj mora "izložiti" tijelo izvan kuće kako bi joj odalo odgovarajuću počast. Kao mačja ili lavlja ratna božica, i zaštitnica zemlje, kada je tijekom Novog kraljevstva divlji lavlji bog Nubije Maahes postao dijelom egipatske mitologije, Bast se, u Donjem kraljevstvu, smatralo njegovom majkom. Usporedno tome, ratna lavlja božica Sekhmet smatrana je njegovom majkom u Gornjem kraljevstvu.

Kao uzvišena majka i zaštitnica Donjeg Egipta, postala je povezana s Wadjet, također zaštitnicom Donjeg Egipta, i kasnije postala Wadjet-Bast, što je usporedno paru u Gornjem Egiptu, gdje su ujedinjene Nekbet i Sekhmet. Naposljetku, njen položaj zaštitnice Donjeg Egipta doveo je do identificiranja kao jedinstvene božice Mut, čiji se kult uzdignuo uz onaj Amona, te se kasnije upio u nje kao kult Mut-Wadjet-Bast. Ubrzo zatim, Mut je upila identitete para Sekhmet-Nekbet.Spajanje identiteta sličnih božica dovelo je do značajnije zbunjenosti, što je kasnije dovelo do ideje Grka i tumačenja Bast kao lunarne božice. I zbilja, došlo je do veće zbunjenosti u kasnijim generacijama, kada su se identiteti postepeno spajali, kao i kod Grka tijekom njihovog okupiranja, koji su je katkad nazivali Ailuros (grč. mačka), poistovjetivši Bast s grčkom božicom Artemidom, grčkom božicom Mjeseca. Radi prilagođavanja vlastitoj kozmologiji, Grci su Bast smatrali Horusovom sestrom, kojeg su poistovjetili s Apolonom (Artemidinim bratom) te, kasnije, kćerkom uzdižućih božanstava, Ozirisa i Izide.

Duamutef je egipatsko božanstvo. Njegov je otac Horus, te je jedan od Horusovih sinova. Ima glavu šakala, pa podsjeća na Anubisa, s kojim je u rodu (Anubis mu je stric). Bog je istoka, zaštitnik trbuha. Štiti ga Neit, božica ratovanja.

Geb (zvan i Seb ili Keb) je egipatski bog Zemlje, sin Tefnut i Šua. Muž je Nut - neba, otac Ozirisa, Izide, Seta i Neftis. Sa svojom sestrom blizankinjom Nut činio je drugi božanski par. No katkada se govorilo da je otac Raa, Sunca, i Thotha, Mjeseca, te su ga zvali "otac bogova". Suprotno grčkoj mitologiji, u Egiptu je Zemlja bila muški element, dok je u Grčkoj smatrana Majkom Zemljom.
Prije stvaranja sadašnjeg svijeta Geb je bio čvrsto zagrljen s Nut. To se Ra nije sviđalo pa je naložio Šuu da ih razdvoji. Kad su se odvojili, stvoreni su prostor i svjetlo. Geb je Zemlja, a njegovo tijelo, koje su prikazivali kako leži ispod Nut, poduprlo se na laktove savivši koljena pa je na površini zemlje stvorilo gore i doline. Zelene mrlje ili biljke što se u papirusima vide na njegovu tijelu simbolično su prikazivale njegov vid boga raslinja. Geba su katkada prikazivali kao gusku, Veliku gakušu, ili s guskom na glavi jer se govorilo da u tom obliku nosi jaja iz kojih se izleže sunce kao ptica Bennu. U drugo doba prikazivali su ga kao Nutina bika.

Hapy
je egipatski bog Nila i žetve. Štovali su ga u cijelom Egiptu bacanjem hrane u rijeku. Prikazivali su ga s plavom kožom. Hapy, Nekhebetin muž, bio je veoma važno egipatsko božanstvo, bog Nila, posebno poplave, a njegovi štovatelji su ga obožavali i bio je čak i iznad boga Ra. To se često događalo zbog mišljenja da bez Sunca Egipćani mogu živjeti u tami, ali bez Nila će pomrijeti.
Vjerovalo se da su Hapyjev izvor bila dva vrtloga u pećinama na otoku Elephantine. Na njegovom putovanju zamišljen je kako teče kroz podzemni svijet, kroz nebesa i onda kroz Egipat. Bio je odgovoran za pojenje livada donošenjem jutarnje rose, ali najvažnije je da je donosio plodne poplave, što je Egipćanima bilo veoma važno. Hapy je hranio Egipćane time što im je "donosio" hranu i vodu za prehranu. Takva hrana, koja je hranila Egipćane, bila je čak i ponuda i hrana bogovima. Kao bog plodnosti pridružen je Ozirisu. Predstavlja se kao čovjek s bradom obojenom plavo ili zeleno, sa ženskim grudima, nagovještavajući njegove moći prehrane. Kao bog sjevernog Nila, nosi biljke papirusa na glavi i, kao bog južnog Nila, nosi biljke lotosa. Često se prikazivao i kako nosi ponude hrane ili kako sipa vodu iz vaze. Ponekad je naslikan nudeći dvije biljke i dvije vaze što simboliziraju Gornji i Donji Egipat. Njegovo ime često se miješa sa imenom Horusovog sina koji se zove Hapi.

Hapi je egipatski bog smrti. Ima glavu majmuna, odnosno, glavu pavijana. Povezivan je s Neftis, božicom grobnica. Neftis štiti mumije, a pomaže joj Hapi. Jedan je od četiri Horusova sina.

Hathor (Hator) je božica ljubavi, ljepote, glazbe i sreće. Predstavlja ju se u obliku žene s kravljim rogovima ili hijeroglifskim znakom na glavi. Hathor je čarobnica koju se ponekad predstavlja i u obliku krave. Grčki joj je pandan Afrodita. Izvorno je bila personifikacija Mliječne staze, naše galaktike.
Hathor je nastala iz Raovog oka te mu je najdraža kći. Ona je drevna božica, štovana veoma davno, u liku svete krave, te sliči Bat.

Tijekom pobune ljudi protiv Ra, Hathor je bila osvetnica. Ljudi su mislili da je Ra prestar da bi bio kralj. Tada reče Ra tada Nunu (prvom oceanu): "Najstariji među bogovima od koga postadoše bogovi. Gle, ljudi stvoreni od oka moga smisliše zla dijela protiv mene i bogova. Čekao sam, nisam ih ubio, prije nego što čujem riječi vaše o tomu." Reče tada Njegovo Veličanstvo Nun: "Sine moj, Ra, ti si bog veći od onoga što ga je stvorio i onih koji ga stvoriše! Tvoje je prijestolje snažno, veliki je strah među ljudima od Tebe zavladao. Neka tvoje oko kazni one koji te uvrijediše!" I slože se tada svi bogovi i božice (bili su to Geb, Nut, Šu i Tefnut) i rekoše oni Ra: "Veliki Ra, pobjegoše ljudi od Tebe u pustinju, njihova su srca u strahu. Pošalji oko svoje da uništi one koji smisliše zlo protiv Tebe, neka ono siđe u obliku Hathor."

Hathor siđe i pretvori se u groznu lavicu Sekhmet, koja donosi kugu i bolest. Ali, Ra je zaustavio Sekhmet te su ljudi preživjeli. Hathor se poslije udala za Horusa i rodila mu 4 sina.

Heket, čija su imena još Heqat, Hekit, Heqet, Hegit, Heget ili Heqet, bila je za Egipćane božica-žaba, žena sa žabljom glavom ili žena koja na glavi nosi žabu, a mogla se sama u žabu pretvoriti. Njezin je muž Hnum.

Žaba je tisućama godina za Egipćane bila simbol plodnosti i predstavlja život. Svoje božansko obličje žaba je našla u božici Heket. Njezin kult potječe iz Srednjeg kraljevstva, a možda i ranije, iz preddinastijskih vremena, za vladavine "Horusovih sljedbenika". Heket je bila žena Hnuma, boga-ovna koji je stvorio ljude. Bila je štovana zbog mita iz Heliopolisa, koji govori o nastanku bogova i svijeta. Sve je započelo sa oceanom Nunom. Tijekom previranja mita, Heket je postala žena Šua, boga zraka, te je izbacila Tefnut, božicu vlage. Heket je tako bila Raovo dijete, Šuova sestra i žena, majka neba, Nut i Zemlje, Geba.

Ovakvo tumačenje Heket nastalo je nakon povezivanja Ra i Atuma. Kao božica plodnosti, Heket je bila zaštitnica djece i rodilja, što je slično Tawaret. I Bes je bio zaštitnik djece. Ovakvo zaštitničko djelovanje se pripisuje bogovima tijekom Srednjeg kraljevstva, a povezano je s Nilom i plodnošću. Bilo je prihvatljivo da su Heket i Hnum supružnici, jer su bili stvoritelji života (Hnum je oblikovao svakog čovjeka prije rođenja, dajući mu ljepotu ili ružnoću). Heket je pomagala i pri rođenju Horusa. Bila mu je i spasiteljica, jer žabe žive u močvarama, a Horusa su tamo skrivali. Neki su vjerovali da su Izida i Heket ista božica.

Horus ili Hor je egipatski bog s glavom sokola koji se povezuje sa Suncem. Zajedno s bogom Sunca Ra, Horus je udružen u Ra-Harakhtea. U egipatskoj mitologiji postoje 2 Horusa - sin Izide i Ozirisa i Raov sokol. Horusovo oko je nazvano wedjat ("zdrav").
Nakon Ozirisovog uskrsnuća, Izida je otišla svom mužu. Začela je Horusa, ali ga je rodila u tajnosti. Naime, Ozirisov i Izidin brat Set, koji je ubio Ozirisa, vladao je okrutno nad Egiptom, iako je pravi prijestolonasljednik bio Horus. Izida je skrivala Horusa u delti Nila, a pomagao joj je Thoth. Jednog dana je Horusa ugrizao škorpion. Thoth je, na sreću, izvukao sav otrov, a Ra je dotle zaustavio put po nebeskom svodu. Horus je zato u liku djeteta bio zaštitnik djece. Kad je odrastao, zauzeo se za svoje prijestolje na Sudu bogova. Sudom je predsjedavao Ra, vladar bogova, a kraj njega je još bila Hathor. Ra je zastupao Seta, tvrdeći kako je Set strašniji i moćniji. Izida i Thoth su pak došli braniti Horusa. Suđenje se zahuktavalo, i bogovi su se obratili Majci Bogova, božici Neit, koja je razmislila i odabrala Horusa. Set se nije složio pa je pokušao silom prevariti Izidu i oteti prijestolje. To je učinio tako što je Horusu izbio lijevo oko, Mjesec, ili tako što se s njim natjecao u smjenjivanju lika. Naime, oboje su se pretvorili u vodenkonje i zaronili u Nil. Horus je u obje priče pobijedio. Prijestolje mu je vraćeno, a Set je bio prisiljen povući se. Horus se oženio Hathor, i imao 4 sina.

Huh je drevno egipatsko božanstvo. Druga imena - Heh, Hah, Hauh.

Hnum (pisano i Chnum, Knum, ili Khnemu) bio je jedan od najranijih božanstava Egipćana, izvorno, bog izvora rijeke Nila, s glavom ovna. Hnum znači graditelj, a zaštitnik je lončara.
Hnum je na svom lončarskom kolu stvorio ljude. Dao im je ka ili dušu. Posebno pomnjivo, vjerovalo se, stvara faraone, te lijepo oblikuje njihova tijela. Hnum je uzimao mulj i glinu od godišnje poplave Nila, te je stvoritelj djece, a oblikuje ih na lončarskom kolu, i stavlja njihovim majkama utrobu, a izgled ili zdravlje djeteta ovise o Hnumovoj volji. On je kasnije bio opisan kao lončar drugih božanstava, i on je nosio naslove poput "Božanstveni lončar" i "Gospodar koji je stvorio stvari iz sebe". Na određenim lokacijama, kao što je Otok slonova, jer se mislilo da je Hnum bog iz rijeke, muž božice-žabe Heket, otac Anuket, koja je utjelovljenje Nila. U drugim lokacijama, kao stvaralac i ljudskog tijela, on je ponekad smatran društvom za Meskhenet, čija je odgovornost disanje djece u trenutku rođenja. Osim toga, u mjestima kao što su Esna, zbog njegova aspekta kao stvoritelja tijela, gledali su ga kao oca Heka, oličenja magije, i time kao muža Menhit. Izvorno jedan od najvažnijih božanstava, kada se ustalio na drugim područjima, bio je sekundarna funkcija, kao lončar.

Međutim, Hnum je ranije preuzeo položaj kao stvaralac drugih božanstava, te je identificiran kao Ra, ili više posebno kao ba. U umjetnosti, on je obično prikazan kao čovjek ovnove glave, sjedeći na lončarskom kolu, a blizu njega su nedavno stvorena dječja tijela, iako se također pojavljuje kao vodeni bog, držeći vrč iz kojeg teče vode. Međutim, on se povremeno pojavio s prikazom elemenata, u kojem je, predstavljajući vode, bio prikazan kao jedan od četiri glavnih elemenata: Geb je Zemlja, Šu zrak i Oziris smrt, dok Hnum predstavlja vodu. Bogoslužje Hnumu usredotočeno je na dvije glavne točke, Otok slonova (Elefantina) i Esna, koji su sveta mjesta. U Elefantini je bio uz Anuket i kao čuvar izvora rijeke Nila. Njegovo značenje je dovelo do pojave ranih imena za djecu od njega. Primjer je Khnum-khufwy – "Hnum je moj zaštitnik", poznatije kao Keops (bio je graditelj Velike piramide u Gizi). Zbog njegove važnosti, kao jednog aspekta života, Hnumu se još uvijek klanjalo u nekim polu-kršćanskim sektama u drugom ili trećem stoljeću.

Imhotep (bog osnivatelj medicine)

U tekstovima, kao treći član memfiskog (Men – Nefer) trojstva, pojavljuje se još jedan sin boga Ptha imena Imhotep. Njegovo ime na staroegipatskom znači – onaj koji dolazi u miru i time potpuno odgovara bogu medicine. Iako ga drevni Egipćani smatraju i bogom znanja i učenja, najznačajnija uloga mu je ipak kao liječnika i pisca medicinskih tekstova. Sve dosadašnje analize dokazale su da je Imhotep bio jedan od najstarijih drevnih egipatskih znanstvenika s polja medicine. Kao takav i kao graditelj koji je uveo u egipatsku arhitekturu prvu piramidu s punim pravom može zauzeti i mjestu među egipatskim drevnim bogovima.

Imset (Imsety) je egipatski bog podzemlja i smrti, s ljudskom glavom. On je jedan od četvorice Horusovih sinova. Braća su mu Hapi, Duamutef i Kebehsenuef. Svojim licem podsjeća na Ozirisa, svog djeda. Imsetov lik bio je čest na kanopama.


Izida je u egipatskoj mitologiji božica plodnosti, ljubavi i medicine. Pojavljuje se u mnogim egipatskim pričama kao moćna čarobnica. Egipćani su je najčešće predstavljali s hijeroglifskim znakom na glavi. Grčki pandan joj je Demetra. Izidin hram u Philaeu je bio posljednji poganski hram u Egiptu. Ponekad je prikazana kao Hathor.
Geb, bog Zemlje, i Nut, božica neba, imali su četvero djece - Ozirisa, Izidu, Neftis i Seta. Izida i Oziris su bili blizanci, te su bili zaljubljeni u utrobi svoje majke Nut, koja je rodila i zvijezde. Kad su rođeni, Izida i Oziris su se vjenčali, iako isprva nisu imali djece. Neftis se udala za Seta, iako ga je mrzila, a voljela je Ozirisa. Set je mrzio svog brata i htio ga svrgnuti s vlasti. Kada su odrasli, Oziris i Izida su se uzeli i postali vladari Egipta. Krenuli su zemljom podučavati narod zemljoradnji, tkanju, arhitekturi i molitvi. Mnogo su dobrog učinili za narod Egipta. Dolina Nila je zazelenjela pod vrtovima, voćnjacima i njivama, narod je počeo nositi fina odijela, graditi hramove i gradove. A tada je zlobni Set posijao klicu zle kobi nad Egiptom. Ubio je Ozirisa, ali ga je Izida uz mnogo napora oživjela, a pomogao joj je njezin nećak Anubis, bog-šakal. Izida je pomagala ljudima i bogovima. Pomagala je pri teškim porodima, liječila moću govora. Izida je bila najomiljenija božica u Egiptu koja je mnogostruko pomogla egipatskom narodu.

Imset , Horusov sin, ima ljudsku glavu. On je bog juga i zaštitnik jetre. Štitila ga je Izida, koja je majka četvorici bogova, što je bizarno jer im je Horus otac. Ipak, možda im je majka Hathor, jer je postojala svčanost vjenčanja Horusa i Hathor. Izida je pomagala Imsetu tako da je štitila nožni dio mrvatčkog kovčega. Duamutef ima glavu šakala, pa podsjeća na Anubisa, s kojim je u rodu (Anubis mu je stric). Bog je istoka, zaštitnik trbuha. Štiti ga Neit, božica ratovanja. Hapi ima glavu majmuna, babuna. Bog je sjevera, zaštitnik pluća. Štiti ga Neftis, koja čuva glavu mrtvaca. Hapi se često miješa s Hapyjem, bogom Nila i voda. Kebehsenuf ima glavu jastreba, pa podsjeća na svog oca, zato što su sokol i jastreb srodne ptice grabežljivice. Bog je zapada, čuvar crijevnih organa, štiti ljude od crijevnih bolesti.

