Mitologije svijeta https://blog.dnevnik.hr/mitovi123

ponedjeljak, 29.03.2010.

Mitovi

Mač u kamenu

Bio je Božić, a od trenutka smrti staroga Uthera Pendragona, zavađeni baruni i vitezovi vodili su neprekidne rasprave i međusobno se sukobljavali. Sada se okupiše u najvećoj crkvi Londona, kamo ih je pozvao čarobnjak Merlin. Bio je glavni savjetnik kralja Uthera i čovjek nepredvidljive ćudi. Kada su izišli iz crkve u dvorištu su vidjeli veliki mač sjajne izrade zaboden kroz nakovanj u veliku mramornu stijenu. Na njoj je stajao natpis: " Tko izvuče mač iz ovoga kamena, zakoniti je kralj Engleske."
Svaki pojedinac je mislio da je baš on kralj i svaki je vukao iz petnih žila. Ali nitko ga nije uspio ni pomaknuti s mjesta.Svi su odustali, a objavljivači su objavili da će se prvog dana nove godine održati još jedan turnir.
Sa svih strana dođoše ljudi kako bi sudjelovali na turniru. Među njima i sir Ector , vitez Sjeverne zemlje, i njegova dva sina:ponosni sir Kay i njegov mlađi brat Arthur. Kay je bio toliko uzbuđen zbog sudjelovanja u turniru da je zaboravio mač. Nije to primijetio sve dok nisu stigli, pa je poslao Arthura po mač. Arthur odjaše što je brže mogao do konačišta gdje su odsjeli, ali su svi bili otišli i bilo je zaključano. No, on primijeti mač u stijeni i izvuče ga. Odnese ga ocu i reče:" Gledaj oče, izvukao sam mač iz kamena. Ja sam zacijelo zakoniti kralj." Tada mu je Ector sva priznao; i da ga je Merlin donio pred njegov prag i da mu je Pendragon pravi otac. Tako je Arthur postao zakoniti kralj Engleske

Kralj Arthur bio je britanski kralj koji je vladao oko 500. godine. Arthur je jedan od najpoznatijih likova keltske mitologije. Bio je legendarni kralj srednjovjekovne Britanije i heroj jedne od najuzbudljivijih i često prepričavanih legendi. Prema njoj je rođen u Tintagelu, u pokrajini Cornwall kao sin kralja Uthera Pendragona i Igraine, žene vojvode od Tintagela. Legenda kazuje kako je vještac Merlin imao svoje prste u prevari koja je dovela do susreta ovo dvoje, ali je kao nagradu zahtijevao produkt ove unije, biće koje će on uzeti za svog štićenika, brinuti se za njega i podučavati ga. S vremenom je Arthur postao kralj Britanije te uz pomoć i potporu njegovog savjetnika Merlina držao dvor Camelot i bio vođa Vitezova okruglog stola.

Vitezovi su jahali u avanture na mjesta gdje su mogli postizati junačka djela, no njihova najvažnija misija je bila potraga za Svetim Gralom, prema kršćanskoj legendi, sretan pehar iz kojeg je Isus Krist pio na Posljednjoj večeri.

Arthur je imao 15 godina kada je njegov otac Lether Pendragon umro i bio pokapan na Stonehengu. Arthur je zatim okrunjen za kralja u Silchesteru. Nije bilo osobe koja je mogla nadmašiti Pendragona i mnogi su se veliki baruni borili za tron. Merlin je potaknuo nadbiskupa Canteburyja da pozove sve velikaše u London gdje je on pripremio ogroman kamen s mačem zabodenim u njega. Natpis oko mača je govorio sljedeće: „Onaj tko ovaj mač izvuče iz kamena i nakovnja , pravi je rođeni kralj cijele Engleske.“

No, premda su mnogi pokušavali, nitko nije uspio izvući mač iz kamena sve dok mladi Arthur nije došao i to učinio. Odmah je okrunjen za kralja i tako pobijedio svoje rivale u serijama borbi. U knjizi „Povijest britanskih kraljeva“ je s jedne strane bila opisivana kao najuspješnije djelo fikcije ikada napisano, a s druge strane bila optuživana kao zločin nad povijesnom istinom. On piše kako je Arthur sa svojim mačem Caliburom, koji je bio iskovan u Avalonu, porazio Škote i osvojio Irsku, Norvešku, Island, Dansku i Francusku u kasnijim varijacama mač dobiva ime Excalibur. Merlin i Arthur su otišli do jezera , kada je iz njegova središnjeg dijela izronila ruka držeći mač, on je pripadao Gospodarici Jezera koja ga je potom dala Arthuru. Kada Arthur umire i biva odnesen na Avalon, mač je vraćen u jezero.

Vrlo su proturječne priče o kralju Arthuru i o potrazi za Svetim gralom, za kojeg se mislilo da ima veliku moć izlječenja. U potragu za Gralom otišli su i sir Galahad, sir Percival i sir Bors. Došli su do dvorca Grala okruženog jalovom pustopoljinom i otkrili da Sveti kalež čuva ranjeni, nepokretni čuvar Kralja ribara. Samo na točno postavljeno pitanje koje se odnosi na Gral, Kralj ribara će ozdraviti, zemlja će se obnoviti, a oni će dobiti Gral. Sir Galahad je postavio točno pitanje, pa su trojica vitezova brodom odnijeli Gral u Sveti grad na Istoku koji se zvao Sarras, gdje je Galahad okrunjen za kralja. Precivala se vratio u Dvorac Grala, a Borsu Camelot. Daljnja sudbina Grala je nejasna zbog brojnih urota, posredovanja križara, katara itd.

Arthur se ženi sa Guinevereom, a kao svadbeni poklon od svog tasta dobiva okrugli stol koji ima 150 mjesta za sjedenje. Njegova sestra se udala za Lotha, vojvodu od Lothiana, i s njim imala dva sina, Gawaina i Modreda. Kasnije priče kažu kako je sam Arthur, ne shvaćajući kako je Lothova žena zapravo njegova sestra, spavao s njom i tako začeo Modreda. Upravo je ovaj incest doveo Arthura i Okrugli stol do propasti, onako kako mu je prorekao Merlin.

Kada je Arthur shvaio da su njegova žena Guinevere i njegov vitez Lancelot zaljubljeni, nije o tome želio nikome govoriti zbog svoje privrženosti Lancelotu. Ali Modred i Agravaine su mrzili Lancelota i izravno ga optuživali, ravno kralju u lice, a tužbe za preljub i izdaju bile su otvorene za javnost. Arthur nije imao izbora već je naredio Modredu da zatvori Lancelota, no ovaj uspijeva pobjeći u posljednjem trenutku. Neki vitezovi su otišli s Lancelotom, a drugi su ostali vjerni Arthuru, te na njegovu pohodu sa Gawainom u Francusku, protiv Lancelota, mnogi su hrabri vitezovi poginuli na obje strane. Modred, koji je ostao u Engleskoj privremeno vladati, pokušava ugrabiti krunu, a s njom i Guinevere. Arthur se vraća i u velikoj bitci traži Modreda, te ga konačno ubija kopljem. Ali kako ne bi bilo ružičasto, Modred zadaje smrtonosni udarac Arthuru. Sir Deivere mu predlaže da dođe do jezera i po njegovim uputama baca mač natrag u jezero, kojeg je prihvatila izronjena ruka, a potom ponovo nestala u dubine.

Vilinski brod dolazi po Arthura i odnosi ga na Avalon, zemlju besmrtnih heroja. Tradicija kaže da je Glastonbury taj mitski otok Avalon. 1191. godine, monaci su tu iskopali hrastov lijes iz 4 m dubine za koji su tvrdili da je Arthurov. Natpis koji je pronađen na olovnom križu unutar lijesa sadržavao je: „Ovdje leži pokopan kralj Arthur zajedno sa Guineverom, njegovom drugom ženom na otoku Avalon.“ Također je rečeno da je na Arthurovoj grobnici pisalo: „Ovdje leži Arthur, nekadašnji i budući kralj.“ Kosti su kasnije prebačene u gradsku crkvu, ali je grob uništen u doba engleske reformacije a kosti su nestale.

Bogovi odlaze

Jedino u keltskoj mitologiji smrtnicima je pošlo za rukom da poraze bogove što predstavlja jedinstven i neponovljiv slučaj koji nije zapisan ni u jednoj drugoj mitologiji. No, pobijeđeni narod božice Danu, božanski narod Tuatha De Danann, tim porazom nije izgubio svoje božanske osobine i dalje je štovan od naroda Kelta. Lišeni svojeg obitavališta u dotadašnjoj zemlji koju sada napućiše smrtnici, bogovi su morali potražiti novi dom. Tako nakon dužeg vijećanja bogovi odluče da se presele na nepoznati i smrtnicima neznan otok na zapadu. Mitologija je to ovako zapisala: '… bila je to otočna dolina Avalon, gdje tuča, kiša i snijeg nikada ne padaju, ni vjetar snažno ne puše. Tamo na Zapadu počiva duboka dolina, sretna i lijepa, čije su zelene hladovite udoline okrunjene morem modrim i ljetnim, a čuvaju je redovi ratnika božanskih …' Ta zemlja vječne ugode opisivana je u mitologiji Kelta na izuzetno mnogo načina i nazivana bezbrojnim imenima poput 'Tir Taingire' 'Mag Mell' 'Tir nam beo' ,Tir nam og' ili Hy Breasail . Upravo ova posljednja narečena najbrojnija je u spominjanju i u pričama mitologije Kelta. Mistična je to zemlja divljenja i čuđenja, a priče o njoj još ni danas nisu izblijedile. Na starim je pomorskim zemljovidima čak prikazivana i kao stvarna što pak je možda,navelo španjolske mornare koji su se iskrcali na nepoznatoj obali, a za koju su pomislili da je to Hy Breasail i nazvali je Brazil koji i mi danas prepoznajemo na kontinentu Južne Amerike. Doista, drevni su Kelti bili uvjereni, da ako se pozorno motre određene Zvijezde s najzapadnijih obala današnje Irske, a isto tako i današnje Škotske, na trenutak se može uhvatiti bljesak zalaska Sunca u tamnopurpurne sfere mora mističnog Avalona.

Baile i Aillin

Baile je bio nasljednik krune Ulstera, sin ulsterskog kralja Buaina, a Aillin pak je bila kćer Laoghairea, kralja Leinstera. U to davno doba ova dva kraljevstva bila su u žestokim zavadama, svađama i ratovima, a kako to uvijek biva mladi nasljednici i ponos slavne loze zaljube se 'do ušiju' i nikakve svađe i razmirice njih se ne tiču i ne umanjuju njihovu ljubav. No, opet kako to uvijek biva u tim davnim pričama o ljubavi, pojavi se fantomska sila i prijetnja koja želi uništiti i spriječiti ljubav mladih.
Dogovore tako, Baile i Aillin, svoj tajni ljubavni susret u Dundealganu Baileovom. Baile je stigao prvi, kad se pred njim pojavi stranac . Baile ga ugosti u svom Dundealganu, a kad ga je upitao odakle dolazi i kakve vijesti donosi stranac odgovori: 'Nikakve. Čuo sam da je lijepa Aillin krenula iz Leinstera u susret svojoj ljubavi, ali su je u tomu spriječili vojnici Leinstera. Njezino se srce slomilo od tuge i žalosna što neće vidjeti ljubav svoju ona umre od tuge neizmjerne.' Nakon ovoga Baile se zatvori u svoje dvornice i njegovo srce pukne od žalosti za izgubljenom Aillin. Na krilima fantomskog vjetra pojuri tada glasnik smrti do Aillin. Aillin ga lijepo i veselo primi u svojim odajama: 'Odakle dolaziš glasniče umorni od puta?' – željela je znati lijepa Aillin. Fantomski glasnik ogovori: 'Iz Ulstera, sa zelenih i divnih obala Dundealgana, gdje vidjeh vojnike kako podižu kamen svom kraljeviću koji je umro, a na kamenu je pisalo – Baile. Krenuo je taj kraljević naći se s voljenom ženom, ali mu zla Kob predvidi da je nikada vidjeti neće za života. Kraljević tada izabere smrt da bi barem u smrti vidio svoju ljubljenu.' Kad je Aillin ovo čula, srušila se mrtva. Vojnici Leinstera pokopaju svoju kraljevnu uz najveće počasti, a nakon nekoliko dana iz njezina groba izraste drvo jabuke čiji su plodovi ocrtavali lice Bailea. Isto tako na grobu Bailea izraslo je drvo tise koje je u krošnji poprimilo lijepi lik Aillin. Ova strašna tragedija silno pogodi oba drevna kraljevstva, pa druidi jednih i drugih posijeku stabla i na njihovim deblima stanu od tada zarezivati ljubavne tragedije. Mnogo pak godina kasnije božanska sila odluči da ova nijema počivališta Bailea i Aillin budu konačno zajedno. Tako je kralj imena Usamljeni zapovjedio da se oba debla prenesu u riznicu mitske Tare i tamo se čuvaju zajedno. Čim su stabla postavljena jedno pored drugog, ona se isprepletu tako snažno da ih više nikada nikakva, fantomska ni božanska sila nije mogla razdvojiti. Na kraju se tako nesretni Baile i Aillin sjedine u smrti zauvijek do vječnosti.