Khepri je u egipatskoj mitologiji bog skarabej. To je sveti kukac koji gura Sunce nebeskim svodom. On je jedan oblik boga Ra. Khepri predstavlja Sunce ujutro. U podne je Sunce Ra, a navečer Atum. Druga Kheprijeva imena su Kheper, Kheper, Chepri, Khepra. Njegovo ime znači "onaj koji se razvija".

Značenje Kheprija za egipatsku vjeru bilo je da je on jutarnji bog, ali Sunčev bog. Predstavljen je skarabejem, kukcem koji od izmeta pravi kuglice te ih kotrlja. Tako je Khepri zamišljen kako gura Sunce nebom. Također, predstavlja nov život, pa je prisutan u pogrebnoj umjetnosti. Također, Ra ili drugi bog Sunca (Amon ili Amon-Ra) je izišao iz lotosovog cvijeta, ali najprije kao Khepri. U Tutankhamonovoj grobnici otkriven je pektoal s Kheprijevim likom. Grobnica se nalazi u Dolini kraljeva, a pronađena je i figura Selkis.

Khonsu sin Amunov
Ime boga Khonsua izvedeno je od korijena riječi kh n s što na drevnom egipatskom znači – biti u pokretu, ići, trčati. Sin je Amuna i Mut i treći je član Tebanske trijade bogova. Khonsu je poistovjećen s Mjesecom, pa postaje jedan od oblika boga Tota. Khonsu je još iz doba Starog kraljevstva smatran za glasonošu velikih bogova i putnik je koji se kreće nebom u obliku Mjeseca. Kasnije u Novom kraljevstvu Khonsu je sasvim poistovjećen s bogom Totom, kao s bogom Mjeseca. Drevni ga Egipćani još nazivaju i kao – drugo veliko svijetlo nebesko, ili kao – prvi veliki sin velikog Amuna. Khonsu kao Khonsu Nefer – hetep za drevne Egipćane je bog koji ih štiti od zlih sila koje stalno napadaju zemlju, zrak, vodu i nebo. Te zle sile napadaju i ljudsko tijelo, te donose bolove, bolest, ludilo i smrt. Khonsu se također brine i za plodnost njiva, voćnjaka i stada, a kod ljudi za ljubav. Teško se može tvrditi da su drevni Egipćani povezivali mjesečeve mijene s raznim bolestima, ali postojanje kulta Khonsua to bi moglo značiti da su u to možda vjerovali, ili bar sumnjali da postoji neka veza. Khonsu je obično prikazan u obliku čovjeka sa sokolovom glavom na kojoj je polumjesec, a središte kulta mu je u gradu Tebi, ali se štovao i u hramovima posvećenim bogu Totu.

Maat – božica zakona, reda i istine
Božica Maat toliko je blisko povezana s bogom Tothom da je čak lako moguće poistovjetiti je s njegovom božicom pratiljom. Simbol božice Maat je nojevo pero privezano trakom za njezinu glavu. Često je prikazana i kao žena za čije ruke su pričvršćena krila. Povezanost Maat s nojevim perom do danas nije objašnjeno, ali srećom značenje drevne egipatske riječi maat poznato je i znači – ono što je ravno, a najvjerojatnije je označavala ravnalo, a kasnije se ta riječ koristi za označavanje pravila i zakona. Drevni Egipćani riječ maat rabe u njezinom moralnom i fizičkom smislu, pa tako ona označava pravdu, istinu, ispravnost, pouzdanost, red, zakon…
Božica Maat je prema tome personifikacija moralnog i fizičkog zakona, reda i istine, pa ima i značajnu ulogu u zagrobnom svijetu. Tako se dvorana u kojoj se obavlja mjerenje srca pokojnika naziva – Maati. Ovaj dual najvjerojatnije je nastao zbog opisa božice Maat kao Maat s istoka i zapada ili kao pojedinačna i kozmička Maat. Ovdje se nazire (barem tako izgleda Athumanunhu), postojanje dvojne pravde jer se pominju dvije Maat – Maati. Nažalost nema tekstova ni hijeroglifa koji bi ovo dvojno značenje pravde pobliže objasnili, ali drevni su Egipćani možda samo željeli prikazati ispravnost i božanski red. Tijekom vremena maat je i naziv za vagu na kojoj se mjeri pravednost pokojnika. Titularni naziv za faraona u drevnom Egiptu je – Ankh em Maat (život u istini). Ovaj titularni naziv za faraona ne označuje samo apstraktni princip istinitosti, već označava svijet koji nastaje u skladu s Maat, kao i život koji je usklađen s pravilima Maat.

Mut
Kao pratiteljica, žena boga Amuna, u doba Novog kraljevstva pojavljuje se božica Mut. Temeljem njezinog imena koje znači – majka, te ostalih atributa, jasno je da su drevni Egipćani Mut smatrali božicom majkom koja je rodila sve što postoji. Obično je Mut predstavljana u liku žene s dvostrukom krunom Egipta i parom krila pričvršćenih za njezine ruke. Simbol božice Mut je lešinar, koji pak označava božicu plodnosti iz arhajskog (predhistorijsko) doba Gornjeg Egipta. Poput Amuna i Mut preuzima osobine božica iz ranijih razdoblja egipatske civilizacije, pa se ona ponekad pojavljuje i s lavljom glavom koja je karakteristična za božice Sekhet i Bastet. Krila i glava lešinara opet su karakteristična za božicu Nekhebet, a dvostruka kruna pak zapravo ukazuje da Mut zastupa sve božice Gornjeg Egipta. Kao božica Apet iz grada Tebe, Mut postaje i božica zagrobnog svijeta, pa tako preuzima i osobine božice Hator. Veliki hram božice Mut podignut je u gradu Tebi, južno od Amunovog hrama, ali je bio povezan s njim širokom stazom omeđenom sfingama.

Meretseger je mjesto u Egiptu, planina oblika piramide. Njezino ime znači "ona koja voli tišinu", a to je bilo i ime jedne kraljice. Također, zaštitnica Doline kraljeva je božica-kobra Meretseger.

Meretseger je piramidalna planina ispod koje su se ukopavali faraoni, vjerojatno zbog oblika planine. Božica Meretseger je u početku bila personifikacija pustinje, pa je predstavljena s glavom kobre. U Tekstovima piramida spominje se da je njezin dom planina Meretseger. Pomagala joj je Hathor. Obje su štitile radnike koji su gradili i oslikavali grobnice. Ako bi netko krivo radio, Meretseger bi ga kaznila tako što bi poslala pustinjske kobre te su, zbog božice i piramidalne planine, faraoni su izabrali ovo mjesto.

Min je egipatski bog plodnosti. Minov je kult nastao u preddinastijskim vremenima (4 tisućljeća prije Krista). U 19 st., postojao je jedan navodni pogrešan izgovor Egipćana za Mina kao +m ( "khem").
Bio je zastupljen u raznim varijantama, ali je često zastupljen u obliku muškarca, prikazan s falusom kojeg drži u svojoj lijevoj ruci. On je bog reprodukcije i erekcije; kao Hnum, on je stvoritelj svih stvari, jer "stvori bogove i ljude". Kao bog plodnosti, on je prikazan s licem crne kože, koje odražava plodno crno blato u rijeci Nil, kao i Anubisova glava šakala. Njegov kult je bio najjači u Panopolisu, gdje je u njegovu čast održavana velika proslava. Njegova druga udruženja uključivala su ritual u istočnoj pustinji i boga Horusa. U Qiftu su iskopana dva velika kipa Mina za koje se smatra da su preddinastijski. Iako se ne spominje po imenu, Min se možda spominje u Tekstovima piramida. Njegova važnost je narasla u Srednjem kraljevstvu kada je postao još više usko povezan s Horusom kao božanstvo Min-Horus. Do Novog kraljevstva on je također spojen s Amonom u božanstvo Min-Amon-Kamutef (Min-Amon – “Bik Svoje Majke”). Min je u svetištu bio okrunjen s par rogova bika. Na početku sezone žetve, Minova slika je preuzeta iz hrama i stavljena u polje gdje se Min slavio, te je blagoslivljao žetvu, a ljudi su igrali igre u njegovu čast goli.

Meskhenet (Mesenet, Meskhent ili Meshkent) je božica rađanja iz egipatske mitologije. Ona je poznata Egipćanima te su ju štovali od najranijih vremena svoje povijesti.

Meskhenet je bila žena boga Andjetyja, kojeg neki smatraju Ozirisom. Andjety je bog rađanja u zagrobnom životu. Neki znanstvenici tvrde da je Andjety postao Oziris, pa bi u tom slučaju Meskhenet bila Izida. U starom Egiptu, babice su koristile cigle rađanja. Zato je Meskhenet prikaziana kao ženska glava koja izviruje iz jedne takve cigle. Mogla se pretvoriti u ženu koja na glavi nosi ukras. Ona je stvorila ka, dušu, iako se tvrdi da je dušu stvorio Amon, ili Hnum, bog-ovan. Budući da je stvorila dušu, odgovorna je za sudbinu i tako je postala božica sudbine. Možda je ona stvorila dušu, ali je Hnum oblikovao dijete, lijepo ili ružno, zdravo ili bolesno. Uspoređivali su ju i sa Shaijem, bogom sudbine. Govorilo da se Amon-Ra spolno sjedinjuje s majkom kraljicom koja rađa faraona. Dok ga rađa, pomaže joj Meskhenet. Faraon se rodi lijep, zbog Hnumovog blagoslova i umijeća kojim stvara ljude.

Nefertem je bio samo mladi Atum, bog zalazećeg Sunca, ali i bog stvoritelj koji se pojavio kao prvi izlazak Sunca iz lotosovog cvijeta. Prema mitu iz Heliopolisa, Atum je prvi bog, prvo biće, a pojavio se iz Nuna - oceana. Nefertem je ime mladog Atuma, pa se Atum i Nefertem slično prikazuju. Nefertemov simbol je plavi ljiljan, Nymphaea caeruela. Tako je Nefertem bio mladi Atum, ali i personifikacija lotosa i Sunca. Pravi lotos, Nelumbo nucifera, nije pronađen u Egiptu sve do perzijskih osvajanja. Plavi vodeni ljiljan je prisutan u egipatskoj umjetnosti, a nazvan je i plavim lotosom. Došlo je do razdvajanja Atuma i Nefertema, zbog uloge Raa.

I kako je moć u Memfisu jačala, Nefertem je postao sin Ptaha i Sekhmet, lavice. Ptah je postao stvoritelj svijeta, a Nefertem, kojeg su prije zvali "Ljepotan" ili "Vodeni Ljiljan Sunca", postao je samo sin boga umjetnosti. Prema nekima, Nefertemova majka je Bastet, a ona se ionako mogla pretvoriti u Sekhmet, pa je vjerojatno rodila Nefertema u tom obliku. U umjetnosti, Nefertem je bio lijep bog, prekrasan mladić, s lotosom na glavi. Bio je i zaštitnik parfema i sretnik. Ponekad je imao glavu lava, jer mu je Sekhmet majka. Egipćani su nosili malene kipove Nefertema kao amulet za sreću.

Neftis (Neftida) je božica grobnica i noći.
Geb, bog Zemlje, i Nut, božica neba, imali su četvero djece, a to su Oziris, Izida, Neftis i Set. Izida i Oziris su bili blizanci, te su bili zaljubljeni u utrobi svoje majke Nut, koja je rodila i zvijezde. Kad su rođeni, Izida i Oziris su se vjenčali, iako isprva nisu imali djece. Neftis se udala za Seta, iako ga je mrzila, a voljela je Ozirisa. Set je mrzio svog brata i htio ga svrgnuti s vlasti.

Neit (zvana i Nit, Net ili Neith) je u Egiptu bila vrlo staro božanstvo. Nadimci su joj "Majka Bogova", "Gospodarica Luka, Vladarica Strijele". Bila je zaštitnica grada Zau, božica ratovanja i lova. Neit odgovara božici Ta-Nit, štovanoj u sjevernoj Africi.

Neit je personifikacija prvotnih voda, dakle povezana je s Nunom, prvim oceanom koji je imao svoju suputnicu Naunet. Zato je Neit bila velika majka bogova, stvoriteljica iz mora. Štitila je brak i žene. Također, štitila je i mrtve, a pomagale su joj tri božice, Izida, Neftis i Selkis. Četiri Horusova sina su također bili pomagači, posebno Duamutef. U kasnijim vremenima je postala majka zmije Apopa, koja je stvorena iz Neitine sline. Kao božica vode, postala je Sobekova majka, iako postoji mit da je Sobek prerušeni Geb. Također, žena je boga-ovna Hnuma. Herodot je smatrao da je Neitin pandan Atena. Atena je u grčkoj mitologiji božica rata i mudrosti. Jedan stih slavi Neit: "Ja sam sve što je bilo, što jest i što će biti." Kao i druge egipatske božice, prikazuje se u liku žene sa simbolom na glavi.

Wadjet i Nekhebet su božice "Moćnice" te je njihova zadaća bila čuvati i štititi faraona. One su bile blizanke, Raove kćeri. Wadjet je vjerojatno nastala od Izidine zmije koja je trebala ugristi Ra dok je spavao, jer je Izida htjela saznati njegovo tajno ime. Nekhebet je zaštitnica Gornjeg Egipta, u liku lešinara, a štitila je faraona svojim raširenim krilima, dok je na glavi nosila bijelu krunu. Wadjet je zmija, odnosno kobra, koja je štitila Donji Egipat, te nosi crvenu krunu. Bila je neobična zbog toga što je rigala otrov u oči kraljevih neprijatelja. Faraon je nosio znamenje obje božice na glavi, kako bi ga stalno čuvale, te je zato nazvan "On od dvije gospodarice". Prikaz božice Wadjet zove se ureus, odnosno kobra. Tijekom ujedinjenja Egipta, božice su postale zaštitnice istog faraona, dok su prije štitile svaka svog faraona, u svojoj zemlji. Najpoznatiji njihov prikaz je na Tutankhamonovoj zlatnoj masci.

Nut, boginja neba, i najcesce su je prikazivali kao zenu vitkog tela, savijenog u luku iznad zemlje. Podupirao ju je Shuu, tako da se ona samo vrhovima prstiju oslanjala na zemlju. Iako je danju bila odvojena od Geba, nocu je silazila k njemu i tako je nastajao mrak. Ako bi danju nastala oluja, smatralo se da je Nut skliznula sa svojih cetiri potporna stuba.
Ponekad se smatralo da je ona majka sunca, ali prihvaceni mit je bio da je Ra, njen deda, naredio Shuu da su umesa u vezu izmedju nje i Geba, i zabranio joj je da se uda za njega. Kada je to ona ucinila protiv njegove volje, prorekao joj je da ne moze da rodi dete nijednog meseca. Tot se sazalio na nju, i skovavsi plan sa mesecom, dobio je od njega sedamdeset i drugi deo njegove svetlosti, sto je iznosilo pet dana umetnutih pre Nove godine u egipatskom kalendaru. Svakog od tih dana Nut je mogla roditi uzastopce svoju decu: Ozirisa, Set,Izidu, Neftis i Horusa.
Prikazivali su je kao lepu kravu koja je preuzela Ra (sunce) kada se umorio od vladanja zemljom. Njen trbuh je bio nebeska reka kojom sunce plovi preko dana, a takodje su verovali da ona radja mlado sunce svakog jutra, tako da je ona istovremeno bila i njegova majka i kcerka/unuka. Hijeroglif na njenoj glavi bila je materica ili raspuknuti vrc za vodu, i smatrali su je majkom mnogih bogova, jer je na pocetku bila boginja majka.

Oziris je prvotno bio egipatski bog plodnosti, obilja, vegetacije, a potom i podzemnog svijeta. Njegov je grčki pandan Dioniz. U egipatskoj mitologiji Ozirisovo stradanje, smrt i uskrsnuće simbolizira izmjenu godišnjih doba.

Oziris je bio štovan u čitavom Egiptu, a najpoznatije mu je svetište bilo Abidos.
Prema egipatskoj mitologiji Geb, bog Zemlje i Nut, božica neba, imali su četvero djece, Ozirisa, Izidu, Neftis i Seta. Izida i Oziris su bili blizanci te su bili zaljubljeni u utrobi svoje majke Nut, koja je rodila i zvijezde. Kada su rođeni, Izida i Oziris su se vjenčali, iako isprva nisu imali djece. Neftis se udala za Seta, iako ga je mrzila, a voljela je Ozirisa. Set je mrzio svog brata i htio ga svrgnuti s vlasti.

Oziris je bio visok i tamnoput, te jako zgodan. Izida je bila najljepša u cijelom Egiptu. Dok su upravljali Egiptom, vladalo je blagostanje. Izgrađeni su hramovi i poljoprivreda je cvjetala. Ali Set, koji je bio crvenokos i bijele puti, bio je ljubomoran te je odlučio ubiti brata. Dok mu je brat šetao vrtom uz Nil, Set se prerušio u krokodila (ili vodenkonja) te napao svog brata. Prema Plutarhu, Oziris je žrtva zavjere. Kad je Oziris utopljen, nastala je smrt. Izida je uspjela pronaći tijelo te ga je sakrila u luci Biblos. Međutim, Set je rasijekao tijelo, bacivši spolne organe u Nil gdje ih je pojela riba. Izida je uspjela naći preostale dijelove, te ih je sastavila uz pomoć Anubisa (Anubis je vanbračni sin Neftis i Ozirisa). Anubis je oživio svog oca i Oziris je uskrsnuo. Postao je vladar podzemnog raja, Duata, boravišta mrtvih. Njegova žena je došla k njemu i začela Horusa, boga sokola, što je prikazano u hramu u Denderi.

Oziris je kao utjelovljenje pravde i prava, jamčio spasenje svim umrlima koji su bili dostojni vječnog života u podzemnom svijetu

Ptah kojega su drevni Egipćani u zapisima ponekad opisivali kao božanskog zanatliju kojemu nije bilo premca među bogovima. Egipatska kozmogonija Men – Nefer (Memfis) u kojoj se spominje kult boga Ptaha koji je mnogo stariji od povijesnog doba i bog Ptah je bio značajan bog u gradu Men-Neferu mnogo prije nego je taj grad postao prijestolnica ujedinjenog Egipta. Ptah pripada krugu solarnih (sunčanih) božanstava i personifikacija je mladog izlazećeg Sunca, a i značenje hijeroglifa koji se nalaze u imenu njegovom o tomu jasno govore. Korijen drevne egipatske riječi koja označava boga Ptaha je p t h (biti otvoren, onaj koji započinje nešto) ili jednostavno otvarač – dakle Ptah je taj koji otvara ili započinje dan. No, Ptah nikada nije plovio Sunčevom barkom u kojoj su se nalazili Amun, Ra i Khepera. Ptah ima svoju barku u kojoj on plovi sam u nekoliko obličja. Najpoznatije obličje je obličje Ptah – Seker. Kako je Seker drevni egipatski bog tame (stanovnik tame) tako sada lako možemo prepoznati drevni naum Egipćana koji su jednostavno spojili božanskog zanatliju i božanskog stanovnika zagrobnog svijeta. Dakle imamo boga koji je zapravo božanski zanatlija i klesar svega što postoji, a u spoju sa Sekerom on oblikuje i tijela u kojima će pokojnici dosegnuti vječnost. Ponekad drevni bi Egipćani Men-Nefer nazivali i Het – Ka – Ptah (Kuća Ptahovog Ka), a veliki pogrebni kompleks nedaleko Memfisa nazvan je Saakara. Kao najvjerniji pomagač Ptaha pojavljuje se Khnum bog koji je stvorio ljude i životinje na svom grnčarskom (lončarskom) kolu. Izgled Sekerove barke ili kako su je drevni Egipćani nazivali Hennu bio je slijedeći: na pramcu se nalazila glava nekevrste gazele ili divokoze, a ponekad glava bika, ili pak samo rogovi. Na sredini barke postavljen je zatvoreni sarkofag na kojem je sokol sa zaštitnički raširenim krilima. U sarkofagu je mrtvo tijelo Sunca – Auf. Postoji još jedna veza Ptaha s još jednim drevnim božanstvom koje se naziva Tenen. Ptahova družica i pratilja je strašna božica Sekhet koja mu je rodila sina Nefertuma koji pak ima sve osobine mladog Atuma. Eto, tu se krug zatvara i drevni su kultovi opet povezani znalački onako kako su to činili samo drevni Egipćani. Kada bi trebali priječi na novi oblik božanstva, stari ne bi posve odbacili već bi ga povezali s novim i tek onda bi svećenici mogli pristupiti obnašanju svakodnevnog obreda.

Ra (ponekad izgovarano kao "Ri" po Koptima i "Fra", i kasnije kao Amon-Ra, direktnog značenja "Sunce") je bilo glavno božanstvo u religiji Starog Egipta do pete dinastije. Ra je uglavnom identificiran kao Sunce, a središte njegovog kulta je bio Heliopolis, što na grčkom znači grad Sunca. Ra ima glavu orla. Himna bogu Ra (napisana oko 1370 p.n.e.) je bila napisana da naglasi panteističku prirorodu. U toj himni je opisano nekoliko božanstava, ne kao posebnih bića, nego kao oblika boga Ra. Na primjer:

"Neka je molitva tebi, o Ra, ti uzvišena moći, koji ulaziš u odaje Amenta (Amaunet), gle tvoje tijelo je Temu (Atum)."

"Neka je molitva tebi, o Ra, ti uzvišena moći, koji ulaziš u tajnu palaču Anubisa, gle tvoje tijelo je Kepera (Khepri)."

Bog Ra se ponekad zna pretvoriti u kotrljana (balegara). On je ujedno bio i vrhovni bog Egipćana. Faraon Ekhnaton (Amenofis IV.) izvršio je vjersku reformu i uveo monoteistički kult Atona, ali odmah po njegovoj smrti njegov nasljednik Tutankamon vratio je staru vjeru. Kult Ra je porastao otprilike u drugoj egipatskoj dinastiji, učvršćujući Ra kao boga Sunca. Do četvrte dinastije, na faraone se gledalo kao na Raova otjelotvorenja na Zemlji, za koje se govorilo "Sinovi Ra". Obožavanje Ra je dostiglo svoj vrhunac u petoj dinastiji, kada je postao zvanični bog Egipta, i piramide, obelisci i hramovi Sunca su dizani u njegovu čast. Počeli su se pojavljivati tekstovi u piramidama koji su davali sve više i više značaja Ra za putovanje faraona kroz podzemni svijet. Zna se da riječ "Ra" znači "Sunce", ali postoji i mišljenje da riječ može biti varijanta ili povezana sa riječju kreativan. Kako je njegov lik stvoren u egipatskom panteonu, Ra obično zamjenjuje Atuma kao otac, djed i pradjed božanstava Eneada, i postaje stvaralac svijeta. Na kraju, po vjerovanju ljudi su stvoreni od suza boga Ra, te su se Egipćani nazivali stadom boga Ra. Do jedanaeste dinastije, Ra je postao nešto slično kršćanskom Bogu. Mitologija je govorila da je stvorio zemlju za čovjeka, i da je zlo uzrokovalo ljudske postupke. Čak se i ukazivalo da će kazniti zlo nakon smrti. U Novom kraljevstvu, obožavanje Ra je postalo još veličanstvenije. Zidovima grobnica se još više posvećivalo pažnje detaljnim tekstovima koji su opisivali Raovo putovanje kroz podzemni svijet. Za njega se također govorilo da nosi molitve živih za mrtve na svom brodu. U tom periodu je ideja da Ra stari zajedno sa Suncem bila najpopularnija. Činovi obožavanja Ra su uključivali himne, molitve i čarolije da pomognu Ra da pobijedi kobru zvanu Apop, koja se zvala i Apopis. Iako je kult Ra bio vrlo rasprostranjen, njegov centar je bio u Heliopolisu, domu Eneada za koga se vjerovalo da je glava Atuma. Praznik Prihvaćanje Ra se slavio na 26. svibanj po gregorijanskom kalendaru.

Ra-Harakhte ("Horus obzora") je nastao spajanjem dvaju Sunčevih bogova. To su Ra i Horus. Drugi Raov spoj je Amon-Ra. Ra ima glavu orla, a Horus sokola. Obojica su kraljevi, slično odjeveni, drže u ruci žezlo. Te sličnosti su dovele do toga da se Ra počinje promatrati kao bog s glavom sokola, dakle, s Horusovom glavom. Horusova dvostruka kruna nije preuzeta, a Sunčev disk je ostao iznad glave. Poslije će se na crtežima u grobnicama većinom pojavljivati Ra-Harakhte. Osim povezanosti dvaju bogova zbog ptičjih glava koje su slične, Horusovo desno oko značilo je Sunce.

Sopdet u sebi utjelovljuje zvijezdu Sothis, koju su Grci zvali Sirius. Sirius je najsjajnija zvijezda noćnog neba. Kad se Sirius pojavi na nebu, dolazilo bi do poplava Nila. Tako je Sopdet i nilsko božanstvo, uz Hapyja, Sobeka, Satis i Anuket. Smatralo se da je zvijezda Sirius zapravo Sopdet pretvorena u zvijezdu. Ona je rodila Veneru, planet koji vrlo lijepo svijetli na nebu, a Egipćani su ga smatrali zvijezdom, te božicu topline Sopdu, čije se ime veže uz Sopdetino. Zviježđe Orion je bilo slično Horusu ili Ozirisu, pa se smatralo da je Orion Sopdetin muž. Sopdet je Ozirisova kćer, Anubisova i Horusova sestra. Ponekad je prikazivana kao krava koja između rogova ima zvijezdu, a u doba Rimljana je povezana sa Anubisom, pa je postala muški aspekt. U Srednjem kraljevstvu je povezana s Izidom. Također, božica je egipatske Nove godine i plodnosti koju donosi Nil egipatskoj zemlji. Za razliku od nekih drugih božanstava, ona je personifikacija zvijezde. Božica Seshat ima simbol koji također podsjeća na zvijezdu.

Sobek (zvan i Sebek, Sochet, Sobki i Soknopais), je u egipatskoj mitologiji bog krokodila Starog Egipta, podvodni demon u niskim deltama Nila, koji je, osami toga, također i bog plodnosti.

Vrhovni je vladar većih slatkih voda, odnosno jezera, rijeka i močvara. Egipćani su vjerovali da puno krokodila u slatkoj vodi, osobito rijeci, znali sreću, to jest, bolju žetvu i poplavu, za koju se smatralo da isto donosi sreću. Amajlija Sobeka sliči amajliji glavnog egipatskog boga Ra, pa je zbog toga zvan Sobek-Ra. Sobek je sin božice Neit.

Satis (također Satjit, Sates, Satet, Sati) je personifikacija poplava rijeke Nila, a njezin kult potječe iz grada Aswana. Njezin je ljubavnik Hnum, bog-ovan, zaštitnik Elefantine (Otok slonova), a dijete im je božica poplava Anuket.

Ime joj znači “ona koja izlazi”. Božica je vode, rata, lova (slično Neit) i plodnosti, zaštitnica južnog dijela Nila. Jedan od njezinih naslova je “Ona Koja Trči kao Strijela”, a znak joj je strijela. Satis je prikazivana kao žena, noseći bijelu krunu Egipta, a tu su još i rogovi antilope ili gazele. U početku je bila ratna božica, kao Neit, jer su njezini štovatelji u ime faraona ubijali Nubijce, a obično drži ankh, jer je simbol života. Nakon sjedinjenja boga Sunca Ra i Hnuma, postala je “Raovo oko”.

Selkis (Selchis, Selket, Selkhit, Serqet) je egipatska božica škorpiona i liječenja. Također, ona je zaštitnica pokojnika, zajedno s Neftidom. Njezin je sin Nehebkau. Svećenici Selkis učili su liječništvo, jer je Selkis imala moć liječenja rana. U umjetnosti je Selkis često prikazivana kao škorpion s ljudskom glavom, ili kao žena koja na glavi ima krunu škorpiona (na desnoj slici).

Najopasnije vrste škorpiona su u sjevernoj Africi te mogu ubiti, pa je zato Selkis bila moćna i važna božica, zaštinica faraona. Štitila je ljude od zmija i škorpiona, a bogove od kobre Apopa. Selkis je bila povezivana sa smrću, kao božica smrti, jer je čuvala mumije i pogrebne posude (kanope), a pomagao joj je Kebehsenuf. Božice koje su joj pomagale bile su Neftida, Izida i Neit. Selkis je povezivana sa Izidom, što se vidi po njihovom izgledu. Zapravo, mnoge su se božice prikazivale isto - u crvenoj haljini, sa žezlom u ruci, ali su imale različite krune.

Sešat je bila službenica kuće knjiga, knjižnice. Njezini su svećenici zapisivali najvažnije znanje. Pisanje se smatralo vrlo važnim, a malo je tko znao pisati i čitati. Princeza iz 4. dinastije, Wep-em-nefret, je znala pisati te je bila svećenica Sešat. Kao snažnu povezanost s knjigama, Egipćani su Sešat prikazivali s papirusom za pisanje. On je postao njezin simbol, ali je s njim povezivan i Tot, bog-ibis. Bila je odjevena u leopardovu kožu, a pjege su predstavljale zvijezde, simbol vječnosti (Egipćani su vjerovali da su zvijezde sjajne i neuništive, a rodila ih je Nut, božica-nebo). Kad je bog Mjeseca Tot postao zaštitnik mudrosti i bilježnik odluka bogova, Sešat polako gubi značenje. Tijekom Starog kraljevstva slavila se svečanost između faraona i Sešat.

Dijete Tota i Sešat je Hornub. Tot je ponekad shvaćen kao Sešatin muž, jer oboje imaju slične karakteristike. Hijeroglif za Sešat nalikuje cvijetu ili zvijezdi ispod naopako okrenutih rogova, koji možda predstavljaju polumjesec.

Sekhmet je božica rata, vatre i kuge i bijesna je božica. Ona je oblik božice Bastet, domaće mačke. Vjeruje se da ona može uništiti okolinu oko sebe. Njezin je muž Ptah, bog umjetnosti. Božice Hathor i Bastet (Raove kćeri) mogle su se pretvoriti u ratobornu lavicu Sekhmet. Imala je također i nadimke kao "Oko boga Ra".

Sekhmet se pojavljuje u mitu o progonu ljudi iz pustinje, a to je, zapravo, bila božanska kazna. Naime, ljudi su mislili da je Ra prestar za kraljevanje i vladanje svijetom. Ra je stoga poslao božicu Hathor da se pretvori u lavicu Sekhmet i istjera ljude, no, Ra ih spasi jer ne želi da ljudi zauvijek nestanu jer ih je on stvorio. Nakon toga Ra, koji je nekad vladao na Zemlji, otiđe u nebo vladati. Otišao je u nebo pomoću goveda, božice Nut. Otada Ra promatra ljude s neba.

Set je brat Ozirisov, Horusov (Horus – Ur, stariji Horus), Izidin, te suprug i brat Neftide prelijepe. U početku Set je samostalno božanstvo Gornjeg Egipta i tijesno je vezan za kult vladara (faraona) Gornjeg Egipta. Kada se Egipat ujedinjuje, dakle prvim nastankom države, bog Set uklopljen je i u Heliopoljsku kosmogoniju gdje njegova uloga nije negativna, ali će s vremenom postati simbol zla, opasan za ljude, pa i same bogove. Kultno središte Seta u početku je u gradu Nubt (Ombos), Athumanunh ovaj grad naziva ponekad i Nagada, mada je priznat i poznat širom Egipta. U tekstovima piramida Set i njegov brat Horus – Ur pomažu bratu Ozirisu da se popne na Nebo i prijestolje. No, kasnije, poklonici Horusa – Ura sebe smatraju zaslužnim za ujedinjenje Egipta, pa Set mora dobiti negativnu ulogu. Taj tijek događaja kasnije je prenesen i u mitologiju koja nesporazume i sukobe drevnih vladara (faraona) opisuje kao sukobe između bogova. Završetkom arhajskog doba i početkom starog kraljevstva jača kult Raa, a poklonici Seta potisnuti su natrag na jug, bez obzira što su odigrali značajnu ulogu tijekom stvaranja i postavljanja prvih dinastija vladara ujedinjenog Egipta. Malo po malo Horus postaje jedini simbol vladara (faraona) ujedinjenog Egipta. Upravo ovdje nastaje spor o pravo na prijestolje, ali je teško prepoznati da li se radi o Horusu – Uru ili Horusu mlađem (sinu Izidinom). Kasnije je taj drevni spor lakše raspoznati i doista se radi o sporu Horusa mlađeg i Seta. No, tijekom prve dinastije Horus – Ur i Set nazivani su nebui (što označava dva vladara, dva faraona). Tako je tijekom krunidbe faraona na mnogim zapisima (reljefima) zapisano (zabilježeno) kako dva boga (Horus – Ur i Set) polažu zajednički krunu na glavu faraona. Što jasno govori da su kao takvi prikazivani kao ujedinitelji Egipta i tim činom oni simbolično povezuju Gornji i Donji Egipat. U jednom opisu gdje je opisana borba Hurusa – Ura i Seta može se pronaći slijedeće: tijekom žestoke borbe Horus – Ur kastrirao je Seta, ali mu je Set izbio jedno oko. (Athumanunhu se sve više čini da ta kastracija Seta, zapravo simbolizira istrebljenje ili zatiranje loze faraona s juga (Gornji Egipat). Opet stariji oblici mitova u drevnoj egipatskoj mitologiji govore da je Ra jako teško odlučio između Seta i Horusa – Ura, pa Set mu je bio sin, ali i veliki ratnik koji je uspješno vodio bitke sa Ra - ovim protivnicima. Napokon, pretjerano hvalisanje i svađa sa svima koštalo je Seta mjesta u Sunčevoj barki od 'milijun godina'. Ovakav postupak Raa jasno ocrtava da u drevnom Egiptu nema nezamjenljivih, pa makar to bili i bogovi veličanstveni ratnici kao što je bio Set. Ozirijanski mitovi jasno govore da je Set ubio svog brata Ozirisa, ali teško je dokučiti zašto je to on uradio. Prema jednom zapisu Set to čini jer je Geb svu vlast predao Ozirisu, ali po drugoj to je nešto drugačije opisano. Geb je najprije Donji Egipat povjerio Ozirisu, a Gornji Egipat Setu, ali kako se Set pokazao kao loš vladar Geb mu oduzima titulu i cijeli Egipat povjerava samo Ozirisu. No, iz oba zapisa jasno je vidljivo da je Set ubojica i uzurpator, a kamo je nestala njegova hrabrost i poštenje velikog ratnika s pramca Sunčeve barke od milijun godina, Athumanunh nije mogao nigdje pronaći. Izgubivši počasno mjesto u Sunčevoj barci od milijun godina, Set gubi i status kraljevskog boga, postepeno gubi svoje uporište i u Gornjem Egiptu, pa odjednom postaje strašni i zli bog pustinje i stranaca koji iz nje dolaze. Odatle mu i onaj nezahvalan status zaštitnika divljih Hiksa, dugogodišnjih okupatora Donjeg Egipta. No, još jednom Set je tijekom 19. dinastije, u doba faraona Setia I. Ponovno zauzeo mjesto značajnog kraljevskog boga. Kasnije Set opet gubi status, a njegovi prikazi na reljefima prepravljeni su u boga Tota. Najveću degradaciju Set je doživio u doba 26. dinastije kada je Set personifikacija svih zala i praktički je izjednačen s Apofisom (zakleti i iskonski neprijatelj boga Ra koji ga iz zasjede vreba svakog jutra, a baš protiv Apofisa Set se borio hrabro i veličanstveno u doba kada je bio u Sunčevoj barci od milijun godina). Kasnije Set dolazi u sukob i s Horusom – p – khartom, mlađim Horusom, sinom Izidinom i nećakom svojim. U tim bitkama Set je opet snažan i hrabar ratnik, ali ratnik zla, noćni lovac koji vreba svoju sestru Izidu i zagorčava joj život nakon smrti (ubojstva) njezinog supruga boga Ozirisa. No, ni ovdje Set nema sreće, jer velika je većina bogova iz Sunčane barke od milijun godina na strani malog Horusa i samo je pitanje vremena kada će doživjeti još jedan poraz.