Emer i Fand – smrtnica i božica

U prve slatke muke, te ljubomoru smrtne žene i samožrtvovanje božice, Cuchulainn je upao i vrlo brzo osjetio. Naime, kada je sin boga mora Llyra, bog valova morskih pjenušavih Manannan, napustio svoju božicu izabranicu, Fand predivnu, ona je svoju ljubav poželjela pokloniti Cuchulainnu. Stoga je Fand poslala svoju sestru, još bajniju božicu Liban, kao vjesnicu ljubavi Cuchulainnu. U početku Cuchulainn je odolijevao čarima božice, ali je na kraju ipak podlijegao i popustio u njezinom nagovaranju da joj pokloni pozornost i svoju ljubav. Tako je priča zapisala da je Cuchulainn čak mjesec dana proveo s božicom Fand u keltskom raju. No, kada je susrete s Fand počeo i izvan božanskih dosega to je zasmetalo Emer. Tako je Emer krenula na mjesto susreta Fand i Cuchulainna sa svojih pedeset služavki koje su sve bile naoružane noževima kojima su željele ubiti suparnicu svoje gospodarice. 'Što te nagnalo Cuchulainne, pa da me tako postidiš pred svim ženama Erina i svim časnim junacima odanim ti prijateljima? Došla sam pod tvoj krov vjerujući u tvoju istinoljubivost, a ti sada tražiš razloga za svađu.' Prigovorila je Emer Cuchulainnu. Cuchulainn pak kao i svaki muškarac nije se mogao načuditi zašto se njegova žena toliko razljutila, pa suparnica joj je božica i to najljepša među najljepšim. Napokon, Emer se pomiri sa sudbinom i žalosno se složi: 'Neka ti bude Cuchulainne. Neka ti bude ova lijepa božica kad već toliko žudiš za njom, jer ja znam da je sve novo lijepo, a uobičajeno je gorko. Ono što nemamo uvijek želimo, a ono što imamo nije nam toliko vrijedno. Ipak, jednom sam ti bila draga i željela bih to biti opet.' Sada pak ovo rastuži samu Fand koja se pomiri sa svojom božanskom nesretnom sudbinom: 'Ne! Ja ću otići iako s velikom tugom, jer radije bih ostala s Cuchulainnom nego živjela u sunčanom domu bogova. O, Emer, tvoj je ti si ga vrijedna.' Naposljetku sve je to došlo i do samog Manannana, pa se on postidio što je ostavio Fand, te jedošao na taj sastanak nevidljiv za Emer i Cuchulainna, ali itekako vidljiv za Fand. Manannan na koljenima zatraži oprost od svoje družice Fand koja se prisjeti da je ipak jednom već bila sretna s ovim nepredvidivim 'jahačem morskih valova', te pristane da mu se vrati i sve mu oprosti. Druidi Emain Mache pak su Emer i Cuchulainnu dali napitak zaborava, te je Cuchulainn zaboravio na svoju naklonost prema Fand, a Emer pak je zauvijek zaboravila na svoju ljubomoru.

Djeva Labudova – kći Etal Ambuela

'Bio je Angus lijep bog iz naroda Tuatha De Danann veoma zaokupljen svojom božanskom ulogom, ali onda posjeti Angusa u snu divna djeva bajna. U trenutku kada je Angus ispružio ruke da bi je zagrlio, djeva je bajna netragom nestala. Drugoga dana Agnus cijeli dan ništa nije jeo ni pio razmišljajući o djevi bajnoj i predivnoj, a tijekom noći kada je San savladao predivnog boga naroda Tuatha De Danann, djeva mu bajna ponovo dođe u san. Pojavljivala bi se ona tako cijele godine Noćima u snovima Angusovim, a nestajala bi Jutrima. Zaljubljeni Angus više nimalo nje brinuo za svoje obveze, a niti za svoje dobro i zdravlje. To pak se ne dopadne prelijepoj majci njegovoj, ženi moćnoga Dagde, Boanni predivnoj. Zabrinu se tako božica za zdravlje sina svojega najstarijeg i zatraži od moćnoga liječnika bogova Diancechtha i Goibniua kovača moćnog i velikog da pomognu sinu njezinom najstarijem. No, medicina Diancechtha, kao i magija Goibniua pokazaše se nemoćnim pred ljubavi neutaženoj što silno je osjeti Angus sin Dagdin. Zatraži onda Boanna od supružnika moćnog Dagde da pomogne sinu svom najstarijem, ali i veliki i moćni Dagda ostane nemoćan. Onda pak Dagda pozove Bodba Crvenog koji je zapovijedao silnom vojskom božanskom koju tvoraše niži bogovi. Silni se ratnici božanski razlete na sve strane i konačno pronađu djevu bajnu neutješnog sina boga velikoga. Čim je Angus primio poruku da je pronađena on požuri da vidje djevu iz snova svojih. Čim je Angus stigao, on je odmah prepozna između tri puta po pedeset nimfi prekrasnih prijateljica njezinih. Zvala se ona Caer, kći Etal Ambuela koji obitavaše na sidhu u Uamanu, u Connaughtu. Boadb crveni odmah pokuša isprositi Caer od oca njezina, za sina boga velikoga, zaljubljenog Angusa. No, Etal Ambuel, otac Caerin potuži se da on nema baš nikakvog utjecaja na volju kćeri svoje jer ona je djeva labudova. Svake godine čim bi ljeto prošlo ona bi sa svojim prijateljicama odlazila na jezero naziva 'Zmajeva cesta' i preobličila bi se u divnog labuda. No, Angus se nije želio predati, te je strpljivo čekao dan magični, trenutaka kad su se lijepe djeve u labudove preobličivale. Zazove Angus Caer imenom, izrekavši zatim svoju strast i ime svoje. Cear se natrag preobliči u djevu bajnu i obeća Angusu da će mu biti vjerna nevjesta ako se i on samo preobliči u labuda. Angus pristade, pa zajedno odleti sa Cear na svoj sidh gdje oboje povrate svoje božansko obličje i nastave živjeti sretno. No, prokletstvo labudova time nije bilo skinuto zauvijek, nesreća je uskoro pogodila i djecu Llyrovu, sina mora koji svojom kočijom putovaše po valovima.

Blagdani

Samhain

Iako se tijekom stoljeća uvelike promijenila, drevna keltska (irska, škotska, velška) svetkovina nazvana Samhain je, smatraju mnogi, preteča naše suvremene Noći vještica. Samhain je bio prvi dan keltske Nove godine, a slavio se 1. studenog. To je isto tako bio i Dan mrtvih, vrijeme za koje se vjerovalo da je dušama onih koji su umrli tijekom godine dopušten pristup zemlji mrtvih. Bilo je to vrijeme kada su, kako se vjerovalo, duhovi lutali naokolo. Ta se svetkovina isto tako povezivala s godišnjim dobom: Samhainom bi usjevi bili obrani a životinje dovedene iz udaljenih polja.

Bio je to i prvi dan nove godine i prvi dan zime. Kao prijelazna točka u godišnjem kalendaru, veliki broj vjerovanja i obreda povezuje se s tim danom. Vrata koja dijele svjetove živih i umrlih, ovoga svijeta i svijeta duhova, bila su otvorena, prepreke između ovoga svijeta i onog sljedećeg su srušene, a dušama onih koji su umrli tijekom godine bilo je dopušteno da uđu na drugi svijet. Na Samhain su se palili krjesovi, neki kažu da bi osvijetlili put duhovima, dok drugi tvrde da je to zato da bi ih se zadržalo podalje od kuća. S vjerovanjem u lutajuće duhove mrtvih došao je i običaj pripremanja žrtava u obliku posebne hrane te odijevanja poput tih duhova i poput divljih životinja. Možemo samo nagađati o vezama što su ih ljudi stvarali između žetve usjeva, klanja životinja i smrti ljudskih bića u životnom ciklusu; ili između paljenja vatri na početku zime i rastuće tame, između oponašanja lutajućih duša i štovanja istih te između ritualiziranih i stiliziranih žrtava u hrani duhovima i njihovim prikazima: stvarnim ljudskim bićima koja za život trebaju hranu. Međutim, kako su i Roger D. Abrahams i Henry Glassie istaknuli u drugim kontekstima, te su veze bile racionalne i utemeljene na zdravom razumu.

Imbolc je u orginalu keltski praznik. Slavi se u noći između prvog i drugog dana mjeseca veljače (ovisno o tradiciji može se slaviti i u noći između zadnjeg dana mjeseca siječnja i prvog dana mjeseca veljače pa čak i u neko drugo vrijeme između 29-og siječnja i 3-eg veljače ) Slavlje zapravo počinje, kao i kod ostalih wiccanskih praznika, nakon zalaska sunca i traje do zalaska sunca slijedećeg dana. Njegova je glavna svrha proslava prestanka zime i skorog dolaska proljeća tj. preporoda topline, svjetlosti i plodnosti. Njegove interpretacije su zapravo jako različite pa će neki taj praznik vezati uz irsku božicu Brighid (Sv. Brigitu), drugi uz rađanje janjadi i pojavom mlijeka kod ovaca (svježeg mlijeka u vrijeme kad je kravlje mlijeko ponegdje bilo nedostupno) a neki uz oporavak Boginje nakon rađanja Boga Sunca.
Imbolc je praznik pročišćenja, preporoda, rješavanja starih dugova i loših navika. Često je vezan uz inicijacije u koven ili samoinicijacije. Wiccani čiste svoje domove od podruma do krova, plačaju zaostale račune i slično da ne bi nikakvi zaostali poslovi poremetili proslavu Zemljinog preporoda, tako da ga se može smatrati i praznikom “pripravnosti”.
Hrana za Imbolc-suncokretovo i bundevino sjemenje, kolači od maka, ječmena pogača, peciva, sve vrste mliječnih prerađevina, grožđice, luk, češnjak, papar, začinjena vina i biljni čajevi
Incensi (mirisi) Imbolca- tamjan, vanilija, ljubičica, cimet
Boje- bijela, roza, svijetlo zelena, žuta, smeđa, crvena
Kristali- tirkiz, ametist, granat, rubin
Aktivnosti- duge šetnje prirodom u potrazi za nagovještajima skorog proljeća, skupljanje kamenja, paljenje svijeća (u krugovima), mogu se paliti i krijesovi

Beltane
Poznat i kao Prvi svibanj, Beltine, Beltaine, Bealtaine, Bealltain, Samradh, Cetsamain, Cyntefun, Valpurgina noć.Festival vatre i plodnosti. U Kolu godine stoji nasuprot Samhainu. Obilježava transformaciju Božice od djevojke do majke, ulazak u plodnost, odnosno prelazak iz prve polovine godine u drugu polovinu. Predstavlja sjedinjenje Božice i Rogatog Boga, razmnožavanje životinja, oplođivanje biljaka.

U noći s 30. travnja na 1. svibanj, za vrijeme Beltanske noći odnosno Valpurgine noći, pale se krijesovi, procesije nose upaljene baklje, vještice se skupljaju na svojim sastajalištima. Cailleach Beara (Cally Berry) ove se noći pretvara u kamen i neće se vratiti u svoje normalno obličje sve do Samhaina. Ovo je doba Bela, Baala, Belenosa, odnosno Valpurge u čiju se čast pale kresovi. U Škotskoj su postojale Baalove žrtve koje su se žrtvovale da bi se osigurala dobra godina. Paprat koja se skuplja u ponoć 1. svibnja služi za zaštitu od zlih utjecanja i za otkrivanje skrivenog blaga. Nekad se bijeli glog smio brati samo na 1. svibanj. Ruža koja se posadi ovog dana ponovno će cvjetati u jesen.

beltanske vatre – pale se u parovima tri puta tri čovjeka, ili tri puta devet ljudi, velikom bakljom. U Škotskoj su se palile glogovim kolcem i poticale hrastovim. Ljudi su preskakivali plamen za dobru sreću i plodnost. Stoka se vodila između dvije vatre da bi se blagoslovila. Govorilo se da ako dim beltanske vatre ode prema sjeveru, doći će hladna zima, ako ode prema jugu, proljeće će biti blago. Pepeo beltanske vatre čuvao se i koristio za čarolije plodnosti.

Ovo je dan rituala plodnosti i vesele svetkovine, obnavljanja seksualnosti i bacanja ljubavnih čarolija. Prave se košare, pune cvijećem, nose se vjenčići od cvijeća i odijeva se zelena odjeća, vještice gole plešu oko usjeva ili jašu na metlama kroz polja da bi se osigurala njihova plodnost. Ostavljaju se pokloni vilama. Odaje se počast kućnim božanstvima. Ovo je doba svetkovine sljedećih božanstava: Maeve, kraljice Beltane, Tanit, Flore, Maie, Maie Maestas, Danu, Danaan, Lune, Asherah, Guinevere, Dea Dia, Zelenog Čovjeka, Cernunnosa, Pana, Bona Dea, Bel. Biljke koje se vezuju uz ovaj dan su bijeli glog, hrast, jarebika i neven. Životinje: zec i koza.

U jutro prvog svibnja treba promatrati izlazak sunca i umiti lice u jutarnjoj rosi jer na ovo jutro ona ima magična svojstva i osigurava ljepotu. Treba meditirati uz izvore jer oni cijele i daju životno važna svojstva i kvalitete koja samo takva sveta mjesta imaju i u kojima se odražava Božica. Bere se cvijet bijelog gloga.

Lughnasadh - ili Lamas

Ovo je svetkovina kraja ljeta u kojoj se slave žitarice i hrana od njih. To je vrijeme slavlja nakon teškog rada nakon koga se žanju njegovi plodovi i pune ambari i kada se osjeća sigurnost da neće biti nedostatka hrane za vrijeme oštrih zima. Ovo je festival smrti i ponovnog rođenja. Označava ga smrt kukuruznog duha koji se žrtvuje ljudima da bi mogli preživjeti. Festival počinje košenjem žitarica pomoću srpa u obliku polumjeseca i taj ritual predstavlja kastraciju. U prošlosti su znali ubiti neku važnu mušku osobu i njenom krvlju škropiti polja da bi se osigurala njihova plodnost. Također, čišćenje i mlaćenje žita od ljuske nekada je bilo predstavljeno doslovnim mlaćenjem neke osobe ili lutke koja ju je predstavljala.

Ovo je magično doba koje je u uskoj vezi s bogovima i duhovima žitarica koje osiguravaju plodnost zemlje i blagostanje zajednice. U mnogim zemljama prvo ubrano voće ili prve pobrane žitarice žrtvovane su bogovima ili vladarima ili duhovima predaka. U drevnoj Europi spaljivane su kukuruzne lutke ispod brda od vapna, da bi se u proljeće iskopale iznikle klice. U sjevernoj Europi kraljica žetve predstavljena kao Cerera bila je krasno odjevena i okrunjena cvijećem i imala je snop žita ispod ruke, a kosu u drugoj ruci. Nosili su je u veseloj svetkovini na košnju, i jednako tako s košnje. U nekim krajevima kraljica žetve bio je muškarac odjeven u žensku haljinu i vozio se u kolima koja su vozili konji pokriveni bijelim plahtama. U nekim krajevima Europe osoba koja učini zadnji zamah kod košnje nazivala se Sin kukuruzne majke. Bio bi vezan uz njen kip, pretučen i nošen kroz selo. Vjerovalo se da će osoba koja ponese posljednji pokošeni snop imati dijete ili se udati/oženiti sljedeće godine. U Francuskoj i Njemačkoj granje i žbunje se kitilo kukuruzom i nazivalo Žetvenom djevom. Ona se nosila kući na zadnjim kolima i stavljala na krov staje ili seoske kuće gdje bi ostala sve do sljedeće godine. U nekim drugim krajevima Europe ona se stavljala na posljednju stabljiku u polju. U Štajerskoj bi najstarija udana žena napravila lutku u obliku žene. Za tu se lutku vjerovalo da će štititi od najezde miševa. Od najboljeg zrna se pravio vijenac ukrašen cvijećem i njega je nosila najljepša djevojka koja bi bila predstavljena seljaku vlasniku njive. Vijenac bi zatim bio obješen u hodniku njegove kuće i s njega bi se sedam godina uklanjalo zrnje.

Bogovi

Cernnunos

U Posvećenom Krugu, u Gaju svih Svjetova, on sjedi prekrštenih nogu pod drevnim hrastom. U zanosu, on povezuje tri svijeta Zemlju, More i Nebo i svjetova iza svjetova; Bog i Veliko Drvo su jedno; ogromne raširene grane dosežu udaljena nebesa zvjezdanog prostora. Njegovo deblo, kičma Srednjeg svijeta je srce drevnih šuma kroz koje kola sav život, svi svjetovi; beskrajno korijenje prodire duboko u tajne zemlje i podzemlja. Nad njim Sunce, Mjesec i Zvijezde idu svojim stazama, a uokolo lišće jedva primjetno leluja utkanom melodijom pjevajućeg zraka. Posvuda se bujajuća Zelena stapa sa zlatnom svijetlećom izmaglicom. Pod njegovim stopalima, mekana mahovina raste iz vlažnih dubina, crne plodonosne zemlje, a iz Velikog Kazana izvire pet rijeka.
Kroz tišinu šume oni dolaze tajnim stazama šuštećeg lišća, na krilima šapata, tihim korakom, prvi preci, najstarije životinje, da se okupe oko Njega koji je: Crni kos, Čuvar Kapije, Sedmorogi Jelen, Gospodar Vremena, Drevna Sova, Mudrac Noći, Orao, Vladar zraka, Oko Sunca; Salmon, Najstariji od Najstarijih, Najmudriji od Najmudrijih, Plesač jedinstva pet proljeća. On im želi dobrodošlicu i blagosilja ih, a oni mu odaju počast, Cernunosu, kože smeđe poput oraha i sjajne razigrane kose – Bogu čije su oči užarena zvjezdana vatra, meso kladenac drevnih voda, a ćelije žive Misterijom, prvobitnom pramaterijom. Nag, sa falusom u erekciji, na glavi nosi krunu sa rogovima, iskovanu u zelenoj vatri, i obraslu bršljanom. U desnoj ruci drži zlatni skiptar, svjedočanstvo svoje plemenitosti i svetog obećanja, a u lijevoj rogatu zmiju, simbol seksualne moći koja je sveta Boginji. Cernunos Drevne šume, Svetog Hrama, Svetog gaja… Cernunos i njegova djeca sanjaju Svjetove.

Mnoga lica i prirode Cernnunosa

Cernnunos, kao Rogati Bog, gospodar životinja predstavljan je kao čovjek ili polučovjek sa krunom od rogova. Premda ima ljudsko lice njegova energija, kao i priroda nisu posve ljudski. On je zaštitnik životinja i onaj koji je utemeljio prirodne zakone lova i žetve. Iako je najčešće identifikovan kroz svoju povezanost sa životinjama i našom sopstvenom, duboko potisnutom, tajnovitom, instiktivnom animalnom prirodom, Cernnunos je također, u svom aspektu Zelenog Čovjeka, Čuvara Zelene šume i bog drveća, šume i vegetacije. Njegovi razgranati rogovi simboliziraju, kako raširene krošnje drveća, tako i njegovu životinjsku prirodu. Kao Gospodar žrtvenog lova, on je život koji je dat da bi drugi život opstao. Staro mora proći da bi načinilo mjesta novome, njegova je mudrost. U svom podzemnom aspektu Cernnunos je Mračni, bog koji prebiva u Kući ispod brda. On tješi i pjeva dušama mrtvih odvodeći ih njihovom pokoju u Zemljama Ljeta ili Onostranom svijetu. Cernnunos, kao gospodar Divljeg lova, koji goni duše zlih, nije povezan sa biblijskim, pa čak ni modernim moralitetom, već sa zaštitom i očuvanjem Zemlje, sveukupne Prirode i duhova koji u njoj prebivaju. Pan, pohotni grčki bog satir je još jedan aspekt Rogatog Boga. “Pan je ponosno proslavljenje oslobođujuće moći muške erotske energije u svojoj najčistijoj i naljepšoj formi.” (5). On je prikazan kao razigran i šaljivdžija, ali ima i tamniju, opasniju prirodu. Panika i teror često povezivani sa Panom nisu povezani sa ljudskim nasiljem, već sa životom i smrću prirode. U ovoj formi nazvan je “Sveproždrljiteljem”. Ipak, Pan, kao zaštitnik divljine i kao bog kojem leži ludilo i nasilje može unijeti paniku i strah u one koji ugrožavaju njegovo kraljevstvo. Cernunos se ponovo pojavljuje u elizabetanskoj Engleskoj. Sheakespeare ga spominje kao Lovca Hernea, demona i čuvara Windzorske, kraljevske šume. U ovom aspektu, se o njemu govori i kao Čuvaru Kraljevstva u doba nacionalne uzbune i kriza. U današnje vrijeme često se naziva Bogom vještica i utjelovljuje neiskvarenu mušku energiju. Muška energija je ona koja je u potpunosti razvijena i u balansu sa prirodom.

Cernnunos i Točak godišnjih doba

Cernunos je tokom proljeća i ljeta, svijetlog dijela godine, bio slavljen kao Zeleni čovjeka, a kao Mračni ili Bog Tame u jesen i zimu, tamno doba godine. U proljeće, on se pojavljuje kao mlado Sunce, dijete Boginje, manifestacija generativnih sila prirode koja se obnavlja u svoj svojoj raznolikosti. U ljeto on pulsira životnošću; postaje Zeleni Čovjek, pratilac Zelene Gospe od ljeta. Možda baš u jesen, vrijeme umiranja, Rogatog boga razaznajemo najjasnije. On je žrtvovani, koji, ranjen na smrt odlazi na svoje putovanje u Podzemlje, vraćajući se zemlji, čiju će utrobu sjemenom svjetlosti, koje joj, kao Smrt, predaje raspadanjem, ponovo oploditi novim Suncem.