Šu je nastao tako da ga je Ra izbacio kihanjem. Ra je ispljunuo njegovu sestru Tefnut, božicu vlage. Kao maleni su se izgubili u vodama oceana Nuna, a Ra je poslao svoju kćer, njihovu sestru, Hator da ih vrati. Šu i Tefnut su se vjenčali. Sretno su vladali svemirom, ali ih je napala demonska zmija Apop. Šu i Tefnut su postali roditelji Geba i Nut. Šu ih je razdvojio, kad je stao među njih. Šu je personifikacija zraka, te je vrlo moćan. Zvali su ga sjevernim povjetarcem koji najavljuje Sunce. Oblaci su smatrani njegovim kostima.

Geb je bez Raovog odobrenja oženio Nut, svoju sestru. Zato je Ra naredio Šu da prekine vezu između Geba i Nut. Šu je to i učinio, kako se ne bi rodila Gebova djeca bez Raovog odobrenja. Ali Tot, bog Mjeseca i mudrosti, iskoristio je svoju moć i tako je Nut bila oplođena te je rodila četvero djece, božanske parove - Ozirisa, Izidu, Seta i Neftidu. U grčkoj mitologiji mu je sličan Atlant. Egipćani su vjerovali da daleko na obzoru postoje četiri stupa koji pomažu Šuu držati nebo - Nut. Šuu pomaže i Huh, bog vječnosti. Jednom se Tefnut naljutila na Šua i pobjegla u Nubiju gdje je ubijala sve živo. Ra je naredio Šuu i Totu da ju vrate, što su i učinili. Šu svake noći pomaže Rau, svom ocu, da svlada zmiju Apopa. Drugi bogovi koji pomažu su Geb, Selkis i Set.

Šu je smatran jednak bogovima Arensnufisu i Onurisu. Naime, Onurisova žena također ima glavu lavice te je došla iz Nubije.

Tawaret je prvotno bila zli demon, žena muške zmije Apopa, demona podzemnog svijeta. Poslije je Apop izgubio na značenju zbog Setovog ubijanja te je bio samo demon noći. Tawaret je bila povezivana sa sjeverom, odnosno sa sjevernim nebom, te je bila "misterija neba". U grobu Setija I. Tawaret je prikazana s moćima liječenja. U egipatskoj umjetnosti, Tawaret je prikazana u obliku dviju strašnih životinja kojih su se Egipćani bojali - u obliku lava (lav, odnosno lavica, bio je utjelovljen i u Tefnut i Sekhmet) i vodenkonja. Bila je povezana i sa Sobekom, bogom krokodila. Egipćani su još u Starom kraljevstvu zaključili da su ženke vodenkonja agresivne zbog štićenja mladih. Tako je Tawaret postala božica-vodenkonj. Budući da vodenkonji žive u Nilu, Tawaret je uz Hapyja božica Nila. Kao božica majčinstva, slična je Mut, Amonovoj ženi.

Tefnut je Šuova blizanka. Kao djeca su se izgubili u vodama Nuna, prvog oceana. Njihov otac, bog Sunca, poslao je svoje oko u obliku božanstva da ih vrati. Oko ih je pronašlo i vratilo bogu Sunca, koji je isplakao suze iz kojih su nastali ljudi. Prema drugom mitu, bog lončar Hnum je oblikovao ljude od gline, na svom lončarskom kolu. Šu i Tefnut su mirno vladali svemirom sve dok ih nije napao Apop. Nakon što je rodila Geba i Nut, Geb ju je silovao kako bi preuzeo prijestolje. Postoji mit koji govori da je Tefnut htjela pobjeći iz Egipta u Nubiju, a na svom putu je ubijala ljude. Nedostajala je Rau, pa je on poslao Šua i Tota da ju vrate. Tot ju je uvjerio da se vrati.

Tefnut je znana i kao "Raovo oko", "Dama plamena" i "Ptahov jezik". Njezino ime znači "ona od vlage" ("vlažna"). Prikazuje se kao žena s glavom lavice, iako je ponekad cijela žena. Na glavi joj je Sunčev disk. Tefnut je slična svojoj sestri Sekhmet, koja je također lavica, ali se Tefnut uvijek prikazuje na prijestolju. U nekim mitovima Tefnutin muž je nepoznati bog Tefen.

Tefnut nije imala hram, ali je štovana u Denderi, gdje je bila "Tefnutina kuća". Iako nije bila popularna poput svoje kćeri Nut i svojih unuka Izide i Neftide, smatralo se da bi se zemlja bez nje osušila.

Thoth je egipatski bog koji se predstavlja s glavom ibisa ili majmuna. On je bog Mjeseca i mudrosti. Ponekad su ga Egipćani prikazivali i s papirusom i "tintom" za pisanje.

Egipćani su vjerovali da je Thoth izumio egipatsko pismo te ga smatraju zaštitnikom pisara. Rođen je iz Setove glave, iako neki mitovi kažu da mu je otac Geb, ili Ra. Bog je mudrosti, znanja, astronomije, geometrije, matematike i umjetnosti.

Noću Thoth zamjenjuje Raa, boga Sunca, Mjesecom. Nakon smrti Egipćanina, on mjeri srce s nojevim perom da bi točno procijenio pravednost smrtnika prije njegove smrti, odnosno Anubis nadgleda razliku težine srca i nojeva pera, a Thoth ga zapisuje, a poslije toga Anubis ili Thoth prihvaćaju pokojnika koji najprije treba prođi suđenje da bi potom, ako je cijelog svog života bio pravedan te dobar, otišao u raj, no, ako je bio nepravedan i zao, ide u svijet gdje ga čeka Neman, koja će ga pojesti. Spasio je Izidina sina Horusa od smrti. Jedan mit govori da je Thoth izumio kalendar sa 365 dana. Grci su Thotha smatrali Hermesom. Vjerovalo se u postojanje udruženog Hermesa i Thotha.


14.04.2010. u 00:41 • 1 KomentaraPrint#^

egipatska božanstva

Mašta drevnih Egipćana, kada su u pitanju bogovi i božice, bila je beskrajna. Normalno, to se moglo dogoditi ako povjerujemo da su mitovi zapravo snovi čovječanstva, jer kao takvi oni (snovi čovjeka) su u isti mah posve neobični i opsesivno svakidašnji. Ne doživimo li to tako, lako se možemo izgubiti u mitovima drevnih Egipćana.

Tako danas, iako se pouzdano zna za veći broj drevnih egipatskih božanstava, ne znamo ništa o božanstvima iz prethistorijskih doba, ali možda su ipak neka božanstva štovana iz najranijih doba, dakako u malo izmijenjenom obliku, našla svoja mjesta i u kasnijim dobima egipatske mitologije. U pradavna vremena, u samim počecima egipatske mitologije, drevni Egipćani pavijanu (majmun s psećom glavom) su pridavali veliku pozornost upravo poradi njegove izuzetne inteligencije i lukavstva. Možete li samo zamisliti kako je prestrašeni Egipćanin, kada je prvi puta čuo pavijana kako dreči u zalazak, ili izlazak sunca, mogao razmišljati? Dakako, neki će kazati da to majmuni rade čak i danas i da u tomu nema ama baš nikakve tajne i misterije. No, tadašnji Egipćanin to je shvatio, ili mu je moglo tako izgledati, kao da ta životinja razgovara sa božanstvom Sunca (Ra). Zato su drevni Egipćani u svojoj svijesti pavijane doživljavali kao 'otvarače nebeskih vrata', pa tu životinju možemo zamijetiti na raznim kipovima i papirusima kako stoji uz boga Tota. Nadalje drevni Egipćani vjerovali su da je upravo pavijan bogu Totu šapnuo 'riječi istine' tj. 'božanske riječi', a kasnije bog Tot dobiva sve više atributa poput pisma, znanosti, matematike… Zašto bog Tot kasnije ima simbol (znak) ptice Ibis, a prvobitni njegov znak (pavijan) seli se na vrh ,vage istine' gdje postaje pomagač boga Anubisa kod mjerenja srca pokojnika već je druga priča, a o njoj nekom drugom prilikom.



Ako pak pokušamo podijeliti egipatske bogove i božice u neke logične kategorije, koje bi onda zadovoljile nekakve tipološke kriterije, jednostavno je nemoguće! Naime, podjela se može provesti na način da se božanstva podijele na antropomorfna (ljudska obličja), zoomorfna (životinjska obličja) i antropozoomorfna (kombinacija ljudskog i životinjskog obličja). Opet, ako se pokuša načiniti neka korelacija obličja bogova i vremena njihova nastanka, neoprezno se opetovano može pogriješiti. To je zato što su drevni Egipćani jednostavno vjerovali da su bogovi i božice vrlo inteligentna bića koja oblikuju sva druga živa bića. Tu božansku inteligenciju tumačili su kao savršenstvo stvorenih obličja, a posebice obličja živih bića. No, pored božanske inteligencije, drevni Egipćani vjeruju da inteligenciju posjeduju pored čovjeka i životinje, pa se najvjerojatnije onda odatle pojavljuju božanstva drevnih Egipćana u već prije narečena tri obličja. Ipak, točan razlog i način na koji su drevni Egipćani birali obličja za svoja božanstva nažalost nikada nećemo doznati, jer te mitološke ideje najvjerojatnije sežu u daleko i davno prije zaboravljeno doba povijesti ljudskoga uma (možda u davna vremena kada se otkrila vatra). Ostaju nam tako tumačenja koja nam dolaze iz razdoblja helenizma i rimskoga doba, a ta doba ljudske civilizacije već su bila daleko, vrlo daleko, od praiskonske konstrukcije drevnog Egipta. Misterija drevnih Egipćana, na koji su način i zašto uz svoja glavna božanstva (Raa, Ptaha, Atuma i Amuna, a osobito Ozirisa), vezivali ostala božanstvima koja su se tada slavila u gradovima uzduž obale Nila, ostaje skrivena. Vjerojatno je nekada davno to sve lijepo bilo uklopljeno i povezano u praiskonskim kultovima koji će nama zauvijek ostati nepoznati, na žalost. Ostaje nam tako samo promišljanja i divljenje tim predivnim tajnama drevnih Egipćana što ostaju nam dobro skrivene. Mnoga naša pitanja ostat će bez odgovora, kao zašto su drevni Egipćani svoju lijepu božicu Bastet prikazali u kombiniranom antropozoomorfnom obličju kao ženu predivnih ženskih atributa s mačjom glavom koja u ruci ponekad drži sistrum – glazbeni instrument drevnih Egipćana koji se svirao tijekom rituala sjetve u zazivanju plodnosti. Zašto je ponekad Bastet okružena s četiri mala mačića i da li to samo pojačava dojam simbolike majčinstva i plodnosti? No, upravo u obličju Bastet pojavljuje se opasna božica ratnica, njezino još opasnije obličje je božica Mafdet (ris), pa zatim njezina sestra Selket (škorpion), a koje sve tri zajedno priskaču u pomoć Rau kada ga podlo napadne Apep. Još je strašnija i opasnija božica Sekhmet (lavica), sestra Bastet, koja snagom solarnog plamena štiti cijeli Egipat od stranih vojski. Tu je zatim i božica Neit koja u rukama drži luk i strijele i zaštitnica je strijelaca drevne egipatske vojske. Vrlo je zanimljivo kako su to sve drevni Egipćani, inače pretežito patrijahalno društvo, ženama-ratnicama pripisali i povezali ih s ratom i borbom. Čak su ponekad i Izidu veličanstvenu, oličenje majčinstva, prikazali željnu osvete i borbe. Nisu li to možda drevni Egipćani bijes i osvetu, na neki samo njima razumljiv način, povezivali sa ustrojstvom ženske psihe. Nadalje, tu su još i božica Tauret koja se pojavljuje kao gorljiva zaštitnica porođaja i novorođenčadi, pa onda opasna božica Meritseger (ona koja voli tišinu) zaštitnica Doline kraljeva i čuvarica kraljevskih grobnica u obličju crne kobre.


Tako bi se moglo još nabrajati, a da pri tomu nikako ne bi mogli tvrditi koji je od tipova i obličja božanstava drevnih Egipćana je stariji, ili je prije nastao. No, drevni Egipćani s tim se nikada nisu ni zamarali, pa su sva ta obličja lijepo i skladno uklapali u svoje mitološke priče, a nama ne ostaje onda ništa drugo nego da im se samo divimo na bezgraničnoj domišljatosti i skladu u koji su toliko vjerovali. Najvjerojatnije je ta tajnovita i pomalo misteriozna estetika prikazivanja božanstava drevnih Egipćana, te sam izgled egipatskih božanstava jednostavno impresionirala i stare Grke, a najvjerojatnije, ili možda na gotovo sličan način impresiju doživljava i moderan čovjek našega modernoga doba. Kipovi, reljefi i slike redom i u pravilu prikazuju vitke i uspravljene likove, gotovo idealnih proporcija, na glavi im impozantne krune, u rukama različita i tajnovita znakovlja, a tajnovit pogled usmjeren je prema nečem što promatrač ne može ni zamisliti. Lica tih kipova potpuno su mirna, smirena, bezvremenska, kao da su nadahnuta Vječnošću, a zrače odlučno, nečim božanskim i snažnim, ali sve to je zapravo neagresivna snaga. Svi ti božanski kipovi prikazani su u iskoraku i izgledaju kao da se istodobno kreću i stoje na mjestu. Gotovo u pravilu svakom se promatraču učini da je vidio, ali i propustio trenutak kada se taj pokret doista i dogodio. Božice drevnih Egipćana izuzetno su lijepe, ali istodobno i zastrašujuće stroge, no, drevni Egipćani zapravo su ih prikazali kao bića puna dostojanstva i nebeskog mira. Upravo tu i leži misterija i tajna što dobro je sakriše drevni Egipćani – božanstvo je nemoguće predočiti, moguće je predočiti božanski simbol koji postaje predmet spoznaje, ali ne i predmet ljudske percepcije. Doista, drevni Egipćani tako kod opisivanja svojih bogova vrlo vješto i često rabe riječi poput sjaj, savršenstvo ljepota, pravednost, samonastalost. Boje su im zlatne i lazurne, a kada opisuju božanstvo zapravo opisuju i predočuju oblike koji pak ocrtavaju savršenog čovjeka...

14.04.2010. u 00:40 • 0 KomentaraPrint#^

Egipatska mitologija

Egipatska mitologija se zasniva na totemizmu - vjerovanju u svete životinje. Karakteriziraju je božanstva s ljudskim tijelom i glavom životinje, s tim da postoje iznimke. Jedna od glavnih dijelova religije drevnog Egipta jeste vjerovanje u zagrobni život, čemu svjedoči velik broj pronađenih grobnica, među kojima su piramide najveće, zatim velik broj mumija, statua, ali i brojna božanstva povezana sa zagrobnim životom. Većina bogova ima ankh, sveti znak života.