STAZA KA CERNUNOSU

Putevi ka Cernunosu su putevi razumjevanja svekolike Prirode kojoj pripada i čovjek: istraživanje divljine i udubljivanje u procese rasta, cvjetanja, uvenuća, smrti i ponovnog rođenja i onostrana putovanja u šume Srednjeg Svijeta, čiji je on čuvar. Ovo dvoje može se iskusiti i realno i simbolički slijedeći put koji nestaje udaljini, iza horizonta i vodi daleko od “civiliziranog” svijeta u srce Divlje Šume. Često shvatano kao put od središta ka periferiji, ovo putovanje zapravo je povratak u središte. Kada tragač dosegne božiju šumu, put nestaje i njegovi/njeni putokazi moraju se sada tražiti na drugi način. Nakon ulaska u Šumu tragač unutar nje ne može biti praćen, niti on može slijediti drugoga. Koji god od puteva da bude otkriven, tragovi onoga koji njime korača, bivaju nakon toga zameteni i šuma ponovo postaje kakva je i bila – divlja, jer je put za svakog pojedinca drugačiji. U Cernunosovoj šumi vlada nadzemaljska tišina, koja pobuđuje osjećaj bezvremenosti. Ovdje svjesnost nije najznačajnija. Instinkt je ta urođena mudrost tijela koja vodi Njemu.

Cernunosov put je put šamana ili bilo koje osobe koja istisnki teži Zajednici sa Zemljom. Ipak, ne može se govoriti o Cernunosu, a da se ne spomene Anu ili Don, Svemajka koja ga je rodila. Cernunosov put je je put Jednosti. Kao i Boginja i Cernunos je Biće moći koje je postojalo prije vremena i prije bogova, onih koji donose svjetlo. Zajedno, oni su Prva Majka i Prvi Otac, Svemajka i Sveotac koji su bogove doveli u postojanje. Bezgranična i vječna, njegova energija prožima njenu materiju kroz svaki aspekt života, pa sve do subatomskog nivoa. Kao Veliki Plesač prisutan je u milijardama i milijardama malenih pokreta koji čine, naizgled haotični, Ples života, Ples stvaranja i razaranja. On je istinski Život koji nikada ne nestaje, jer i kao ništavilo on je samo-stvarajući. Trojan je kao i Boginja. On je Cernunos: Otac, Sin i Duh Divljine.

Arnamentia

Arnamentia bijaše keltska božica izvora, liječenja i pročišćenja. Danas o njoj ne znamo mnogo, jer nam je znana samo sa nekolicine natpisa, od kojih su neki pisani drevnim keltskim, neki su runski, a neki potječu iz doba kada su Rimljani zaposjeli Britaniju. Prvi su je slavili stari Kelti, vođeni druidima, oko 2.st.pr.n.e. do 2.st.n.e. Druidi su se, na područjima koje Rimljani nisu osvojili, održali još dva-tri stoljeća, do pojave kršćanstva koje se pokazalo mnogo okrutnijim od romanizacije. Nešto kasnije, oko 5.st.n.e., Arnamentia bijaše štovana anglosaksonska božica. Anglosaksonci je kolektivan naziv za Germane koji su, u 5. i 6.st.n.e. migrirali u Britaniju sa obala Sjevernog mora, najviše iz Norveške i Nizozemske. Oni su počeli razvijati i svoj vlastiti sustav runa, koji je imao 29 znakova, te stoga postoji nekoliko kamenih runskih natpisa koji spominju Arnamentiu. Anglosaksonci su obilježili povijest Britanije u razdoblju od prve polovice 5.st. do normanskog osvajanja 1066. Arnamentiji se polagano zameće trag pod utjecajem Rimljana, a danas se pretpostavlja da je na neki način povezana i sa štovanjem Sunca. Umalo zaboravih, voda je Keltima bila iznimno važna (ahmm... možda mi je daleki rođak bio Kelt... ;) pa je središnje mjesto njihovih svetih lugova bilo jezerce, a i kotao i pehar...

Inače, Kelti su bili veoma religiozan narod. Vjerovali su u život nakon smrti i reinkarnaciju. Nisu vjerovali ni u kakve "kazne" za loš život koje će ih sustići nakon smrti. Keltski panteon čini mnogo božica od primarne važnosti. Također, vjerovali su u tri aspekta Božice. Tko je veoma milosrdno preoteo to vjerovanje, ne moram više ni napominjati... Učenje druida moglo bi se ukratko opisati načelom: poštuj bodove, budi jak, hrabar, ne čini zlo. Ah da, Keltima su ljudske žrtve bile uobičajene, a žrtvovani su najčešće bili oni vojni zarobljenici ili pljačkaši. Žrtvovanja su se izvodila klanjem, spaljivanjem ili utapanjem. Općenito, smatrali su da život mora biti dan za život - jednako za ubojstvo, nenamjerno ubojstvo, tešku bolest, ili kako bi ishod bitke bio dobar; općenito kako bi se umilostivili bogovi, a prirodna ravnoteža bila vraćena. Oko za oko, zub za zub...
Žene su u Kelta imale veliku moć i bile ravne muškarcima, ako ne i poštovanije od njih :) Svećenice su bile vrlo cijenjene. One su ispraćale one koji bijahu na samrti, radile čarolije, proricale budućnost, liječile... Poznavale su moć riječi, kamenja i bilja. Kazna za loše postupanje prema ženi bila je kletva. No, nisu ni žene bile pošteđene krvavih obreda. Tako su se crvenokose žene žrtvovale božici rata, jer je boja njihove kose boja krvi.

Brigid

Brigid je majka Kelta, njihova vrhovna božica.Ujedno je i jedina keltska božica koja je dolaskom kršćanstva proglašena svetom.
Postoji mnogo ispričanih legendi i folklornih priča o Brigid i njenom životu
U Irskoj ona je Brigit,u sjevernoj Engleskoj je Brigantia,Bride u Škotskoj i Brigandu u Britaniji.
Neke legende kažu kako su postojale tri Brigid odnosno tri božanstva.
Jedna je bila zaštitnica poezije,druga zdravlja,a treća zaštitnica vatre i kovača.

Ipak,jedna je Brigid,Božica Sunca.Priča o njenom rođenju kaže kako se rodila kad je sunce izlazilo a zraka sunca se pojavila na njenom čelu.
Bila je i zaštitnica ratnika te je voljela koristiti mačeve i strijele.

Kao božica biljaka i zdravlja upravljala je Vodom i Vatrom.
Nebrojeno mnogo izvora i cvijeća nazvano je po njoj te sumnjam da će ikad itko navesti točan broj.
Jedna legenda kaže da su joj jednom došla dva gubavca te ju molili da im pomogne svojim travama.Brigid je zapovjedila jednom da opere drugog.
Koža okupanog gubavca bila je čista a bolest je nestala.Zatim je rekla ovome što je ozdravio da opere prijatelja.Ovome se gadio njegov prijatelj gubavac i htio ga je ostaviti,ali Brigid je osobno oprala gubavca,a ovom arogantnom je ponovo vratila gubu.
Darovi božici Brigid su novčići koji se bacaju u izvore za sreću,ili čak bronca i zlatno prstenje.opis slike

Brigid je vjerojatno najbolji primjer opstanka božice u kršćanskom dobu.
Katolička crkva ju je proglasila svetom Brigid (st.Brigit),a najpopularnija folklorna priča kaže da je Brigid bila primalja Svete Marije.
Jedna "službenija" priča kaže kako je Brigid ustvari kćer Druida koja je predvidila dolazak kršćanstva a kasnije ju je krstio sv.Patrik.Postala je redovnica,kasnije nadstojnica samostana koja je osnovala Abbey u Kildareu.
Brigid je uvijek čuvala oltar u Kildareu u Irskoj,gdje je gorio vječan plamen kojeg su uzdržavale devetnaest djevica koje su se zvale Kćeri Vatre.Nijednom muškarcu nije bilo dopušteno približiti se oltaru,pa čak ni ženama koje su bile udane.Hranu i ostale namirnice dobivale su od žena iz susjednih sela.Kad se kršćanstvo proširilo Irskom,oltar je postao samostan.
Više od tisuću godina,vječni plamen su uzdržavale redovnice,sve dok biskup nije dao nalog da se on ugasi jer se smatrao poganskim običajem.
I nakon toga,Brigid je ostala najpoznatija Irska svetica.
1960.godine Vatikan je proglasio da nema dovoljno dokaza o Brigidinom postojanju i svetosti te zabranili spominjanje Brigid kao svetice.

KELTSKI HOROSKOP

BREZA (24. prosinca – 20. siječnja)

Kelti su drvo breze smatrali 'damom šume', a predstavljala je ponovno rođenje, početak i obnovu jer je breza drvo koje prvo dobiva lišće nakon zimskog mrtvila. Također, brezu su povezivali s čistoćom i nevinošću.

Ljudi rođeni u ovom znaku su ambiciozni, odlučni i gipki. Uvijek su jasno orijentirani na svoj cilj te su stoga odlučni vođe i dobri stratezi. Imaju potrebu uspjeti u životu i vjeruju da će se marljiv i uporan rad na kraju isplatiti. Breze su lojalne, na njih se možeš osloniti i vjerovati im, iako se nekad čine rezerviranima. Pozor, mogu biti cinične! Najpoznatije su kao radoholičari te su uvijek ozbiljne s pomalo čudnim smislom za humor (ako do humora uopće dođe!).

Breze znaju biti pesimistične te imati previše samodiscipline. Često su same, a veza ili brak im se dogodi tek kasnije u životu, budući im je teško pronaći nekoga tko se uklapa u njihove stroge kalupe i rutinu. Brezama je uvijek potreban jasan cilj kako ne bi bile depresivne i pesimistične.

Boja: bijela
Planet (tj. zvijezda): Sunce
Životinja: zlatni orao


OSKORUŠA (21. siječnja – 17. veljače)

Oskorušu su Kelti nazivali i 'drvetom koje šapće'. Naime, vjerovali su da će ovo drvo reći tajne čovjeku koji želi slušati. Kad se plod oskoruše razreže na dva ista dijela, dobije se unutrašnjost u obliku pentagrama i stoga se vjerovalo da treba nositi grančicu oskoruše zbog zaštite od zlih sila. Irska legenda kaže da je prva žena na svijetu stvorena od oskoruše. Plodove vrlo rado jedu ptice.

Ljudi rođeni u znaku Oskoruše su idealisti koji imaju vizionarske ideje i visoke humane i duhovne principe. Željni su promjene te mogu postati nestrpljivi zbog zabrana koje nameće društvo. Umjetnički su nastrojeni, originalni i nekonvencionalni, istinski su individualisti koji mrze konformizam. Sposobni su za vođu, ali kako koriste neobične metode i imaju još neobičnije ideje, teško im je naći sljedbenike. Ljubazne su i tople osobe, ali kad moraju slijediti nekoga – ups, tu dolazi do problema. Uvijek imaju problema s autoritetom! Vrlo rado će saslušati druge i biti rame za plakanje, no pri davanju savjeta znaju biti bez takta te tako odbiti ljude od sebe. Sve ih zanima i sve će probati.

Ljudi Oskoruše imaju čudan smisao za humor – što znači da će se vrlo rado smijati ozbiljnim stvarima. Po prirodi nisu romantični, vežu se tek u poznijim godinama jer se teško rastaju sa svojom slobodom. No, u vezi su vrlo odani, ali i neovisni.

Boja: crvena i/ili siva
Planet: Uran
Životinja: zeleni zmaj


JASEN (18. veljače -17. ožujka)

Kelti su slagali granje jasena u krug kako bi se zaštitili od zmija, a lišće jasena su stavljali ispod jastuka jer su vjerovali da će tako potaknuti proročanske snove. Sjeme jasena koristilo se za proricanje ljubavi – ako se sjeme ne pojavi na drvetu, onda će vlasnik drveta biti nesretan u ljubavi. Jasen ima vrlo dugo korijenje koji prodire duboko u tlo i isušuje ga, pa druga vegetacija tu ne raste.