Egipćani su se klanjali bogovima, štovali ih i prinosili im žrtve. Smatrali su ih gospodarima svijeta. Vjerovali su u tisuće bogova. Tako je bilo uvijek, osim za razdoblja Amarne. Po naredbi faraona Ekhnatona, hramovi su zatvoreni, a izgrađen je novi grad - Amarna. U Amarni su štovali Atona - Sunčev disk. Prikazima starih bogova uništavana su lica. Za vrijeme invazija Grka, Thoth je povezivan sa Hermesom. Tijekom vladavine Rimljana, uvedeno je kršćanstvo, te su hramovi zatvoreni. Izdana je naredba da se zabrani štovanje poganskih bogova. Tada je Egipat preživio sve, osim gubitka svojih bogova.

Egipćani su vjerovali da svemir čine bogovi koji su personifikacije elemenata prirode. Geb je Zemlja, on leži dolje. Na njemu je Šu, zrak, koji razdvaja Geba od Nut, neba. Nutino tijelo je nebo, a njime se kreću Sunce, Mjesec i zvijezde. Ocean Nun je oko Geba te predstavlja sva mora, a nalazi se i na nebu pa je nebo plavo. Većina drugih bogova živi na nebu, dok Oziris sa mrtvima živi u podzemlju - Duat. Rijeka Nil je sveta rijeka, a njezin bog je Hapy, personifikacija vode i obilja. Set je vladar pustinja koje okružuju

Egipćani su i vjerovali u život poslije smrti. To vjerovanje potječe iz sage o Izidi i Ozirisu. Oni su vladali Egiptom na početku. Njihov brat Set bio je ljubomoran na njih, pa je skovao urotu. Postoje tri inačice mita o tome kako se Set riješio Ozirisa - prva kaže da se pretvorio u krokodila, druga da se pretvorio u vodenkonja, a treća, Plutarhova verzija, kaže da je Oziris žrtva urote. Set je ubio Ozirisa, i nastala je smrt. Anubis i Izida su ipak oživjeli Ozirisa, koji je postao vladar carstva mrtvih. Kad bi čovjek umro, njegova bi duša došla u podzemlje - Duat, gdje bi mu se sudilo. Duši bi postavili mnoga pitanja i naveli grijehe. Anubis bi stajao kraj vage i motrio srce i pero koje simbolizira Ma'at, božicu pravde i istine. Ako bi duša prošla, Thoth bi to zabilježio, a Horus bi dušu odveo Ozirisu, do kojeg su stajale Izida i Neftis. Pokojnik bi uživao u pogrebnom životu, a mogao se pridružiti posadi Ra, koji je svakog dana putovao nebom donoseći ljudima svjetlost i toplinu. Postojale su posebne Knjige mrtvih i čarolije koje su svećenici čitali pri izvođenju obreda. Pokojnika bi mumificirali i položili u grobnicu.

14.04.2010. u 00:35 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 29.03.2010.

Mitovi

Mač u kamenu

Bio je Božić, a od trenutka smrti staroga Uthera Pendragona, zavađeni baruni i vitezovi vodili su neprekidne rasprave i međusobno se sukobljavali. Sada se okupiše u najvećoj crkvi Londona, kamo ih je pozvao čarobnjak Merlin. Bio je glavni savjetnik kralja Uthera i čovjek nepredvidljive ćudi. Kada su izišli iz crkve u dvorištu su vidjeli veliki mač sjajne izrade zaboden kroz nakovanj u veliku mramornu stijenu. Na njoj je stajao natpis: " Tko izvuče mač iz ovoga kamena, zakoniti je kralj Engleske."
Svaki pojedinac je mislio da je baš on kralj i svaki je vukao iz petnih žila. Ali nitko ga nije uspio ni pomaknuti s mjesta.Svi su odustali, a objavljivači su objavili da će se prvog dana nove godine održati još jedan turnir.
Sa svih strana dođoše ljudi kako bi sudjelovali na turniru. Među njima i sir Ector , vitez Sjeverne zemlje, i njegova dva sina:ponosni sir Kay i njegov mlađi brat Arthur. Kay je bio toliko uzbuđen zbog sudjelovanja u turniru da je zaboravio mač. Nije to primijetio sve dok nisu stigli, pa je poslao Arthura po mač. Arthur odjaše što je brže mogao do konačišta gdje su odsjeli, ali su svi bili otišli i bilo je zaključano. No, on primijeti mač u stijeni i izvuče ga. Odnese ga ocu i reče:" Gledaj oče, izvukao sam mač iz kamena. Ja sam zacijelo zakoniti kralj." Tada mu je Ector sva priznao; i da ga je Merlin donio pred njegov prag i da mu je Pendragon pravi otac. Tako je Arthur postao zakoniti kralj Engleske

Kralj Arthur bio je britanski kralj koji je vladao oko 500. godine. Arthur je jedan od najpoznatijih likova keltske mitologije. Bio je legendarni kralj srednjovjekovne Britanije i heroj jedne od najuzbudljivijih i često prepričavanih legendi. Prema njoj je rođen u Tintagelu, u pokrajini Cornwall kao sin kralja Uthera Pendragona i Igraine, žene vojvode od Tintagela. Legenda kazuje kako je vještac Merlin imao svoje prste u prevari koja je dovela do susreta ovo dvoje, ali je kao nagradu zahtijevao produkt ove unije, biće koje će on uzeti za svog štićenika, brinuti se za njega i podučavati ga. S vremenom je Arthur postao kralj Britanije te uz pomoć i potporu njegovog savjetnika Merlina držao dvor Camelot i bio vođa Vitezova okruglog stola.

Vitezovi su jahali u avanture na mjesta gdje su mogli postizati junačka djela, no njihova najvažnija misija je bila potraga za Svetim Gralom, prema kršćanskoj legendi, sretan pehar iz kojeg je Isus Krist pio na Posljednjoj večeri.

Arthur je imao 15 godina kada je njegov otac Lether Pendragon umro i bio pokapan na Stonehengu. Arthur je zatim okrunjen za kralja u Silchesteru. Nije bilo osobe koja je mogla nadmašiti Pendragona i mnogi su se veliki baruni borili za tron. Merlin je potaknuo nadbiskupa Canteburyja da pozove sve velikaše u London gdje je on pripremio ogroman kamen s mačem zabodenim u njega. Natpis oko mača je govorio sljedeće: „Onaj tko ovaj mač izvuče iz kamena i nakovnja , pravi je rođeni kralj cijele Engleske.“

No, premda su mnogi pokušavali, nitko nije uspio izvući mač iz kamena sve dok mladi Arthur nije došao i to učinio. Odmah je okrunjen za kralja i tako pobijedio svoje rivale u serijama borbi. U knjizi „Povijest britanskih kraljeva“ je s jedne strane bila opisivana kao najuspješnije djelo fikcije ikada napisano, a s druge strane bila optuživana kao zločin nad povijesnom istinom. On piše kako je Arthur sa svojim mačem Caliburom, koji je bio iskovan u Avalonu, porazio Škote i osvojio Irsku, Norvešku, Island, Dansku i Francusku u kasnijim varijacama mač dobiva ime Excalibur. Merlin i Arthur su otišli do jezera , kada je iz njegova središnjeg dijela izronila ruka držeći mač, on je pripadao Gospodarici Jezera koja ga je potom dala Arthuru. Kada Arthur umire i biva odnesen na Avalon, mač je vraćen u jezero.

Vrlo su proturječne priče o kralju Arthuru i o potrazi za Svetim gralom, za kojeg se mislilo da ima veliku moć izlječenja. U potragu za Gralom otišli su i sir Galahad, sir Percival i sir Bors. Došli su do dvorca Grala okruženog jalovom pustopoljinom i otkrili da Sveti kalež čuva ranjeni, nepokretni čuvar Kralja ribara. Samo na točno postavljeno pitanje koje se odnosi na Gral, Kralj ribara će ozdraviti, zemlja će se obnoviti, a oni će dobiti Gral. Sir Galahad je postavio točno pitanje, pa su trojica vitezova brodom odnijeli Gral u Sveti grad na Istoku koji se zvao Sarras, gdje je Galahad okrunjen za kralja. Precivala se vratio u Dvorac Grala, a Borsu Camelot. Daljnja sudbina Grala je nejasna zbog brojnih urota, posredovanja križara, katara itd.

Arthur se ženi sa Guinevereom, a kao svadbeni poklon od svog tasta dobiva okrugli stol koji ima 150 mjesta za sjedenje. Njegova sestra se udala za Lotha, vojvodu od Lothiana, i s njim imala dva sina, Gawaina i Modreda. Kasnije priče kažu kako je sam Arthur, ne shvaćajući kako je Lothova žena zapravo njegova sestra, spavao s njom i tako začeo Modreda. Upravo je ovaj incest doveo Arthura i Okrugli stol do propasti, onako kako mu je prorekao Merlin.

Kada je Arthur shvaio da su njegova žena Guinevere i njegov vitez Lancelot zaljubljeni, nije o tome želio nikome govoriti zbog svoje privrženosti Lancelotu. Ali Modred i Agravaine su mrzili Lancelota i izravno ga optuživali, ravno kralju u lice, a tužbe za preljub i izdaju bile su otvorene za javnost. Arthur nije imao izbora već je naredio Modredu da zatvori Lancelota, no ovaj uspijeva pobjeći u posljednjem trenutku. Neki vitezovi su otišli s Lancelotom, a drugi su ostali vjerni Arthuru, te na njegovu pohodu sa Gawainom u Francusku, protiv Lancelota, mnogi su hrabri vitezovi poginuli na obje strane. Modred, koji je ostao u Engleskoj privremeno vladati, pokušava ugrabiti krunu, a s njom i Guinevere. Arthur se vraća i u velikoj bitci traži Modreda, te ga konačno ubija kopljem. Ali kako ne bi bilo ružičasto, Modred zadaje smrtonosni udarac Arthuru. Sir Deivere mu predlaže da dođe do jezera i po njegovim uputama baca mač natrag u jezero, kojeg je prihvatila izronjena ruka, a potom ponovo nestala u dubine.

Vilinski brod dolazi po Arthura i odnosi ga na Avalon, zemlju besmrtnih heroja. Tradicija kaže da je Glastonbury taj mitski otok Avalon. 1191. godine, monaci su tu iskopali hrastov lijes iz 4 m dubine za koji su tvrdili da je Arthurov. Natpis koji je pronađen na olovnom križu unutar lijesa sadržavao je: „Ovdje leži pokopan kralj Arthur zajedno sa Guineverom, njegovom drugom ženom na otoku Avalon.“ Također je rečeno da je na Arthurovoj grobnici pisalo: „Ovdje leži Arthur, nekadašnji i budući kralj.“ Kosti su kasnije prebačene u gradsku crkvu, ali je grob uništen u doba engleske reformacije a kosti su nestale.

Bogovi odlaze

Jedino u keltskoj mitologiji smrtnicima je pošlo za rukom da poraze bogove što predstavlja jedinstven i neponovljiv slučaj koji nije zapisan ni u jednoj drugoj mitologiji. No, pobijeđeni narod božice Danu, božanski narod Tuatha De Danann, tim porazom nije izgubio svoje božanske osobine i dalje je štovan od naroda Kelta. Lišeni svojeg obitavališta u dotadašnjoj zemlji koju sada napućiše smrtnici, bogovi su morali potražiti novi dom. Tako nakon dužeg vijećanja bogovi odluče da se presele na nepoznati i smrtnicima neznan otok na zapadu. Mitologija je to ovako zapisala: '… bila je to otočna dolina Avalon, gdje tuča, kiša i snijeg nikada ne padaju, ni vjetar snažno ne puše. Tamo na Zapadu počiva duboka dolina, sretna i lijepa, čije su zelene hladovite udoline okrunjene morem modrim i ljetnim, a čuvaju je redovi ratnika božanskih …' Ta zemlja vječne ugode opisivana je u mitologiji Kelta na izuzetno mnogo načina i nazivana bezbrojnim imenima poput 'Tir Taingire' 'Mag Mell' 'Tir nam beo' ,Tir nam og' ili Hy Breasail . Upravo ova posljednja narečena najbrojnija je u spominjanju i u pričama mitologije Kelta. Mistična je to zemlja divljenja i čuđenja, a priče o njoj još ni danas nisu izblijedile. Na starim je pomorskim zemljovidima čak prikazivana i kao stvarna što pak je možda,navelo španjolske mornare koji su se iskrcali na nepoznatoj obali, a za koju su pomislili da je to Hy Breasail i nazvali je Brazil koji i mi danas prepoznajemo na kontinentu Južne Amerike. Doista, drevni su Kelti bili uvjereni, da ako se pozorno motre određene Zvijezde s najzapadnijih obala današnje Irske, a isto tako i današnje Škotske, na trenutak se može uhvatiti bljesak zalaska Sunca u tamnopurpurne sfere mora mističnog Avalona.

Baile i Aillin

Baile je bio nasljednik krune Ulstera, sin ulsterskog kralja Buaina, a Aillin pak je bila kćer Laoghairea, kralja Leinstera. U to davno doba ova dva kraljevstva bila su u žestokim zavadama, svađama i ratovima, a kako to uvijek biva mladi nasljednici i ponos slavne loze zaljube se 'do ušiju' i nikakve svađe i razmirice njih se ne tiču i ne umanjuju njihovu ljubav. No, opet kako to uvijek biva u tim davnim pričama o ljubavi, pojavi se fantomska sila i prijetnja koja želi uništiti i spriječiti ljubav mladih.
Dogovore tako, Baile i Aillin, svoj tajni ljubavni susret u Dundealganu Baileovom. Baile je stigao prvi, kad se pred njim pojavi stranac . Baile ga ugosti u svom Dundealganu, a kad ga je upitao odakle dolazi i kakve vijesti donosi stranac odgovori: 'Nikakve. Čuo sam da je lijepa Aillin krenula iz Leinstera u susret svojoj ljubavi, ali su je u tomu spriječili vojnici Leinstera. Njezino se srce slomilo od tuge i žalosna što neće vidjeti ljubav svoju ona umre od tuge neizmjerne.' Nakon ovoga Baile se zatvori u svoje dvornice i njegovo srce pukne od žalosti za izgubljenom Aillin. Na krilima fantomskog vjetra pojuri tada glasnik smrti do Aillin. Aillin ga lijepo i veselo primi u svojim odajama: 'Odakle dolaziš glasniče umorni od puta?' – željela je znati lijepa Aillin. Fantomski glasnik ogovori: 'Iz Ulstera, sa zelenih i divnih obala Dundealgana, gdje vidjeh vojnike kako podižu kamen svom kraljeviću koji je umro, a na kamenu je pisalo – Baile. Krenuo je taj kraljević naći se s voljenom ženom, ali mu zla Kob predvidi da je nikada vidjeti neće za života. Kraljević tada izabere smrt da bi barem u smrti vidio svoju ljubljenu.' Kad je Aillin ovo čula, srušila se mrtva. Vojnici Leinstera pokopaju svoju kraljevnu uz najveće počasti, a nakon nekoliko dana iz njezina groba izraste drvo jabuke čiji su plodovi ocrtavali lice Bailea. Isto tako na grobu Bailea izraslo je drvo tise koje je u krošnji poprimilo lijepi lik Aillin. Ova strašna tragedija silno pogodi oba drevna kraljevstva, pa druidi jednih i drugih posijeku stabla i na njihovim deblima stanu od tada zarezivati ljubavne tragedije. Mnogo pak godina kasnije božanska sila odluči da ova nijema počivališta Bailea i Aillin budu konačno zajedno. Tako je kralj imena Usamljeni zapovjedio da se oba debla prenesu u riznicu mitske Tare i tamo se čuvaju zajedno. Čim su stabla postavljena jedno pored drugog, ona se isprepletu tako snažno da ih više nikada nikakva, fantomska ni božanska sila nije mogla razdvojiti. Na kraju se tako nesretni Baile i Aillin sjedine u smrti zauvijek do vječnosti.

Emer i Fand – smrtnica i božica

U prve slatke muke, te ljubomoru smrtne žene i samožrtvovanje božice, Cuchulainn je upao i vrlo brzo osjetio. Naime, kada je sin boga mora Llyra, bog valova morskih pjenušavih Manannan, napustio svoju božicu izabranicu, Fand predivnu, ona je svoju ljubav poželjela pokloniti Cuchulainnu. Stoga je Fand poslala svoju sestru, još bajniju božicu Liban, kao vjesnicu ljubavi Cuchulainnu. U početku Cuchulainn je odolijevao čarima božice, ali je na kraju ipak podlijegao i popustio u njezinom nagovaranju da joj pokloni pozornost i svoju ljubav. Tako je priča zapisala da je Cuchulainn čak mjesec dana proveo s božicom Fand u keltskom raju. No, kada je susrete s Fand počeo i izvan božanskih dosega to je zasmetalo Emer. Tako je Emer krenula na mjesto susreta Fand i Cuchulainna sa svojih pedeset služavki koje su sve bile naoružane noževima kojima su željele ubiti suparnicu svoje gospodarice. 'Što te nagnalo Cuchulainne, pa da me tako postidiš pred svim ženama Erina i svim časnim junacima odanim ti prijateljima? Došla sam pod tvoj krov vjerujući u tvoju istinoljubivost, a ti sada tražiš razloga za svađu.' Prigovorila je Emer Cuchulainnu. Cuchulainn pak kao i svaki muškarac nije se mogao načuditi zašto se njegova žena toliko razljutila, pa suparnica joj je božica i to najljepša među najljepšim. Napokon, Emer se pomiri sa sudbinom i žalosno se složi: 'Neka ti bude Cuchulainne. Neka ti bude ova lijepa božica kad već toliko žudiš za njom, jer ja znam da je sve novo lijepo, a uobičajeno je gorko. Ono što nemamo uvijek želimo, a ono što imamo nije nam toliko vrijedno. Ipak, jednom sam ti bila draga i željela bih to biti opet.' Sada pak ovo rastuži samu Fand koja se pomiri sa svojom božanskom nesretnom sudbinom: 'Ne! Ja ću otići iako s velikom tugom, jer radije bih ostala s Cuchulainnom nego živjela u sunčanom domu bogova. O, Emer, tvoj je ti si ga vrijedna.' Naposljetku sve je to došlo i do samog Manannana, pa se on postidio što je ostavio Fand, te jedošao na taj sastanak nevidljiv za Emer i Cuchulainna, ali itekako vidljiv za Fand. Manannan na koljenima zatraži oprost od svoje družice Fand koja se prisjeti da je ipak jednom već bila sretna s ovim nepredvidivim 'jahačem morskih valova', te pristane da mu se vrati i sve mu oprosti. Druidi Emain Mache pak su Emer i Cuchulainnu dali napitak zaborava, te je Cuchulainn zaboravio na svoju naklonost prema Fand, a Emer pak je zauvijek zaboravila na svoju ljubomoru.

Djeva Labudova – kći Etal Ambuela

'Bio je Angus lijep bog iz naroda Tuatha De Danann veoma zaokupljen svojom božanskom ulogom, ali onda posjeti Angusa u snu divna djeva bajna. U trenutku kada je Angus ispružio ruke da bi je zagrlio, djeva je bajna netragom nestala. Drugoga dana Agnus cijeli dan ništa nije jeo ni pio razmišljajući o djevi bajnoj i predivnoj, a tijekom noći kada je San savladao predivnog boga naroda Tuatha De Danann, djeva mu bajna ponovo dođe u san. Pojavljivala bi se ona tako cijele godine Noćima u snovima Angusovim, a nestajala bi Jutrima. Zaljubljeni Angus više nimalo nje brinuo za svoje obveze, a niti za svoje dobro i zdravlje. To pak se ne dopadne prelijepoj majci njegovoj, ženi moćnoga Dagde, Boanni predivnoj. Zabrinu se tako božica za zdravlje sina svojega najstarijeg i zatraži od moćnoga liječnika bogova Diancechtha i Goibniua kovača moćnog i velikog da pomognu sinu njezinom najstarijem. No, medicina Diancechtha, kao i magija Goibniua pokazaše se nemoćnim pred ljubavi neutaženoj što silno je osjeti Angus sin Dagdin. Zatraži onda Boanna od supružnika moćnog Dagde da pomogne sinu svom najstarijem, ali i veliki i moćni Dagda ostane nemoćan. Onda pak Dagda pozove Bodba Crvenog koji je zapovijedao silnom vojskom božanskom koju tvoraše niži bogovi. Silni se ratnici božanski razlete na sve strane i konačno pronađu djevu bajnu neutješnog sina boga velikoga. Čim je Angus primio poruku da je pronađena on požuri da vidje djevu iz snova svojih. Čim je Angus stigao, on je odmah prepozna između tri puta po pedeset nimfi prekrasnih prijateljica njezinih. Zvala se ona Caer, kći Etal Ambuela koji obitavaše na sidhu u Uamanu, u Connaughtu. Boadb crveni odmah pokuša isprositi Caer od oca njezina, za sina boga velikoga, zaljubljenog Angusa. No, Etal Ambuel, otac Caerin potuži se da on nema baš nikakvog utjecaja na volju kćeri svoje jer ona je djeva labudova. Svake godine čim bi ljeto prošlo ona bi sa svojim prijateljicama odlazila na jezero naziva 'Zmajeva cesta' i preobličila bi se u divnog labuda. No, Angus se nije želio predati, te je strpljivo čekao dan magični, trenutaka kad su se lijepe djeve u labudove preobličivale. Zazove Angus Caer imenom, izrekavši zatim svoju strast i ime svoje. Cear se natrag preobliči u djevu bajnu i obeća Angusu da će mu biti vjerna nevjesta ako se i on samo preobliči u labuda. Angus pristade, pa zajedno odleti sa Cear na svoj sidh gdje oboje povrate svoje božansko obličje i nastave živjeti sretno. No, prokletstvo labudova time nije bilo skinuto zauvijek, nesreća je uskoro pogodila i djecu Llyrovu, sina mora koji svojom kočijom putovaše po valovima.

29.03.2010. u 15:02 • 0 KomentaraPrint#^

Blagdani

Samhain

Iako se tijekom stoljeća uvelike promijenila, drevna keltska (irska, škotska, velška) svetkovina nazvana Samhain je, smatraju mnogi, preteča naše suvremene Noći vještica. Samhain je bio prvi dan keltske Nove godine, a slavio se 1. studenog. To je isto tako bio i Dan mrtvih, vrijeme za koje se vjerovalo da je dušama onih koji su umrli tijekom godine dopušten pristup zemlji mrtvih. Bilo je to vrijeme kada su, kako se vjerovalo, duhovi lutali naokolo. Ta se svetkovina isto tako povezivala s godišnjim dobom: Samhainom bi usjevi bili obrani a životinje dovedene iz udaljenih polja.

Bio je to i prvi dan nove godine i prvi dan zime. Kao prijelazna točka u godišnjem kalendaru, veliki broj vjerovanja i obreda povezuje se s tim danom. Vrata koja dijele svjetove živih i umrlih, ovoga svijeta i svijeta duhova, bila su otvorena, prepreke između ovoga svijeta i onog sljedećeg su srušene, a dušama onih koji su umrli tijekom godine bilo je dopušteno da uđu na drugi svijet. Na Samhain su se palili krjesovi, neki kažu da bi osvijetlili put duhovima, dok drugi tvrde da je to zato da bi ih se zadržalo podalje od kuća. S vjerovanjem u lutajuće duhove mrtvih došao je i običaj pripremanja žrtava u obliku posebne hrane te odijevanja poput tih duhova i poput divljih životinja. Možemo samo nagađati o vezama što su ih ljudi stvarali između žetve usjeva, klanja životinja i smrti ljudskih bića u životnom ciklusu; ili između paljenja vatri na početku zime i rastuće tame, između oponašanja lutajućih duša i štovanja istih te između ritualiziranih i stiliziranih žrtava u hrani duhovima i njihovim prikazima: stvarnim ljudskim bićima koja za život trebaju hranu. Međutim, kako su i Roger D. Abrahams i Henry Glassie istaknuli u drugim kontekstima, te su veze bile racionalne i utemeljene na zdravom razumu.

Imbolc je u orginalu keltski praznik. Slavi se u noći između prvog i drugog dana mjeseca veljače (ovisno o tradiciji može se slaviti i u noći između zadnjeg dana mjeseca siječnja i prvog dana mjeseca veljače pa čak i u neko drugo vrijeme između 29-og siječnja i 3-eg veljače ) Slavlje zapravo počinje, kao i kod ostalih wiccanskih praznika, nakon zalaska sunca i traje do zalaska sunca slijedećeg dana. Njegova je glavna svrha proslava prestanka zime i skorog dolaska proljeća tj. preporoda topline, svjetlosti i plodnosti. Njegove interpretacije su zapravo jako različite pa će neki taj praznik vezati uz irsku božicu Brighid (Sv. Brigitu), drugi uz rađanje janjadi i pojavom mlijeka kod ovaca (svježeg mlijeka u vrijeme kad je kravlje mlijeko ponegdje bilo nedostupno) a neki uz oporavak Boginje nakon rađanja Boga Sunca.
Imbolc je praznik pročišćenja, preporoda, rješavanja starih dugova i loših navika. Često je vezan uz inicijacije u koven ili samoinicijacije. Wiccani čiste svoje domove od podruma do krova, plačaju zaostale račune i slično da ne bi nikakvi zaostali poslovi poremetili proslavu Zemljinog preporoda, tako da ga se može smatrati i praznikom “pripravnosti”.
Hrana za Imbolc-suncokretovo i bundevino sjemenje, kolači od maka, ječmena pogača, peciva, sve vrste mliječnih prerađevina, grožđice, luk, češnjak, papar, začinjena vina i biljni čajevi
Incensi (mirisi) Imbolca- tamjan, vanilija, ljubičica, cimet
Boje- bijela, roza, svijetlo zelena, žuta, smeđa, crvena
Kristali- tirkiz, ametist, granat, rubin
Aktivnosti- duge šetnje prirodom u potrazi za nagovještajima skorog proljeća, skupljanje kamenja, paljenje svijeća (u krugovima), mogu se paliti i krijesovi

Beltane
Poznat i kao Prvi svibanj, Beltine, Beltaine, Bealtaine, Bealltain, Samradh, Cetsamain, Cyntefun, Valpurgina noć.Festival vatre i plodnosti. U Kolu godine stoji nasuprot Samhainu. Obilježava transformaciju Božice od djevojke do majke, ulazak u plodnost, odnosno prelazak iz prve polovine godine u drugu polovinu. Predstavlja sjedinjenje Božice i Rogatog Boga, razmnožavanje životinja, oplođivanje biljaka.

U noći s 30. travnja na 1. svibanj, za vrijeme Beltanske noći odnosno Valpurgine noći, pale se krijesovi, procesije nose upaljene baklje, vještice se skupljaju na svojim sastajalištima. Cailleach Beara (Cally Berry) ove se noći pretvara u kamen i neće se vratiti u svoje normalno obličje sve do Samhaina. Ovo je doba Bela, Baala, Belenosa, odnosno Valpurge u čiju se čast pale kresovi. U Škotskoj su postojale Baalove žrtve koje su se žrtvovale da bi se osigurala dobra godina. Paprat koja se skuplja u ponoć 1. svibnja služi za zaštitu od zlih utjecanja i za otkrivanje skrivenog blaga. Nekad se bijeli glog smio brati samo na 1. svibanj. Ruža koja se posadi ovog dana ponovno će cvjetati u jesen.

beltanske vatre – pale se u parovima tri puta tri čovjeka, ili tri puta devet ljudi, velikom bakljom. U Škotskoj su se palile glogovim kolcem i poticale hrastovim. Ljudi su preskakivali plamen za dobru sreću i plodnost. Stoka se vodila između dvije vatre da bi se blagoslovila. Govorilo se da ako dim beltanske vatre ode prema sjeveru, doći će hladna zima, ako ode prema jugu, proljeće će biti blago. Pepeo beltanske vatre čuvao se i koristio za čarolije plodnosti.

Ovo je dan rituala plodnosti i vesele svetkovine, obnavljanja seksualnosti i bacanja ljubavnih čarolija. Prave se košare, pune cvijećem, nose se vjenčići od cvijeća i odijeva se zelena odjeća, vještice gole plešu oko usjeva ili jašu na metlama kroz polja da bi se osigurala njihova plodnost. Ostavljaju se pokloni vilama. Odaje se počast kućnim božanstvima. Ovo je doba svetkovine sljedećih božanstava: Maeve, kraljice Beltane, Tanit, Flore, Maie, Maie Maestas, Danu, Danaan, Lune, Asherah, Guinevere, Dea Dia, Zelenog Čovjeka, Cernunnosa, Pana, Bona Dea, Bel. Biljke koje se vezuju uz ovaj dan su bijeli glog, hrast, jarebika i neven. Životinje: zec i koza.

U jutro prvog svibnja treba promatrati izlazak sunca i umiti lice u jutarnjoj rosi jer na ovo jutro ona ima magična svojstva i osigurava ljepotu. Treba meditirati uz izvore jer oni cijele i daju životno važna svojstva i kvalitete koja samo takva sveta mjesta imaju i u kojima se odražava Božica. Bere se cvijet bijelog gloga.

Lughnasadh - ili Lamas

Ovo je svetkovina kraja ljeta u kojoj se slave žitarice i hrana od njih. To je vrijeme slavlja nakon teškog rada nakon koga se žanju njegovi plodovi i pune ambari i kada se osjeća sigurnost da neće biti nedostatka hrane za vrijeme oštrih zima. Ovo je festival smrti i ponovnog rođenja. Označava ga smrt kukuruznog duha koji se žrtvuje ljudima da bi mogli preživjeti. Festival počinje košenjem žitarica pomoću srpa u obliku polumjeseca i taj ritual predstavlja kastraciju. U prošlosti su znali ubiti neku važnu mušku osobu i njenom krvlju škropiti polja da bi se osigurala njihova plodnost. Također, čišćenje i mlaćenje žita od ljuske nekada je bilo predstavljeno doslovnim mlaćenjem neke osobe ili lutke koja ju je predstavljala.

Ovo je magično doba koje je u uskoj vezi s bogovima i duhovima žitarica koje osiguravaju plodnost zemlje i blagostanje zajednice. U mnogim zemljama prvo ubrano voće ili prve pobrane žitarice žrtvovane su bogovima ili vladarima ili duhovima predaka. U drevnoj Europi spaljivane su kukuruzne lutke ispod brda od vapna, da bi se u proljeće iskopale iznikle klice. U sjevernoj Europi kraljica žetve predstavljena kao Cerera bila je krasno odjevena i okrunjena cvijećem i imala je snop žita ispod ruke, a kosu u drugoj ruci. Nosili su je u veseloj svetkovini na košnju, i jednako tako s košnje. U nekim krajevima kraljica žetve bio je muškarac odjeven u žensku haljinu i vozio se u kolima koja su vozili konji pokriveni bijelim plahtama. U nekim krajevima Europe osoba koja učini zadnji zamah kod košnje nazivala se Sin kukuruzne majke. Bio bi vezan uz njen kip, pretučen i nošen kroz selo. Vjerovalo se da će osoba koja ponese posljednji pokošeni snop imati dijete ili se udati/oženiti sljedeće godine. U Francuskoj i Njemačkoj granje i žbunje se kitilo kukuruzom i nazivalo Žetvenom djevom. Ona se nosila kući na zadnjim kolima i stavljala na krov staje ili seoske kuće gdje bi ostala sve do sljedeće godine. U nekim drugim krajevima Europe ona se stavljala na posljednju stabljiku u polju. U Štajerskoj bi najstarija udana žena napravila lutku u obliku žene. Za tu se lutku vjerovalo da će štititi od najezde miševa. Od najboljeg zrna se pravio vijenac ukrašen cvijećem i njega je nosila najljepša djevojka koja bi bila predstavljena seljaku vlasniku njive. Vijenac bi zatim bio obješen u hodniku njegove kuće i s njega bi se sedam godina uklanjalo zrnje.

29.03.2010. u 14:43 • 0 KomentaraPrint#^

Bogovi

Cernnunos

U Posvećenom Krugu, u Gaju svih Svjetova, on sjedi prekrštenih nogu pod drevnim hrastom. U zanosu, on povezuje tri svijeta Zemlju, More i Nebo i svjetova iza svjetova; Bog i Veliko Drvo su jedno; ogromne raširene grane dosežu udaljena nebesa zvjezdanog prostora. Njegovo deblo, kičma Srednjeg svijeta je srce drevnih šuma kroz koje kola sav život, svi svjetovi; beskrajno korijenje prodire duboko u tajne zemlje i podzemlja. Nad njim Sunce, Mjesec i Zvijezde idu svojim stazama, a uokolo lišće jedva primjetno leluja utkanom melodijom pjevajućeg zraka. Posvuda se bujajuća Zelena stapa sa zlatnom svijetlećom izmaglicom. Pod njegovim stopalima, mekana mahovina raste iz vlažnih dubina, crne plodonosne zemlje, a iz Velikog Kazana izvire pet rijeka.
Kroz tišinu šume oni dolaze tajnim stazama šuštećeg lišća, na krilima šapata, tihim korakom, prvi preci, najstarije životinje, da se okupe oko Njega koji je: Crni kos, Čuvar Kapije, Sedmorogi Jelen, Gospodar Vremena, Drevna Sova, Mudrac Noći, Orao, Vladar zraka, Oko Sunca; Salmon, Najstariji od Najstarijih, Najmudriji od Najmudrijih, Plesač jedinstva pet proljeća. On im želi dobrodošlicu i blagosilja ih, a oni mu odaju počast, Cernunosu, kože smeđe poput oraha i sjajne razigrane kose – Bogu čije su oči užarena zvjezdana vatra, meso kladenac drevnih voda, a ćelije žive Misterijom, prvobitnom pramaterijom. Nag, sa falusom u erekciji, na glavi nosi krunu sa rogovima, iskovanu u zelenoj vatri, i obraslu bršljanom. U desnoj ruci drži zlatni skiptar, svjedočanstvo svoje plemenitosti i svetog obećanja, a u lijevoj rogatu zmiju, simbol seksualne moći koja je sveta Boginji. Cernunos Drevne šume, Svetog Hrama, Svetog gaja… Cernunos i njegova djeca sanjaju Svjetove.