Ljudi rođeni u znaku Jasena obično imaju dvostruku osobnost – s jedne strane su umjetnički nastrojeni i vrlo ranjivi, a s druge su vrlo pragmatični. Suosjećajni su i osjećajni, razumiju ljude, a to razumijevanje i suosjećajnost se proširuje i na životinje. Odlični su njegovatelji. Vjernici su, ali njihova vjera nije ortodoksna, više se zasniva na intuiciji, oni posjeduju duboku senzibilnost za duhovnost.

Iako su krhkog izgleda, lako se oporave od svakog poraza. No, na ljude Jasene lako je utjecati, znaju imati slabo samopuzdanje te biti izolirani. Obožavaju kazalište i film, a često su obdareni lijepim glasom. Osim umjetnošću, bave se i medicinskim zanimanjima. Ljudi rođeni u ovom znaku su spontani, inteligentni, dosjetljivi i komunikativni. Obožavaju rasprave. Dobri su prijatelji, idealni partneri i brižni roditelji.

Boja: zelena
Planet: Neptun
Životinja: galeb, morski konjic

JOHA (18. ožujka – 14. travnja)

Kelti su vjerovali da joha povezuje muške i ženske principe i pomaže stvoriti ravnotežu. Također, često su od ovog drveta izrađivali magična svirala, a jedno vrijeme bio je zločin srušiti deblo johe jer se vjerovalo da se tad duh iz debla osvećuje paljenjem kuća. Po irskoj legendi, prvi je muškarac bio stvoren od drveta johe.

Ljudi rođeni u znaku Johe su snažni, vole avanturu i spremni su sami utabati svoj put, što znači da često ostavljaju prijatelje i rodbinu iza sebe. Vole sami voditi svoje bitke i imaju hrabrosti za to. Duh im je nemiran i neumoran, a natjecanje normalna, svakodnevna pojava. Ovi ljudi ruše granice i istražuju nova prostranstva. Entuzijasti su, ali mogu biti sebični i nepromišljeni, čime si često stvaraju neprijatelje.

Imaju sarkastičan smisao za humor i često će u društvu izigravati klauna. Vole preuzimati rizik, šarmantni su i nježni, pa su omiljeni u društvu. Otvoreno kažu što misle. Strastveni su i uvijek otvoreni za ljubav, pa se često vežu vrlo rano u životu.

Boja: grimizna
Planet: Mars
Životinja: lisica, medvjed


VRBA (15. travnja – 12. svibnja)

Vrba simbolizira ženstvenost. Kod Kelta se vjerovalo da trudnica mora staviti tkaninu ispod drveta vrbe kako bi u njoj uhvatila otpalo lišće, što je značilo da će imati lak porod. Zvali su je i 'vještičjim aspirinom' jer se od nje pravilo sredstvo protiv glavobolje. Jeste li znali da na svijetu postoji čak oko 500 vrsta vrba?!

Osobe rođene u znaku Vrbe imaju jaku volju i izvrsno pamćenje. Brzo reagiraju, ali često mijenjaju raspoloženja, pa ih je teško upoznati. Praktični su i dobri izumitelji, ali i učitelji. Posvećeni su obitelji i vole povijest, pa često izrađuju obiteljska stabla. Majka jako utječe na osobe breze kroz cijeli život, ali kad se jednom odluče na vezu, vrlo su odani.

Njihov smisao za humor nije uvijek lako razumjeti. Imaju mudrost koja ih čini dobrim prijateljima koji daju dobre savjete, pa su cijenjeni u društvu.

Boja: sve svijetle nijanse
Planet: Mjesec
Životinja: zec

GLOG (13. svibnja – 9. lipnja)

Vlasniku ovog drveta ono donosi bogatstvo i napredak. Cvijećem gloga ukrašavali su se dvorovi za vrijeme vjenčanja, a vijenac od glogova cvijeća na glavi su nosile djeveruše. Cvijeće i listovi se koriste za pripravu čaja koji liječi potištenost, gubitak apetita i lošu cirkulaciju.

Osobe rođene u znaku gloga su karizmatične, kreativne i prepune novih ideja. Vrlo su talentirane, pa se lako prilagode svakoj novoj situaciji. Lako utječu na druge i suosjećajne su. Spontane su, lako komuniciraju, imaju mnogo samopouzdanja, pa se lako nametnu kao vođe. Kao prijatelji su iskreni.

Vole sport, imaju britak smisao za humor, privlači ih novinarstvo i književnost. Imaju želju probati od svega po malo, a po izgledu biste za njih rekli da su uvijek isti i godine ih ne mijenjaju.

Boja: purpurna
Planet: Vulkan
Životinja: pčela

HRAST (10. lipnja – 7. srpnja)

Hrast je sveto keltsko drvo koje simbolizira istinu. Na deblima hrasta su rezbarili krug koji ga je trebalo štiti od udara groma. To je drvo predstavljao iskušenja u životu čovjeka, koja ga dovode do njegove biti. Vrata napravljena od hrastovine štitila su od ulaska zla u kuću.

Po keltskoj mitologiji hrast je prvo drvo na zemlji. Narodno vjerovanje kaže ako hrast prolista prije graba, bit će dobar urod te godine. Plodovi hrasta – žirevi, korišteni su za zaštitu od udara munje, pa ih se stavljalo na stubišta po kući.

Osobe rođene u znaku Hrasta su hrabre, odlučne i odgovorne. Lako privlače druge i inspiriraju ih. Ostaju mirne kad im se dogodi neki problem i koncentriraju se na njegovo rješavanje. Optimisti su i kažu istinu u svakoj situaciji, bez obzira kakve bile posljedice. No ponekad im nedostaje diskretnosti i vole poduzimati riskantne korake na financijskom planu.

Vole filozofirati i velikodušni su prijatelji, ali ponekad vole pretjerivati. Imaju istančan osjećaj za fair play. No kad se radi o pitanjima srca – mogu biti vrlo naivni kad nekome vjeruju. Veliku pozornost pridaju moralu, a za voljenu osobu često postavljaju visoke standarde koje je teško doseći.

Boja: crna i tamnosmeđa
Planet: Jupiter
Životinja: bijeli konj, vidra


BOŽIKOVINA (8. srpnja – 4. kolovoza)

Vjerovalo se da božikovina daje snagu potrebnu da bi se došlo do rješenja te vraća izgubljenu energiju. Sadili su je blizu kuće kako bi štitila od zla i demona. Granje božikovine su stavljali u kuću za vrijeme zime jer su vjerovali da je tu sklonište vilenjaka. Postoji oko 150 vrsta božikovine, a samo ženske jedinke stvaraju bobice koje su vrlo lijepe, ali vrlo otrovne.

Osobe rođene u znaku Božikovine vrlo su praktične, sposobne, imaju smisao za logiku te dobar nos za poslove, ali radije asistiraju nego da vode. U vezi su posesivne, zaštitničke i rado daju podršku partneru. Perfekcionisti su, ali zbog toga često izgube samopouzdanje i smjer.

Mnogo utječu na stvari, ali iza scene. Vrlo su osjećajne i samokritične, a u vezi zahtjevne. Često se vjenčaju za ljubav iz školskih dana. Tolerantne su i imaju mnogo prijatelja oba spola. Teška pitanja rješavaju jednostavnom logikom.

Boja: tamnosiva
Planet: Zemlja
Životinja: mačka

LIJESKA (5. kolovoza – 1. rujna)

Kelti su lijesku smatrali drvetom mudrosti i ako bi ga netko odsjekao, bio je kažnjen smrću. Smatralo se da se jedenjem lješnjaka dobivala mudrost i magične sposobnosti. Po irskom vjerovanju u lijeski se skriva vila koja voli poeziju.

Ljudi Lijeske su pametni, dobro opažaju, imaju oštar intelekt, pa su dobri u debatiranju i pisanju. Sve odlično planiraju i organiziraju do najmanjih detalja. Imaju umjetničke sklonosti i često naprave nešto što lijepo izgleda, ali je i za praktičnu upotrebu. No ponekad mogu biti paranoični i nedostaje im samopoštovanja. Često se pričinjaju rezerviranima i hladnima. U vezi su iskreni i brižni.

Boja: smeđa
Planet: Merkur
Životinja: vrana

VINOVA LOZA (2. rujan – 29. rujna)

U hladnoj klimi u kojoj su Kelti živjeli, da bi vinova loza uspjela trebalo je puno truda. Stoga je postala simbol senzualnosti i osjećajnosti. Istraživanja kažu da je vinova loza postojala i prije pojave čovjeka, a kultivirana proizvodnja započela je oko 2000. g prije Krista na Siciliji. Najstarija vinova loza imala je oko 600 godina.

Osobe rođene u znaku Vinove loze su autoritativne i pred sebe stavljaju visoke ciljeve. Čine se hladnima, ali su u biti nježne duše koje su vrlo romantične, samokritične i ranjive. Imaju oko za detalje i istančan ukus za lijepo. Obožavaju kazalište i glazbu. Ovo su jednostavne osobe kojima je potrebna emocionalna i mentalna sigurnost da bi se osjećale zadovoljnima. Obično nisu ambiciozne, ali imaju snažan nagon za preživljavanjem.

Ove osobe se moraju čuvati da se ne izgube u brizi i negativnim mislima. Znaju stvoriti harmoniju i stabilnost, ali su ponekad posve ovisne o nekome. U vezi su vrlo strastvene, ali im je brak teško održati. Imaju dobar smisao za humor, a drugi ih često mogu povrijediti zbog nedovoljno takta. Oni su instinktivni organizatori i nije ih dobro podcjenjivati.

Boja: šarenilo
Planet: Venera
Životinja: gušter, bijeli labud

BRŠLJAN (30. rujna – 27. listopada)

Kelti su vjerovali da bršljan moraju nositi djevojke kako bi im donio sreću te zaštitio od neplodnosti. Kako se penje, bio je simbol putovanja čovjekove duše. Raste u svim uvjetima – i na suncu i u sjeni, a često zna i 'ubiti' drvo po kojem se penje, dakle može uništiti i snažnog hrasta – stoga su ga Kelti osobito štovali.

Osobe rođene u znaku Bršljana vrlo su izdržljive, imaju mnogo talenata koji ih često dovode do slave i društvenog priznanja. Ovo su ljudi s vrlo živim karakterom koji imaju samo svoj, jedan i jedinstveni stil. Neumorni su, vole društvo, veseli su i magnetični. Lako nalaze prijatelje jer ne vole nikoga vrijeđati.

Imaju jaku volju i optimizam koji im pomažu rješavati probleme. Preuzimaju odgovornost za ono što su učinili. Uglavnom su loši učenici jer ne vole knjige kao način učenja, već vole učiti iz iskustva. Osjećajni su i romantični i stalno se zaljubljuju u nekoga.

Boja: nebesko plava
Planet: Perzefina (navodno iza Plutona)
Životinja: guska, leptir

TRSKA (28. listopada – 24. studenog)

Kelti su trsku smatrali drvetom zbog gustog korijenja. Od nje su obično izrađivali flaute i frule. Vjerovali su da trska uvodi red nakon kaosa, te potiče na istraživanje istine, a smatrana je i simbolom glazbe.

Ljudi rođeni u znaku Trske imaju snažnu maštu i jasan pogled na kompleksne stvari. Dobri su prijatelji, iako mogu biti i jako, jako ljubomorni. Kao partneri su jako privrženi i nose svoju drugu polovicu na dlanu, dok ih ne pogodi gorka munja ljubomore, a tada vrlo često gube kontrolu.

Ponosni su, neovisni i prije svega nemaju straha ni od čega. Vole izazove i vjeruju u sudbinu. Zbog svog duha i hrabrosti moraju se držati moralnih načela, jer – ako to ne učine – mogu se pretvoriti u vrlo opasne ljude!