Mnoga lica i prirode Cernnunosa

Cernnunos, kao Rogati Bog, gospodar životinja predstavljan je kao čovjek ili polučovjek sa krunom od rogova. Premda ima ljudsko lice njegova energija, kao i priroda nisu posve ljudski. On je zaštitnik životinja i onaj koji je utemeljio prirodne zakone lova i žetve. Iako je najčešće identifikovan kroz svoju povezanost sa životinjama i našom sopstvenom, duboko potisnutom, tajnovitom, instiktivnom animalnom prirodom, Cernnunos je također, u svom aspektu Zelenog Čovjeka, Čuvara Zelene šume i bog drveća, šume i vegetacije. Njegovi razgranati rogovi simboliziraju, kako raširene krošnje drveća, tako i njegovu životinjsku prirodu. Kao Gospodar žrtvenog lova, on je život koji je dat da bi drugi život opstao. Staro mora proći da bi načinilo mjesta novome, njegova je mudrost. U svom podzemnom aspektu Cernnunos je Mračni, bog koji prebiva u Kući ispod brda. On tješi i pjeva dušama mrtvih odvodeći ih njihovom pokoju u Zemljama Ljeta ili Onostranom svijetu. Cernnunos, kao gospodar Divljeg lova, koji goni duše zlih, nije povezan sa biblijskim, pa čak ni modernim moralitetom, već sa zaštitom i očuvanjem Zemlje, sveukupne Prirode i duhova koji u njoj prebivaju. Pan, pohotni grčki bog satir je još jedan aspekt Rogatog Boga. “Pan je ponosno proslavljenje oslobođujuće moći muške erotske energije u svojoj najčistijoj i naljepšoj formi.” (5). On je prikazan kao razigran i šaljivdžija, ali ima i tamniju, opasniju prirodu. Panika i teror često povezivani sa Panom nisu povezani sa ljudskim nasiljem, već sa životom i smrću prirode. U ovoj formi nazvan je “Sveproždrljiteljem”. Ipak, Pan, kao zaštitnik divljine i kao bog kojem leži ludilo i nasilje može unijeti paniku i strah u one koji ugrožavaju njegovo kraljevstvo. Cernunos se ponovo pojavljuje u elizabetanskoj Engleskoj. Sheakespeare ga spominje kao Lovca Hernea, demona i čuvara Windzorske, kraljevske šume. U ovom aspektu, se o njemu govori i kao Čuvaru Kraljevstva u doba nacionalne uzbune i kriza. U današnje vrijeme često se naziva Bogom vještica i utjelovljuje neiskvarenu mušku energiju. Muška energija je ona koja je u potpunosti razvijena i u balansu sa prirodom.

Cernnunos i Točak godišnjih doba

Cernunos je tokom proljeća i ljeta, svijetlog dijela godine, bio slavljen kao Zeleni čovjeka, a kao Mračni ili Bog Tame u jesen i zimu, tamno doba godine. U proljeće, on se pojavljuje kao mlado Sunce, dijete Boginje, manifestacija generativnih sila prirode koja se obnavlja u svoj svojoj raznolikosti. U ljeto on pulsira životnošću; postaje Zeleni Čovjek, pratilac Zelene Gospe od ljeta. Možda baš u jesen, vrijeme umiranja, Rogatog boga razaznajemo najjasnije. On je žrtvovani, koji, ranjen na smrt odlazi na svoje putovanje u Podzemlje, vraćajući se zemlji, čiju će utrobu sjemenom svjetlosti, koje joj, kao Smrt, predaje raspadanjem, ponovo oploditi novim Suncem.

STAZA KA CERNUNOSU

Putevi ka Cernunosu su putevi razumjevanja svekolike Prirode kojoj pripada i čovjek: istraživanje divljine i udubljivanje u procese rasta, cvjetanja, uvenuća, smrti i ponovnog rođenja i onostrana putovanja u šume Srednjeg Svijeta, čiji je on čuvar. Ovo dvoje može se iskusiti i realno i simbolički slijedeći put koji nestaje udaljini, iza horizonta i vodi daleko od “civiliziranog” svijeta u srce Divlje Šume. Često shvatano kao put od središta ka periferiji, ovo putovanje zapravo je povratak u središte. Kada tragač dosegne božiju šumu, put nestaje i njegovi/njeni putokazi moraju se sada tražiti na drugi način. Nakon ulaska u Šumu tragač unutar nje ne može biti praćen, niti on može slijediti drugoga. Koji god od puteva da bude otkriven, tragovi onoga koji njime korača, bivaju nakon toga zameteni i šuma ponovo postaje kakva je i bila – divlja, jer je put za svakog pojedinca drugačiji. U Cernunosovoj šumi vlada nadzemaljska tišina, koja pobuđuje osjećaj bezvremenosti. Ovdje svjesnost nije najznačajnija. Instinkt je ta urođena mudrost tijela koja vodi Njemu.

Cernunosov put je put šamana ili bilo koje osobe koja istisnki teži Zajednici sa Zemljom. Ipak, ne može se govoriti o Cernunosu, a da se ne spomene Anu ili Don, Svemajka koja ga je rodila. Cernunosov put je je put Jednosti. Kao i Boginja i Cernunos je Biće moći koje je postojalo prije vremena i prije bogova, onih koji donose svjetlo. Zajedno, oni su Prva Majka i Prvi Otac, Svemajka i Sveotac koji su bogove doveli u postojanje. Bezgranična i vječna, njegova energija prožima njenu materiju kroz svaki aspekt života, pa sve do subatomskog nivoa. Kao Veliki Plesač prisutan je u milijardama i milijardama malenih pokreta koji čine, naizgled haotični, Ples života, Ples stvaranja i razaranja. On je istinski Život koji nikada ne nestaje, jer i kao ništavilo on je samo-stvarajući. Trojan je kao i Boginja. On je Cernunos: Otac, Sin i Duh Divljine.

Arnamentia

Arnamentia bijaše keltska božica izvora, liječenja i pročišćenja. Danas o njoj ne znamo mnogo, jer nam je znana samo sa nekolicine natpisa, od kojih su neki pisani drevnim keltskim, neki su runski, a neki potječu iz doba kada su Rimljani zaposjeli Britaniju. Prvi su je slavili stari Kelti, vođeni druidima, oko 2.st.pr.n.e. do 2.st.n.e. Druidi su se, na područjima koje Rimljani nisu osvojili, održali još dva-tri stoljeća, do pojave kršćanstva koje se pokazalo mnogo okrutnijim od romanizacije. Nešto kasnije, oko 5.st.n.e., Arnamentia bijaše štovana anglosaksonska božica. Anglosaksonci je kolektivan naziv za Germane koji su, u 5. i 6.st.n.e. migrirali u Britaniju sa obala Sjevernog mora, najviše iz Norveške i Nizozemske. Oni su počeli razvijati i svoj vlastiti sustav runa, koji je imao 29 znakova, te stoga postoji nekoliko kamenih runskih natpisa koji spominju Arnamentiu. Anglosaksonci su obilježili povijest Britanije u razdoblju od prve polovice 5.st. do normanskog osvajanja 1066. Arnamentiji se polagano zameće trag pod utjecajem Rimljana, a danas se pretpostavlja da je na neki način povezana i sa štovanjem Sunca. Umalo zaboravih, voda je Keltima bila iznimno važna (ahmm... možda mi je daleki rođak bio Kelt... ;) pa je središnje mjesto njihovih svetih lugova bilo jezerce, a i kotao i pehar...

Inače, Kelti su bili veoma religiozan narod. Vjerovali su u život nakon smrti i reinkarnaciju. Nisu vjerovali ni u kakve "kazne" za loš život koje će ih sustići nakon smrti. Keltski panteon čini mnogo božica od primarne važnosti. Također, vjerovali su u tri aspekta Božice. Tko je veoma milosrdno preoteo to vjerovanje, ne moram više ni napominjati... Učenje druida moglo bi se ukratko opisati načelom: poštuj bodove, budi jak, hrabar, ne čini zlo. Ah da, Keltima su ljudske žrtve bile uobičajene, a žrtvovani su najčešće bili oni vojni zarobljenici ili pljačkaši. Žrtvovanja su se izvodila klanjem, spaljivanjem ili utapanjem. Općenito, smatrali su da život mora biti dan za život - jednako za ubojstvo, nenamjerno ubojstvo, tešku bolest, ili kako bi ishod bitke bio dobar; općenito kako bi se umilostivili bogovi, a prirodna ravnoteža bila vraćena. Oko za oko, zub za zub...
Žene su u Kelta imale veliku moć i bile ravne muškarcima, ako ne i poštovanije od njih :) Svećenice su bile vrlo cijenjene. One su ispraćale one koji bijahu na samrti, radile čarolije, proricale budućnost, liječile... Poznavale su moć riječi, kamenja i bilja. Kazna za loše postupanje prema ženi bila je kletva. No, nisu ni žene bile pošteđene krvavih obreda. Tako su se crvenokose žene žrtvovale božici rata, jer je boja njihove kose boja krvi.

Brigid

Brigid je majka Kelta, njihova vrhovna božica.Ujedno je i jedina keltska božica koja je dolaskom kršćanstva proglašena svetom.
Postoji mnogo ispričanih legendi i folklornih priča o Brigid i njenom životu
U Irskoj ona je Brigit,u sjevernoj Engleskoj je Brigantia,Bride u Škotskoj i Brigandu u Britaniji.
Neke legende kažu kako su postojale tri Brigid odnosno tri božanstva.
Jedna je bila zaštitnica poezije,druga zdravlja,a treća zaštitnica vatre i kovača.

Ipak,jedna je Brigid,Božica Sunca.Priča o njenom rođenju kaže kako se rodila kad je sunce izlazilo a zraka sunca se pojavila na njenom čelu.
Bila je i zaštitnica ratnika te je voljela koristiti mačeve i strijele.

Kao božica biljaka i zdravlja upravljala je Vodom i Vatrom.
Nebrojeno mnogo izvora i cvijeća nazvano je po njoj te sumnjam da će ikad itko navesti točan broj.
Jedna legenda kaže da su joj jednom došla dva gubavca te ju molili da im pomogne svojim travama.Brigid je zapovjedila jednom da opere drugog.
Koža okupanog gubavca bila je čista a bolest je nestala.Zatim je rekla ovome što je ozdravio da opere prijatelja.Ovome se gadio njegov prijatelj gubavac i htio ga je ostaviti,ali Brigid je osobno oprala gubavca,a ovom arogantnom je ponovo vratila gubu.
Darovi božici Brigid su novčići koji se bacaju u izvore za sreću,ili čak bronca i zlatno prstenje.opis slike

Brigid je vjerojatno najbolji primjer opstanka božice u kršćanskom dobu.
Katolička crkva ju je proglasila svetom Brigid (st.Brigit),a najpopularnija folklorna priča kaže da je Brigid bila primalja Svete Marije.
Jedna "službenija" priča kaže kako je Brigid ustvari kćer Druida koja je predvidila dolazak kršćanstva a kasnije ju je krstio sv.Patrik.Postala je redovnica,kasnije nadstojnica samostana koja je osnovala Abbey u Kildareu.
Brigid je uvijek čuvala oltar u Kildareu u Irskoj,gdje je gorio vječan plamen kojeg su uzdržavale devetnaest djevica koje su se zvale Kćeri Vatre.Nijednom muškarcu nije bilo dopušteno približiti se oltaru,pa čak ni ženama koje su bile udane.Hranu i ostale namirnice dobivale su od žena iz susjednih sela.Kad se kršćanstvo proširilo Irskom,oltar je postao samostan.
Više od tisuću godina,vječni plamen su uzdržavale redovnice,sve dok biskup nije dao nalog da se on ugasi jer se smatrao poganskim običajem.
I nakon toga,Brigid je ostala najpoznatija Irska svetica.
1960.godine Vatikan je proglasio da nema dovoljno dokaza o Brigidinom postojanju i svetosti te zabranili spominjanje Brigid kao svetice.

29.03.2010. u 14:28 • 0 KomentaraPrint#^


KELTSKI HOROSKOP

BREZA (24. prosinca – 20. siječnja)

Kelti su drvo breze smatrali 'damom šume', a predstavljala je ponovno rođenje, početak i obnovu jer je breza drvo koje prvo dobiva lišće nakon zimskog mrtvila. Također, brezu su povezivali s čistoćom i nevinošću.

Ljudi rođeni u ovom znaku su ambiciozni, odlučni i gipki. Uvijek su jasno orijentirani na svoj cilj te su stoga odlučni vođe i dobri stratezi. Imaju potrebu uspjeti u životu i vjeruju da će se marljiv i uporan rad na kraju isplatiti. Breze su lojalne, na njih se možeš osloniti i vjerovati im, iako se nekad čine rezerviranima. Pozor, mogu biti cinične! Najpoznatije su kao radoholičari te su uvijek ozbiljne s pomalo čudnim smislom za humor (ako do humora uopće dođe!).

Breze znaju biti pesimistične te imati previše samodiscipline. Često su same, a veza ili brak im se dogodi tek kasnije u životu, budući im je teško pronaći nekoga tko se uklapa u njihove stroge kalupe i rutinu. Brezama je uvijek potreban jasan cilj kako ne bi bile depresivne i pesimistične.

Boja: bijela
Planet (tj. zvijezda): Sunce
Životinja: zlatni orao


OSKORUŠA (21. siječnja – 17. veljače)

Oskorušu su Kelti nazivali i 'drvetom koje šapće'. Naime, vjerovali su da će ovo drvo reći tajne čovjeku koji želi slušati. Kad se plod oskoruše razreže na dva ista dijela, dobije se unutrašnjost u obliku pentagrama i stoga se vjerovalo da treba nositi grančicu oskoruše zbog zaštite od zlih sila. Irska legenda kaže da je prva žena na svijetu stvorena od oskoruše. Plodove vrlo rado jedu ptice.

Ljudi rođeni u znaku Oskoruše su idealisti koji imaju vizionarske ideje i visoke humane i duhovne principe. Željni su promjene te mogu postati nestrpljivi zbog zabrana koje nameće društvo. Umjetnički su nastrojeni, originalni i nekonvencionalni, istinski su individualisti koji mrze konformizam. Sposobni su za vođu, ali kako koriste neobične metode i imaju još neobičnije ideje, teško im je naći sljedbenike. Ljubazne su i tople osobe, ali kad moraju slijediti nekoga – ups, tu dolazi do problema. Uvijek imaju problema s autoritetom! Vrlo rado će saslušati druge i biti rame za plakanje, no pri davanju savjeta znaju biti bez takta te tako odbiti ljude od sebe. Sve ih zanima i sve će probati.

Ljudi Oskoruše imaju čudan smisao za humor – što znači da će se vrlo rado smijati ozbiljnim stvarima. Po prirodi nisu romantični, vežu se tek u poznijim godinama jer se teško rastaju sa svojom slobodom. No, u vezi su vrlo odani, ali i neovisni.

Boja: crvena i/ili siva
Planet: Uran
Životinja: zeleni zmaj


JASEN (18. veljače -17. ožujka)

Kelti su slagali granje jasena u krug kako bi se zaštitili od zmija, a lišće jasena su stavljali ispod jastuka jer su vjerovali da će tako potaknuti proročanske snove. Sjeme jasena koristilo se za proricanje ljubavi – ako se sjeme ne pojavi na drvetu, onda će vlasnik drveta biti nesretan u ljubavi. Jasen ima vrlo dugo korijenje koji prodire duboko u tlo i isušuje ga, pa druga vegetacija tu ne raste.

Ljudi rođeni u znaku Jasena obično imaju dvostruku osobnost – s jedne strane su umjetnički nastrojeni i vrlo ranjivi, a s druge su vrlo pragmatični. Suosjećajni su i osjećajni, razumiju ljude, a to razumijevanje i suosjećajnost se proširuje i na životinje. Odlični su njegovatelji. Vjernici su, ali njihova vjera nije ortodoksna, više se zasniva na intuiciji, oni posjeduju duboku senzibilnost za duhovnost.

Iako su krhkog izgleda, lako se oporave od svakog poraza. No, na ljude Jasene lako je utjecati, znaju imati slabo samopuzdanje te biti izolirani. Obožavaju kazalište i film, a često su obdareni lijepim glasom. Osim umjetnošću, bave se i medicinskim zanimanjima. Ljudi rođeni u ovom znaku su spontani, inteligentni, dosjetljivi i komunikativni. Obožavaju rasprave. Dobri su prijatelji, idealni partneri i brižni roditelji.