Boja: zelena poput trave
Planet: Pluton
Životinja: sova

BAZGA (25. studenog – 23. prosinca)

Kod Kelta bazga je bila simbol smrti i rođenja. Vjerovalo se ako netko sa sobom nosi grančicu bazge – neće moći vidjeti vizije i duhove. Nadalje, u staje s konjima su stavljali grančice ovog drveta kako bi se životinje zaštitilo od zlih sila. Paradoksalno, u mnogim dijelovima Europe – bazgu su smatrali saveznicom vještica! Vjerovalo se da je spaljivanje drveta bazge predznak smrti.

U mladosti osobe rođene u znaku Bazge troše mnogo vremena na prazne, nepotrebne stvari no, kako stare, tako se mijenjaju. Vrlo često profitiraju još u mladim danima, primjerice nekim naslijeđem. Imaju sreće u životu.

Nemaju mira i vrlo su znatiželjne pa često putuju na duljim relacijama. Imaju ekstravagantan ukus i same sebi su dovoljne. Prava snaga ovih osoba leži u tome što uvijek točno znaju kad imaju pravo, a drugi krivo te u samodisciplini. Ne vole rutinu i teško ih drugi mogu nagovoriti na nešto.

U vezi su otvoreni, ali se ne zaljubljuju do kraja ( ne gube glavu) i emocije mogu isključiti u bilo koji dio dana ili noći.

Boja: crvena
Planet: Saturn
Životinja: crni konj, dabar

ANIMALISTIČKA VJEROVANJA STARIH KELTA

Kelti su i danas pomalo mistiČni narod. Ono sto mi znamo o njima dolazi nam iz razdoblja srednjovjekovne Irske i Walesa, njihovih religijskih i drugih tekstova i knjiga. Naravno, današnje doba omogućilo nam je dodatno istraživanje povijesti ovog naroda iz arheoloških nalazišta ali i proučavanjem ikonografija, umjetnosti i crteža tog naroda.
Svjedoci iz povijesti koji su nam ostavili posebne tekstove o ovom narodu su Julije Cezar, Posidion i drugi. Kelti su bili ratnici, umjetnici, vjerovali u vise bogova i u magiju.
Njihova vjerovanja prvenstveno su bila animalistička, možda ostatak stare forme totema koji je prenesen i na područja Novog Svijeta.

Oni nisu samo vjerovali da su Bogovi uzimali životinjska obilježja, oni su vjerovati u duhovnost samih životinja.
Promatrali su okolinu u kojoj su živjeli. Priroda je Majka svima, a oni su ju posebno shvacali.
Vjerovali su u interakciju izmedu prirode, životinja i ljudi.
Jedan od najpoznatijh pisanih dokumenata o njihovom animalističkom vjerovanju je KNJIGA TALIESINA, pisana u obliku pjesme.

Teme iz lova koristile su se u magičnim obredima. Lov je bio od izrazite važnosti kako i zbog same potrebe za hranom i krznom, tako i zbog iskazivanja ljudi pred bogovima. Najneobičnije životinje bile su bijele životinje , a najsvetiji je Bijeli Jelen, takoder povezan i sa legendama o Kralju Arturu.

Medu svetim životnjama, najpoznatije su:

Medvjed – označava Snagu, hrabrost i snalažljivost. Nekada je ova životinja slobodno hodala njihovom zemljom, no danas vise ne postoji na tom podrucju. Obilježavao je ravnotežu u životu i snagu u potrebnim danima. Rijec ARTH koja znači medvjed, koriijen je imena ARTHUR i bio je njegova zaštitna zivotinja. Podsjetimo, Kralj Artur bio je pagan.

Ribe su povezivane s mudrošću i znanjima. Riječna riba Som ponajviše, a Keltsko ime za ovu ribu je BRADAN. Vrlo mudra i magična životinja. Prema legendi, plivao je sve do Izvora Segais gdje je jeo magične ljesnjake koji su padali u izvor. Smatralo se da su stari kao vrijeme i da su poznavali povijest i budućnost. On je učitelj.

Zmije i zmajevi predstavljali su promjene i nevolje vladarima. Zmija ( NATHAIR ) povezivana je i sa znanjem, reinkarnacijom i lukavstvom. Mudrac Taliesin povezivao je zmije sa čarobnjastvom. Zmajevi (PIASTRAS, HORM ) su pod zaštitom Bozice Brigite, označavaju promjenu, bogatsvo, samu Zemlju i elemente. Predstavlja podsvjest.

Ptice predstavljaju divinacije i proročka znanja. Oni su i nosioci poruka i korisni saveznici u bitkama i a neke vrste slijede mrtve na njihovom putu. Kos (DRUID-DHUBH) je priča boginje Rhianne, cčvari Drva Zivota. Vrana (BADB) predstavlja sukob i smrt. Sova (CAILLEACH) predstavlja mudrost, asocirana je s Boginjom u njenim starim danima. Gavran (FITHEACH) , jedna od najvažnijih ptica starih Kelta. Božica Moriggan je voljela ove ptice i bili su njeni predstavnici, pojavljuje se na križanjima zivota.

Domaće životinje su od velike važnosti. Pomazu prilikom obrade zemlje, važni su za hranu i zaštitu. Bikovi su također svete životinje, kao i mačke ( iako davnih dana nisu bile pripitomljene ), pijetao i druge životinje.

Plodnost je predstavljala najviši religijski značaj tog naroda. Nekoliko svetih životinja povezivalo se s ovim pojmom a ponajviše Zmaj koji je označavao neplodnost, smrt ili dolazak lošeg razdoblja nakon nekoliko događaja koji su bili povezani s njima.
Rođenje i vjera u ponono rođenje označavala je ovaj narod. Vjerovali su da u svakoj životinj postoji duša.
životinje su donosile u život mudrost i znanje te su se redovno koristili u obredima ( nosile su se maske životinja, izradivali totemi ). Nekada se smatralo da su u pradavnim vremenima zivotinje govorile ljudski jezik.
Prikazivali su se kao znaci pred neki dogadjaj i tako nagovijestali moguću promjenu.
Transifuguracija je najjače povezana s životinjama. Čarobnjaci i vještice mogli su se pretvoriti u životinje ili koristiti njihov um kako bi vidjeli druge stvari..

Duhovi i nadnaravna bića često su zauzimali tijela životinja dok su obitavali na Zemlji. Takoder, smatra se da su sva sveta i magična mjesta zastićena od strane životnja, kao i izvori, rijeke ili proplanci.

Keltska magija

Povijesno gledajući, Kelti su živjeli na području cijele Europe kao i na engleskom otočju.
U nasim područjima najpoznatiji vidljivi trag tog naroda je ono sto nazivamo hrvatski pleter.

Keltska magijska vjerovanja obuhvaćala su Štovanje Prirode, drveća i elementalnih duhova ili zaštitnika koji stvaraju samu osnovu Zemlje. Medu njima i četiri glavna elementa: Voda, Vatra, Zrak i Zemlja.

Stari kelti poznavali su iscjeliteljska znanja, magijska, poznavati su svoj planet i samo kretanje Zemlje, Mjeseca i planeta. Prizivali su jednostavne elementarne duhove, vile i vilenjake, božanstva i duhove i nadasve sve drugo, živjeli su u skladu sa Prirodom.

Glavno božanstvo bila je Božica, Velika Majka i ratnica, Majka Zemlja.
Druidi su štovali drveće i prirodu više od ičega, povezivali su svoje korjenje s korjenjem Zemlje tvoreći tako cjelinu u životu.

Kelti su zivjeli svakodnevno s magijom. Obredi, rituali, čuda, umjetnost, život - sve to bilo je magično i štovali su moć koja stoji iza svega toga.
Razvili su poseban odnos prema duhovnom životu no razumijeli su snagu znanosti i učenja te da znanost i materijalno nema nikakve veze se duhovnim.
Ritualna magija značila je uzimanje energije i kontroliranje iste kako bi se pomoglo ovome svijetu.

Druidi

Kako saznajemo iz mitova i zapisa antičkih pisaca, istinski čuvari znanja i stup keltskog društva bili su druidi - svećenici.

Naziv druid dolazi od riječi dru-vid u značenju "vrlo učeni", "oni koji imaju snažan uvid", "oni koji znaju dalje". Strabon ih naziva "istraživačima etike", Posejdonije filozofima i pripisuje im velike sposobnosti, a Ciceron se divi njihovom znanju. Diodor Sicilski kaže da je među Galima bilo pjevača, filozofa i proroka koje su nazivali druidima, a koji su poznavali umijeće proricanja sudbine, i još dodaje kako je "Pitagorino učenje imalo utjecaja na njih", misleći pritom na učenje o seobi duše. Julije Cezar u Galskom ratu kaže da je uloga druida bila golema; proricali su sudbinu, sudjelovali u izboru kraljeva i upravljanju kraljevstvom. Naučavali su o besmrtnosti duše i metempsihozi. Svoj su nauk učili napamet, za što im je trebalo i do dvadeset godina. Nazivalo ih se i "učiteljima riječi" jer su smatrali da se predaja morala prenositi usmenim putem kako bi ostala živa. Gali su u Cezarovo doba već poznavali pismo (grčko), ali se njime nisu služili za zapisivanje svetih tekstova ili književnih djela.

"Prema njihovim božanskim zakonima nije bilo dozvoljeno zapisivanje ovog učenja.(...) Izgleda da je razlog ovakve zabrane bio dvostruk: prvo, nisu željeli da njihovo učenje bude poznato svima, drugo, njihovi bi učenici zanemarili razvijanje pamćenja, što se obično događa kada se moramo osloniti na knjige. Suština njihovog učenja je da duše ne iščezavaju, već poslije smrti prelaze u drugo ljudsko biće i baš je ova seoba straha od smrti, po njima, bila najveći izazov hrabrosti."

Druidi su poznavali i ogamsko pismo koje je pripadalo bogu Ogmiu. Prikazivan je kao starac u lavljoj koži koji svoje učenike vodi na lancima pričvršćenima s jedne strane za njegov jezik, a s druge za njihove uši. To je bio simbolički prikaz snage govorništva i riječi jer Ogmio je bio bog rata, borbe, magije i zaštitnik govorništva. Ovo pismo nije služilo za prenošenje znanja. Smatralo se da je ispunjeno čarobnom moći i predaja nam govori da su se njime ispisivale magične poruke na drvenim pločicama.

Oko druida je isprepleteno mnoštvo priča i legendi koje ih tako stavljaju u prostor između sna i jave. U mitovima se uz druide uvijek vezuje Kotao uskrsnuća i Kotao obilja. Bio je to talisman keltskog boga Dagde. Baštinik, a možda i nastavljač tog simbolizma je Sveti Gral u kršćanstvu. Neiscrpni Kotao obilja koji nudi hranu i taži žeđ, simbol je bezgranične spoznaje. Kotao uskrsnuća izvor je magične snage, žive vode; on daje besmrtnost ili vječnu mladost onome tko ga posjeduje ili u njega uroni. Mitovi nam također govore o njihovim velikim moćima: o sposobnosti komuniciranja sa snagama prirode, o vladanju četirima elementima (zemlja, voda, zrak, vatra)... Mitski druid Mog Ruith ("Sluga Kotača") govori: "Ja sam osnova mudrosti, onaj koji zapovijeda elementima, onaj koji se penje na nebo, koji zasljepljuje, koji obuhvaća snagu drugih. Svojim dahom i zazivanjima podižem oluje, rušim brda, isušujem jezera i rijeke, pretvaram svoje neprijatelje u kamen, gorim u mnogim rijekama."