Boja: zelena
Planet: Neptun
Životinja: galeb, morski konjic

JOHA (18. ožujka – 14. travnja)

Kelti su vjerovali da joha povezuje muške i ženske principe i pomaže stvoriti ravnotežu. Također, često su od ovog drveta izrađivali magična svirala, a jedno vrijeme bio je zločin srušiti deblo johe jer se vjerovalo da se tad duh iz debla osvećuje paljenjem kuća. Po irskoj legendi, prvi je muškarac bio stvoren od drveta johe.

Ljudi rođeni u znaku Johe su snažni, vole avanturu i spremni su sami utabati svoj put, što znači da često ostavljaju prijatelje i rodbinu iza sebe. Vole sami voditi svoje bitke i imaju hrabrosti za to. Duh im je nemiran i neumoran, a natjecanje normalna, svakodnevna pojava. Ovi ljudi ruše granice i istražuju nova prostranstva. Entuzijasti su, ali mogu biti sebični i nepromišljeni, čime si često stvaraju neprijatelje.

Imaju sarkastičan smisao za humor i često će u društvu izigravati klauna. Vole preuzimati rizik, šarmantni su i nježni, pa su omiljeni u društvu. Otvoreno kažu što misle. Strastveni su i uvijek otvoreni za ljubav, pa se često vežu vrlo rano u životu.

Boja: grimizna
Planet: Mars
Životinja: lisica, medvjed


VRBA (15. travnja – 12. svibnja)

Vrba simbolizira ženstvenost. Kod Kelta se vjerovalo da trudnica mora staviti tkaninu ispod drveta vrbe kako bi u njoj uhvatila otpalo lišće, što je značilo da će imati lak porod. Zvali su je i 'vještičjim aspirinom' jer se od nje pravilo sredstvo protiv glavobolje. Jeste li znali da na svijetu postoji čak oko 500 vrsta vrba?!

Osobe rođene u znaku Vrbe imaju jaku volju i izvrsno pamćenje. Brzo reagiraju, ali često mijenjaju raspoloženja, pa ih je teško upoznati. Praktični su i dobri izumitelji, ali i učitelji. Posvećeni su obitelji i vole povijest, pa često izrađuju obiteljska stabla. Majka jako utječe na osobe breze kroz cijeli život, ali kad se jednom odluče na vezu, vrlo su odani.

Njihov smisao za humor nije uvijek lako razumjeti. Imaju mudrost koja ih čini dobrim prijateljima koji daju dobre savjete, pa su cijenjeni u društvu.

Boja: sve svijetle nijanse
Planet: Mjesec
Životinja: zec

GLOG (13. svibnja – 9. lipnja)

Vlasniku ovog drveta ono donosi bogatstvo i napredak. Cvijećem gloga ukrašavali su se dvorovi za vrijeme vjenčanja, a vijenac od glogova cvijeća na glavi su nosile djeveruše. Cvijeće i listovi se koriste za pripravu čaja koji liječi potištenost, gubitak apetita i lošu cirkulaciju.

Osobe rođene u znaku gloga su karizmatične, kreativne i prepune novih ideja. Vrlo su talentirane, pa se lako prilagode svakoj novoj situaciji. Lako utječu na druge i suosjećajne su. Spontane su, lako komuniciraju, imaju mnogo samopouzdanja, pa se lako nametnu kao vođe. Kao prijatelji su iskreni.

Vole sport, imaju britak smisao za humor, privlači ih novinarstvo i književnost. Imaju želju probati od svega po malo, a po izgledu biste za njih rekli da su uvijek isti i godine ih ne mijenjaju.

Boja: purpurna
Planet: Vulkan
Životinja: pčela

HRAST (10. lipnja – 7. srpnja)

Hrast je sveto keltsko drvo koje simbolizira istinu. Na deblima hrasta su rezbarili krug koji ga je trebalo štiti od udara groma. To je drvo predstavljao iskušenja u životu čovjeka, koja ga dovode do njegove biti. Vrata napravljena od hrastovine štitila su od ulaska zla u kuću.

Po keltskoj mitologiji hrast je prvo drvo na zemlji. Narodno vjerovanje kaže ako hrast prolista prije graba, bit će dobar urod te godine. Plodovi hrasta – žirevi, korišteni su za zaštitu od udara munje, pa ih se stavljalo na stubišta po kući.

Osobe rođene u znaku Hrasta su hrabre, odlučne i odgovorne. Lako privlače druge i inspiriraju ih. Ostaju mirne kad im se dogodi neki problem i koncentriraju se na njegovo rješavanje. Optimisti su i kažu istinu u svakoj situaciji, bez obzira kakve bile posljedice. No ponekad im nedostaje diskretnosti i vole poduzimati riskantne korake na financijskom planu.

Vole filozofirati i velikodušni su prijatelji, ali ponekad vole pretjerivati. Imaju istančan osjećaj za fair play. No kad se radi o pitanjima srca – mogu biti vrlo naivni kad nekome vjeruju. Veliku pozornost pridaju moralu, a za voljenu osobu često postavljaju visoke standarde koje je teško doseći.

Boja: crna i tamnosmeđa
Planet: Jupiter
Životinja: bijeli konj, vidra


BOŽIKOVINA (8. srpnja – 4. kolovoza)

Vjerovalo se da božikovina daje snagu potrebnu da bi se došlo do rješenja te vraća izgubljenu energiju. Sadili su je blizu kuće kako bi štitila od zla i demona. Granje božikovine su stavljali u kuću za vrijeme zime jer su vjerovali da je tu sklonište vilenjaka. Postoji oko 150 vrsta božikovine, a samo ženske jedinke stvaraju bobice koje su vrlo lijepe, ali vrlo otrovne.

Osobe rođene u znaku Božikovine vrlo su praktične, sposobne, imaju smisao za logiku te dobar nos za poslove, ali radije asistiraju nego da vode. U vezi su posesivne, zaštitničke i rado daju podršku partneru. Perfekcionisti su, ali zbog toga često izgube samopouzdanje i smjer.

Mnogo utječu na stvari, ali iza scene. Vrlo su osjećajne i samokritične, a u vezi zahtjevne. Često se vjenčaju za ljubav iz školskih dana. Tolerantne su i imaju mnogo prijatelja oba spola. Teška pitanja rješavaju jednostavnom logikom.

Boja: tamnosiva
Planet: Zemlja
Životinja: mačka

LIJESKA (5. kolovoza – 1. rujna)

Kelti su lijesku smatrali drvetom mudrosti i ako bi ga netko odsjekao, bio je kažnjen smrću. Smatralo se da se jedenjem lješnjaka dobivala mudrost i magične sposobnosti. Po irskom vjerovanju u lijeski se skriva vila koja voli poeziju.

Ljudi Lijeske su pametni, dobro opažaju, imaju oštar intelekt, pa su dobri u debatiranju i pisanju. Sve odlično planiraju i organiziraju do najmanjih detalja. Imaju umjetničke sklonosti i često naprave nešto što lijepo izgleda, ali je i za praktičnu upotrebu. No ponekad mogu biti paranoični i nedostaje im samopoštovanja. Često se pričinjaju rezerviranima i hladnima. U vezi su iskreni i brižni.

Boja: smeđa
Planet: Merkur
Životinja: vrana

VINOVA LOZA (2. rujan – 29. rujna)

U hladnoj klimi u kojoj su Kelti živjeli, da bi vinova loza uspjela trebalo je puno truda. Stoga je postala simbol senzualnosti i osjećajnosti. Istraživanja kažu da je vinova loza postojala i prije pojave čovjeka, a kultivirana proizvodnja započela je oko 2000. g prije Krista na Siciliji. Najstarija vinova loza imala je oko 600 godina.

Osobe rođene u znaku Vinove loze su autoritativne i pred sebe stavljaju visoke ciljeve. Čine se hladnima, ali su u biti nježne duše koje su vrlo romantične, samokritične i ranjive. Imaju oko za detalje i istančan ukus za lijepo. Obožavaju kazalište i glazbu. Ovo su jednostavne osobe kojima je potrebna emocionalna i mentalna sigurnost da bi se osjećale zadovoljnima. Obično nisu ambiciozne, ali imaju snažan nagon za preživljavanjem.

Ove osobe se moraju čuvati da se ne izgube u brizi i negativnim mislima. Znaju stvoriti harmoniju i stabilnost, ali su ponekad posve ovisne o nekome. U vezi su vrlo strastvene, ali im je brak teško održati. Imaju dobar smisao za humor, a drugi ih često mogu povrijediti zbog nedovoljno takta. Oni su instinktivni organizatori i nije ih dobro podcjenjivati.

Boja: šarenilo
Planet: Venera
Životinja: gušter, bijeli labud

BRŠLJAN (30. rujna – 27. listopada)

Kelti su vjerovali da bršljan moraju nositi djevojke kako bi im donio sreću te zaštitio od neplodnosti. Kako se penje, bio je simbol putovanja čovjekove duše. Raste u svim uvjetima – i na suncu i u sjeni, a često zna i 'ubiti' drvo po kojem se penje, dakle može uništiti i snažnog hrasta – stoga su ga Kelti osobito štovali.

Osobe rođene u znaku Bršljana vrlo su izdržljive, imaju mnogo talenata koji ih često dovode do slave i društvenog priznanja. Ovo su ljudi s vrlo živim karakterom koji imaju samo svoj, jedan i jedinstveni stil. Neumorni su, vole društvo, veseli su i magnetični. Lako nalaze prijatelje jer ne vole nikoga vrijeđati.

Imaju jaku volju i optimizam koji im pomažu rješavati probleme. Preuzimaju odgovornost za ono što su učinili. Uglavnom su loši učenici jer ne vole knjige kao način učenja, već vole učiti iz iskustva. Osjećajni su i romantični i stalno se zaljubljuju u nekoga.

Boja: nebesko plava
Planet: Perzefina (navodno iza Plutona)
Životinja: guska, leptir

TRSKA (28. listopada – 24. studenog)

Kelti su trsku smatrali drvetom zbog gustog korijenja. Od nje su obično izrađivali flaute i frule. Vjerovali su da trska uvodi red nakon kaosa, te potiče na istraživanje istine, a smatrana je i simbolom glazbe.

Ljudi rođeni u znaku Trske imaju snažnu maštu i jasan pogled na kompleksne stvari. Dobri su prijatelji, iako mogu biti i jako, jako ljubomorni. Kao partneri su jako privrženi i nose svoju drugu polovicu na dlanu, dok ih ne pogodi gorka munja ljubomore, a tada vrlo često gube kontrolu.

Ponosni su, neovisni i prije svega nemaju straha ni od čega. Vole izazove i vjeruju u sudbinu. Zbog svog duha i hrabrosti moraju se držati moralnih načela, jer – ako to ne učine – mogu se pretvoriti u vrlo opasne ljude!

Boja: zelena poput trave
Planet: Pluton
Životinja: sova

BAZGA (25. studenog – 23. prosinca)

Kod Kelta bazga je bila simbol smrti i rođenja. Vjerovalo se ako netko sa sobom nosi grančicu bazge – neće moći vidjeti vizije i duhove. Nadalje, u staje s konjima su stavljali grančice ovog drveta kako bi se životinje zaštitilo od zlih sila. Paradoksalno, u mnogim dijelovima Europe – bazgu su smatrali saveznicom vještica! Vjerovalo se da je spaljivanje drveta bazge predznak smrti.

U mladosti osobe rođene u znaku Bazge troše mnogo vremena na prazne, nepotrebne stvari no, kako stare, tako se mijenjaju. Vrlo često profitiraju još u mladim danima, primjerice nekim naslijeđem. Imaju sreće u životu.

Nemaju mira i vrlo su znatiželjne pa često putuju na duljim relacijama. Imaju ekstravagantan ukus i same sebi su dovoljne. Prava snaga ovih osoba leži u tome što uvijek točno znaju kad imaju pravo, a drugi krivo te u samodisciplini. Ne vole rutinu i teško ih drugi mogu nagovoriti na nešto.

U vezi su otvoreni, ali se ne zaljubljuju do kraja ( ne gube glavu) i emocije mogu isključiti u bilo koji dio dana ili noći.

Boja: crvena
Planet: Saturn
Životinja: crni konj, dabar

29.03.2010. u 14:25 • 0 KomentaraPrint#^

ANIMALISTIČKA VJEROVANJA STARIH KELTA

Kelti su i danas pomalo mistiČni narod. Ono sto mi znamo o njima dolazi nam iz razdoblja srednjovjekovne Irske i Walesa, njihovih religijskih i drugih tekstova i knjiga. Naravno, današnje doba omogućilo nam je dodatno istraživanje povijesti ovog naroda iz arheoloških nalazišta ali i proučavanjem ikonografija, umjetnosti i crteža tog naroda.
Svjedoci iz povijesti koji su nam ostavili posebne tekstove o ovom narodu su Julije Cezar, Posidion i drugi. Kelti su bili ratnici, umjetnici, vjerovali u vise bogova i u magiju.
Njihova vjerovanja prvenstveno su bila animalistička, možda ostatak stare forme totema koji je prenesen i na područja Novog Svijeta.

Oni nisu samo vjerovali da su Bogovi uzimali životinjska obilježja, oni su vjerovati u duhovnost samih životinja.
Promatrali su okolinu u kojoj su živjeli. Priroda je Majka svima, a oni su ju posebno shvacali.
Vjerovali su u interakciju izmedu prirode, životinja i ljudi.
Jedan od najpoznatijh pisanih dokumenata o njihovom animalističkom vjerovanju je KNJIGA TALIESINA, pisana u obliku pjesme.

Teme iz lova koristile su se u magičnim obredima. Lov je bio od izrazite važnosti kako i zbog same potrebe za hranom i krznom, tako i zbog iskazivanja ljudi pred bogovima. Najneobičnije životinje bile su bijele životinje , a najsvetiji je Bijeli Jelen, takoder povezan i sa legendama o Kralju Arturu.

Medu svetim životnjama, najpoznatije su:

Medvjed – označava Snagu, hrabrost i snalažljivost. Nekada je ova životinja slobodno hodala njihovom zemljom, no danas vise ne postoji na tom podrucju. Obilježavao je ravnotežu u životu i snagu u potrebnim danima. Rijec ARTH koja znači medvjed, koriijen je imena ARTHUR i bio je njegova zaštitna zivotinja. Podsjetimo, Kralj Artur bio je pagan.

Ribe su povezivane s mudrošću i znanjima. Riječna riba Som ponajviše, a Keltsko ime za ovu ribu je BRADAN. Vrlo mudra i magična životinja. Prema legendi, plivao je sve do Izvora Segais gdje je jeo magične ljesnjake koji su padali u izvor. Smatralo se da su stari kao vrijeme i da su poznavali povijest i budućnost. On je učitelj.

Zmije i zmajevi predstavljali su promjene i nevolje vladarima. Zmija ( NATHAIR ) povezivana je i sa znanjem, reinkarnacijom i lukavstvom. Mudrac Taliesin povezivao je zmije sa čarobnjastvom. Zmajevi (PIASTRAS, HORM ) su pod zaštitom Bozice Brigite, označavaju promjenu, bogatsvo, samu Zemlju i elemente. Predstavlja podsvjest.

Ptice predstavljaju divinacije i proročka znanja. Oni su i nosioci poruka i korisni saveznici u bitkama i a neke vrste slijede mrtve na njihovom putu. Kos (DRUID-DHUBH) je priča boginje Rhianne, cčvari Drva Zivota. Vrana (BADB) predstavlja sukob i smrt. Sova (CAILLEACH) predstavlja mudrost, asocirana je s Boginjom u njenim starim danima. Gavran (FITHEACH) , jedna od najvažnijih ptica starih Kelta. Božica Moriggan je voljela ove ptice i bili su njeni predstavnici, pojavljuje se na križanjima zivota.

Domaće životinje su od velike važnosti. Pomazu prilikom obrade zemlje, važni su za hranu i zaštitu. Bikovi su također svete životinje, kao i mačke ( iako davnih dana nisu bile pripitomljene ), pijetao i druge životinje.

Plodnost je predstavljala najviši religijski značaj tog naroda. Nekoliko svetih životinja povezivalo se s ovim pojmom a ponajviše Zmaj koji je označavao neplodnost, smrt ili dolazak lošeg razdoblja nakon nekoliko događaja koji su bili povezani s njima.
Rođenje i vjera u ponono rođenje označavala je ovaj narod. Vjerovali su da u svakoj životinj postoji duša.
životinje su donosile u život mudrost i znanje te su se redovno koristili u obredima ( nosile su se maske životinja, izradivali totemi ). Nekada se smatralo da su u pradavnim vremenima zivotinje govorile ljudski jezik.
Prikazivali su se kao znaci pred neki dogadjaj i tako nagovijestali moguću promjenu.
Transifuguracija je najjače povezana s životinjama. Čarobnjaci i vještice mogli su se pretvoriti u životinje ili koristiti njihov um kako bi vidjeli druge stvari..

Duhovi i nadnaravna bića često su zauzimali tijela životinja dok su obitavali na Zemlji. Takoder, smatra se da su sva sveta i magična mjesta zastićena od strane životnja, kao i izvori, rijeke ili proplanci.




29.03.2010. u 13:28 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2011  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Lipanj 2011 (2)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Grčka mitologija
Nordijska mitologija
Finska mitologija
Keltska mitologija
Egipatska mitologija

Linkovi

Blog.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se