Iz Strabonovog kratkog zapisa iz I. st. vidljivo je postojanje tri stupnja svećenstva ili, bolje rečeno, tri magijsko-religijske funkcije: bardi ili pjevači, proroci ili vati i druidi. "Među Galima postoje uglavnom tri vrste ljudi koji se posebno poštuju, a to su pjevači, proroci i druidi. Pjevači su se bavili himnama, proroci prinošenjem žrtava i proučavanjem prirode, a druidi su tom proučavanju dodavali i izučavanje morala. U njihovu pravičnost se tako jako vjeruje da im se ostavlja pravo odlučivanja i u javnim i u privatnim nesuglasicama, a oni su svojim odlukama do sada sprečavali sukobe. I oni i drugi (bardi i proroci) smatraju da je duša neuništiva kao i svijet, ali da će voda i vatra jednoga dana zagospodariti. "

Učenje druida
Grk Diogen Laerćanin sažimlje njihov nauk riječima koje je čuo od jednog druida: "Naše učenje je poštivati bogove, ne činiti nepravdu i ustrajati u hrabrosti."
Druidi su posrednici između svijeta bogova i svijeta ljudi. Za velikih godišnjih svetkovina uspostavljali su obredne veze s "drugim svijetom". Poznavaoci su svetih zakona prirode, čuvari tradicije i morala.

Temelj njihovog učenja bilo je učenje o besmrtnosti duše koja prolazi kroz mnoge živote u svijetu Abreda - svijetu Seljenja i Sudbine, sakupljajući tako iskustva i pročišćujući se. Selidba duše njeno je lutanje krugom života i smrti. Nakon smrti, kažu Kelti, duša odlazi u "onkraj" i tamo nastavlja život. Ali i "smrt" je isto tako prolazna, jer svako se ljudsko biće vraća u ovaj svijet kako bi steklo nova iskustva i svijest o svojoj besmrtnoj, božanskoj prirodi. Kada duša završi ciklus pročišćenja, stiže u krug Gwenweda, Krug Bijele Svjetlosti, Krug Blaženstva.
Kaže se da su Kelti toliko vjerovali u zagrobni život da su posuđivali novac vjerujući kako će im dug biti vraćen na drugom svijetu, ili su se na pogrebnu lomaču bacala pisma kako bi ih umrli "pročitao" davno umrlim rođacima. Valerije Maxim nam piše: "Oni pale i sahranjuju s mrtvacem ono što mu je za života služilo. Njegovi poslovi, računi i dugovi obično su se prenosili na drugi svijet."

Keltska je kultura i civilizacija uspostavila dvojnost život-smrt bez velikih trauma, sprežući ga u jednu cjelinu. Život i smrt bila su dva lica istog novčića i oboje se, s prvim učenjima, prihvaćalo od prvih godina života. Na isti način kao što se priroda ciklički obnavlja svake godine, a ne umire posve svake jeseni, tako i ljudska duša "ulazi"u pojavni svijet i "izlazi" iz njega. Zbog toga su, kako kaže Cezar, Kelti znali živjeti i umirati.
Inspiriran učenjem druida pjesnik Lukan (I. st.) je napisao:

"Evo ih kako, besmrtne, lete i kruže
da se s novim tijelima u novim svjetovima združe,
i tako život beskrajno iznova teče, a smrt samo kao linija svemir presiječe;
pod sjevernim nebom osjetit će samo sreće dah
koji prezire najgori od svih - od smrti strah;
zato se oni za ovo krhko biće ne boje,
na oštrici noža hrabro koračaju, postoje,
izazivaju svoju sudbu i ne žale života niti
prekinuti"

KELTSKA MITOLOGIJA

Stari Kelti su bili politeisti, te stoga keltska mitologija obuhavaća čitav panteon božanstava. Uz to, budući da su naseljavali prilično veliko prostranstvo, Kelti sa različitih područija su imali i različite bogove.

Na žalost, većina mitova i vjerovanja Kelta koji su nastanjivali današnju Francusku i Španjolsku se izgubila još u vrijeme rimskih osvajanja. Ono sa čim se danas možemo upoznati su mitovi i legende onog dijela keltskog naroda koji se pod pritiskom Germana povukao na Britanska otočja. Njihove predaje su dijelom sačuvane čak i u srednjovijekovnim zapisima.

Druidi su bili svećenički stalež kod starih Kelta.

Trostruka božanstva su bila relativno česta pojava, ne samo u keltskoj mitologiji, već i u većini politeističkih religija. Često su bila ženskog spola, tri sestre, obično identičnog izgleda, a nerijetko i istog imena.

U keltskoj mitologiji postoje izvjesne podgrupe, međusobno više ili manje povezane. Najidealnija podjela bi bila prema samoj podjeli keltskih jezika, i to na:
Galsko-britansko-romanski panteon
Irski panteon
Škotski panteon
Velški panteon onog dela keltskog naroda koji se koristio bretonskim jezikom.

Keltska božanstva su isključivo vezana za različite prirodne pojave i aspekte ljudskog života, kao i za rat i obrtništvo. Božanstva potiču iz svih dijelova Velike Britanije i Irske. Postoji mnogo božanstava, a veliki je i broj božica. Najpoznatija i najvažnija božanstva su:

Dagda - vrhovni bog, gospodar znanja, mudrosti, magije i druidstva
Dana - vrhovna božica majka, majka Dagde i Tuatha Dé Danaana, djece Danaine, posljednjeg roda bogova koji su vladali Irskom
Lugh - bog Sunca, svjetlosti i pobjede, unuk je Balorov, koga je ubio gađajući ga praćkom u "Urokljivo Oko", vođa je Tuatha Dé Danaana
Donn - bog smrti, vladar mrtvih
Morrigan - trostruka božica života, rata i smrti, čine je Nemain, Macha i Badb
Nemain - božica bojnog polja i bitke, hrani se dušama palih ratnika, žena Nuadina
Macha - božica rata i pogibije, vrlo dvolična i razdražljiva
Badb - božica ratnika, osvete i pobjede, simbolizira je, kao i Nemain, vrana
Dian Cecht - irski bog liječenja i zdravlja, bio je iscjelitelj Tuatha Dé Danaana
Brigit - božica plodnosti, liječenja, obrade metala, poezije i učenja, simbolizira je labud, a čine je tri sestre blizanke, od kojih se svaka zvala Brigit
Oenghus - bog ljubavi, ljepote, plodnosti i sreće, Dagdin sin, a Diarmuidov poočim, prikazivan sa pticama - koje simboliziraju poljupce - kako mu lepršaju oko glave
Manannan Mac Lir - bog mora, liječništva i čarobnjaštva, sin je Lirov, a poklonio je Lughu mač koji može pobijediti svako oružje, konja koji može kasati i morem i kopnom, te brod koji sluša misli svoga gospodara, poznat je po svojim konjima od morske pjene
Lir - bog mora, oceana i pučine, poznat po neizmjernoj mudrosti, otac je Bránov, Branwenin, Manawydanov i Manannan Mac Lirov, te je otac troje djece koje je ljubomorna žena pretvorila u labudove, a koji su se nakon devetsto godina vratili u ljudski oblik i shvatili da su odrasli
Luchta - obrtnik, Creidhne - metalac i zlatar, te Goibhniu - božanski kovač koji je iskovao nepobjedivi mač i svario pivo koje daje besmrtnost onome koji ga pije, zajedno čine trojstvo bogova zanata
Epona - božica konja
Cerridwen - velška božica magije, znanja i vještičarenja, mjenjolika božica čuvarica Kotla nadahnuća i znanja, majka pjesničkog barda Talieisna, prelijepe Crearwy i najružnijeg čovjeka na svijetu Afagddua
Cernunnos - bog poljodjelstva, obilja i plodnosti, poznat po parošcima
Medb - božica plodnosti i rata, bila je mjenjolika i promiskuitetna, a njeno prisustvo na bojnom polju svim ratnicima je oduzimalo dvije trećine hrabrosti i snage; kraljica je Connachta u sagi o Cu Culainnu
Niamh - božica Avalona ili Annwna, Drugog svijeta
Bile - keltski bog svjetlosti i liječništva, poznavao je sve čarobne napitke i ljekovito bilje
Blodeuwedd - božica proljeća, sastavljena od hrasta, te cvjetova žutilovike i medunike
Chailleach Bheur - škotska božica zime, imala je plavo lice; njena vladavina završava u proljeće dolaskom božice Brigit
Rhiannon - božica vlasti i moći, poznata po ljepoti i umiljatosti, žena je prvo Manawydanova, a zatim Pwyllova, s kojim je imala sina Pryderija, te je gospodarica Dyfeda
Pwyll - bog vlasti, kraljevanja i junaštva, iznimno lijep, snažan i vješt bog, gospodar Dyfeda u Walesu, muž božice Rhiannon, s kojom je imao sina Pryderija
Sadb - božica Mjeseca, bila je ljubavnica Finna Mac Coola, s kojim je imala sina Oisina, heroja i pjesnika, koga je podigla u obličju srne, u koju ju je pretvorio Crni druid
Taranis - bog groma i oluje, poznat po svojoj razdražljivosti i snazi, Gaj Julije Cezar ga je usporedio sa Jupiterom
Wyrde - engleske božice sudbine, bile su tri sestre; ekvivalent su nordijskim Nornama.
Belatu - Cadros - velški i britanski bog rata i uništenja neprijatelja, Rimljani su ga poistovijetili sa bogom Marsom
Belenus i Belisama - britanska božanstva dobrote, vatre i svijetla, bili su supružici i simbolizirali su ih kotao i ovca

Keltski mitovi

Keltski mitovi ne poznaju kozmogoniju, proces stvaranja svijeta. Oni govore o valovima osvajanja u kojima su jedan za drugim dolazili naraštaji bogova, heroja i ljudi, čije su se sudbine međusobno ispreplitale. Prvi mitski osnivač došao je sa zapada, s mora. Posljednji, sinovi Mila, bili su ljudi koji su došli s istoka i za koje se smatra da predstavljaju povijesne Kelte. Oni su protjerali Tuatha De Dannan, božanski narod koji je posjedovao ogromna znanja i vještine. Jedan dio bogova i ljudi Tuatha De Dannan odlazi na zapad preko mora, dok drugi ostaju i povlače se u "drugi svijet" (kelt. Sidh, mir) iz kojeg mogu sudjelovati u sudbinama ljudi. Taj svijet je nevidljiv, a opet sveprisutan. To je tajni život humaka, jezera, rijeka, podzemnog svijeta. Nastanjuju ga vile, vilenjaci, patuljci, elfi. Ljudi s njim mogu komunicirati za velikih godišnjih svetkovina i na posvećenim mjestima.

Mitovi u sebi kriju duhovni život svake kulture, ali da bismo ih mogli "pročitati", moramo poznavati jezik kojim su pisani - jezik neizrecivog, jezik simbola. Svaki je mit prožet dubokim etičkim smislom, on donosi jedan pedagoški model čijim se ostvarenjem mogu dosegnuti odgovori na duboka ljudska pitanja, sadrži kriterije i vrijednosti koje na velikoj kozmičkoj pozornici ostvaruju bogovi i heroji, a na zemaljskoj ljudi. Ratnici, kraljevi, druidi, pjesnici, proroci i svi drugi imaju i nalaze uzore u mitovima; življenjem tih mitskih uzora stvara se povijest.
Georges Dumezil smatra da je keltska tradicija vjerno očuvala tri indoeuropske mitološko-socijalne funkcije, što se očituje i u podjeli društva na druide-svećenike, ratnike-plemiće i slobodne obrtnike.

RATNICI

Za Kelte je bitka predstavljala obnovu herojskih bitaka koje su vodili bogovi.
Mitski junak Cuchulainn predstavlja uzor i donosi kodeks časti u borbi: ne ubija nenaoružane, kočijaše, sluge, žene, djecu. Bit ratničke uloge temelji se na vrlini i dosjetljivosti. On zamjenjuje kralja koji prisustvuje bitki, ali se ne bori.
Njihove su bitke bile prožete magijskim i ratničkim obredima: tijela obojena i ukrašena nakitom, štitovi s amblemima, a krikovi koje su ispuštali kada su jurili u boj izazivali su jezu kod Rimljana. Prema rimskim povjesničarima, neprijateljskim su se redovima približavali izazivajući najhrabrije na dvoboj, na pojedinačnu bitku. Pjevali su o podvizima svojih predaka, hvalili se hrabrošću; pokušavali su riječima poljuljati samopouzdanje protivnika.

KRALJ

Kralj je posrednik između svećeničkog i ratničkog staleža iz kojega je potekao. Odgovoran je za rodnost polja i plodnost životinja. Kralj je ujedno onaj koji raspodjeljuje i uravnotežuje na svim područjima ljudske djelatnosti budući da je on sudac i ratnik - on sam se ne bori, ali je za pobjedu nužna njegova prisutnost, jer kako kaže irska poslovica "Ne dobiva se bitka bez kralja".
Kralj mora biti lišen svih nedostataka: fizičkih, psihičkih i mentalnih. Ukoliko nije takav, odnosno ako ne dokaže svoje sposobnosti, biva svrgnut, a njegova palača zapaljena. Kada je prema legendi irskom kralju Nuadi za vrijeme bitke kod Mog Tuireda odsječena ruka, morao je abdicirati. Bog-liječnik mu je tada napravio novu, srebrnu ruku, i tako je ponovno mogao preuzeti vladavinu.
Tit Livije u V. st.pr.Kr. naziva galskog kralja Bituriges Ambigatus, tj. "onaj koji se bori na dvije strane", "onaj koji posjeduje dvostruku vlast" (duhovnu i svjetovnu).
"...U tami vremena, u virovima godina,

Pjesnici - bardi
Uloga pjesnika bila je važna i imala je posve drugačije značenje nego što ga ima danas. Pjesnici su se bavili glazbom i poezijom, a obučavali su se za to zvanje u posebnim školama gdje su bili podijeljeni ovisno o stupnju naobrazbe. Postojao je poseban, ezoterijski način pjesničkog izražavanja. Tradicija razlikuje "zatamnjeni jezik poezije" i "obični jezik"; jedan je jezik bogova, drugi smrtnika. Uz hermetičnost izraza, teškoj razumljivosti bardske poezije pridonijela je i kratkoća izraza. Naime, smatralo se velikim umijećem s malo riječi izreći puno toga. Vrhunske barde tradicija naziva "učenjacima sažetog govora". Pomoću awena, božanske inspiracije, pjesnik pronalazi ritam u prozi, jeziku, riječi; "hvata" princip ritma, titraja vala.
Bardi su čuvari povijesti, legendi, junačkih djela. Nakon nestanka druida velik je dio njihovog znanja nestao, ali jedan dio je ostao sačuvan u pjesmama barda. Bardske škole, gorsedd, koje su u Škotskoj postojale još i u XVIII.st., bile su zadužene "očuvati sjećanja i učenja o miru, istini i pravdi u zemlji, da bi se uspostavila vrijednost dobrih i premoć nad lošima".


Proroci - vati, ovati
Naziv im dolazi od korijena "wat" što znači tkanje, pletenje. Proučavali su prirodu i bili iscjelitelji i liječnici. Posjedovali su znanje o pravcima zemljinih strujanja i znali kanalizirati energije prirode. Zbog svog tog znanja zvani su prorocima.
Bavili su se odgojem i obrazovanjem mladih ljudi. Bili su i pravnici, te su mogli sudjelovati u borbama kao ratnici.

SUŽIVOT S PRIRODOM
Na isti način kao što čovjek nije samo materijalan, već posjeduje dušu, tako je i sve u prirodi živo i ima dušu; prožeto je snagama i energijama, nastanjeno vidljivim i nevidljivim bićima. Vrhovi planina i uzvisine bili su boravišta bogova. Vrela, rijeke i vode općenito, bile su poznate kao diva, devona ("božanska"). Izvori su bili darovatelji čudotvornih iscjeliteljskih moći. Na tim se mjestima ponekad nalazi "ulaz" u "drugi svijet" koji čuvaju vile, patuljci, a ponekad i neki div.

Hramovi Kelta bili su sveti gajevi ili šumski proplanci. Smatrali su da Onaj čiji je hram kozmos i priroda ne treba obitavati u ljudskoj kući. U prirodi, na otvorenom prostoru, čovjek je najbliže Bogu. Sveta ili nebeska šumska čistina ("nemeton") mjesto je susreta božanskog i ljudskog svijeta. Nemeton je ujedno i središte svijeta u malom. Svaki je nemeton i omphalos, os svijeta, jer stablo kojemu je korijenje uraslo u tlo, a vrh dodiruje nebo, posrednik je i veza između ta dva svijeta. U Irskoj je svako pleme imalo svoje sveto drvo u sredini plemenskog područja. Kad bi neprijatelj iščupao to "drvo života", bila je to najveća nesreća i poniženje za pleme. Cezar nam spominje posvećeno mjesto (locus consecratus) u karnutskoj šumi, koje je bilo središte Galije. Svetište Mediolanum ("središnja ravnica") bilo je središte Cisalpinske Galije.

Čuvena keltska izreka kako se oni "jedino boje da im nebo ne padne na glavu" pokazuje kako su se osjećali izravno odgovornima za svoje postupke koji, u krajnjoj liniji, mogu utjecati na prirodne zakone i poremetiti kozmički red.

Pokušajmo ponovno probuditi keltsku senzibilnost i oživjeti u sebi plemenite ljudske osjećaje, okus izazova, osjećaj za sveto. U čudesima i intuiciji, hrabrosti i časti, borbenosti i nadmašivanju samih sebe, ostavili su nam magične moći za oblikovanje svijeta sutrašnjice.

"Znaš li ti gdje ostaje noć,
kad prati tijek dana?
Poznaješ li znak?
Je si li prebrojio lišće na stablima?
Znaš li tko je sagradio brda
prije nastanka elemenata?
Znaš li tko podržava život na zemlji?
Duša se žali, ne zna odgovor.
Tko je to naučio? Tko zna sveto?
Ja poštujem knjige
pa i ono što one ne znaju."

Finska mitologija

Finska mitologija temeljila se na vjerovanjima u različite duhove prirode i bogove. Bila je miješana sa šamanskim utjecajima Samija na sjeveru, te baltičkim i vikinškim utjecajima s juga i zapada. Elementi finske mitologije preživjeli su u narodnoj tradiciji u pjevanju mitskih pjesama i folkloru u izvornom obliku do 18. stoljeća. Otac bog Ukko (Stari čovjek) izvorno je bio samo duh prirode kao i svi ostali, no postupan utjecaj obližnjih kultura pojačao je važnost boga-neba na monolatristički način (između više predmeta obožavanja neposredno se štuje samo jedan dopuštajući da drugi postoje, ali ne posvećujući im istu pažnju).

Najsvetija životinja bio je medvjed. Ime medvjeda se nikad nije smjelo izgovarati na glas. Smatralo ga se utjelovljenjem predaka i iz istog je razloga nazivan mnogim eufemizmima: mesikämmen (''mead-paw''), otso (''wide brow''), kontio (''dweller of the land'').
Prvo spominjanje finskih vjerovanja u historijskoj znanosti potječe od biskupa Mikaela Agricole u uvodu finskog prijevoda Novog Zavjeta iz 1551. koji opisuje mnoge bogove i duhove Tavastijanaca i Karelijaca. Dublja istraživanja finske mitologije provedena su u 18. stoljeću od svećenika i etnologa Larsa Leevija Laestadiusa. On se uglavnom bavio laponskim vjerovanjima. Najveća istraživanja proveli su povjesničari u 19. stoljeću koji su skupljali staru narodnu poeziju i folklor. Najutjecajniji od njih bio je Elias Lönnrot koji je sastavio Kalevalu, finski nacionalni ep.


Struktura svijeta

Vjerovalo se da je svijet nastao iz velikog ptičjeg jajeta koje je eksplodiralo. Gornji, polukružni pokrov jajeta predstavljao je nebo koje je podupirao stup na sjevernom polu, smješten ispod zvijezde sjevernjače. Kretanje nebeskih tijela objašnjavalo se mišlju da nebeski svod rotira oko zvijezde sjevernjače i oko sebe. Na sjevernom polu se nalazio i vrtlog kroz kojeg su duše nakon smrti odlazole u Tuonelu, zemlju mrtvih. Vjerojatno se vjerovalo da je Zemlja ravna. Na rubovima Zemlje se nalazio Lintukoto, ''dom ptica''. To je bila topla regija gdje su ptice živjele tokom zime. Mliječna staza se zvala Linnunrata, '' staza ptica'' zato što se vjerovalo da ptice prate Mliječnu stazu do svoje zemlje i natrag.

U finskom jeziku se Mliječna staza još uvijek zove Linnunrata. Smatralo se da ptice imaju važnu ulogu donošenja duše čovjeku i njezina odnošenja u trenutku njegove smrti. U nekim područjima bilo je neophodno imati drvenu figuru ptice (Sielulintu,''duša- ptica'') da bi se spriječilo dušu da ne zaluta i izgubi se na putovima snova (prema šamanskim vjerovanjima duša noću izlazi iz tijela i posjećuje različita mjesta).Vodena ptica se često pojavljivala u pričama, kao uostalom i u crtežima i rezbarijama na kamenu, što upućuje na njenu veliku važnost u vjerovanju drevnih Finaca.

Tuonela (također i Manala, Pohjola) je finski zagrobni svijet, podzemni grad za sve mrtve ljude, bez obzira jesu li za života bili dobri ili zli. To je mračno i beživotno mjesto vječnog sna. U Tuonelu su mogli putovati šamani kad su bili u transu i pitati pretke za savjet i vodstvo. Da bi duša mogla ući u Tuonelu morala je prijeći mračnu rijeku, a kada bi imala valjani razlog, brod bi došao i prenio je na drugu stranu. Postojalo je i mjesto Kyöpelinvuori (Raatikko) gdje su odlazile žene koje su umrle kao djevice.


Vrhovno božanstvo

Ukko je bog neba, groma, vremena i usjeva. On je također najznačajniji bog u finskoj mitologiji i finske fraze ''ukkonen'' (grom) ili ''ukonilma'' (Ukkonovo vrijeme) su derivirane iz njegova imena. U Kalevali ga nazivaju i ''ylijumala'' (vrhovni bog) kao boga svih prirodnih pojava. Kad ga se zaziva, pojavljuje se uobličen u neku od prirodnih sila. Ukkovo podrijetlo je najvjerojatnije u baltičkim Perkonima i vuče vezu sa starijim finskim božanstvom neba Ilmarinenom. Nordijski Thor je također povezan s Perkonima. Kako je Ukko preuzeo ulogu boga neba, sudbina Ilmarinena je postala da bude junak- kovač. U Kalevali, Ilmarinenu se pripisuje da je skovao nebo i magični mlin blagostanja tj. Sampo.

Ukkovo oružje je bio čekić, sjekira i mač kojima je uzrokovao grmljavinu. Kad bi Ukko ima odnos sa svojom ženom Akkom (Stara žena) bila bi oluja. On je također uzrokovao oluje vozeći svoja kola po oblacima. Izvorno oružje Ukka je vjerojatno bila vrsta sjekire iz kamenog doba. Ukkov čekić zvao se Vasara i najvjerojatnije u originalu znači isto što i kamena sjekira. Šamani su skupljali kamene sjekire zato što su vjerovali da one posjeduju moći izlječenja i uništavanja. Šara na koži zmije otrovnice,tj. guje, bila je smatrana simbolom groma. Postoje i prikazi na kamenu koji imaju obličje zmije i groma.


Heroji, bogovi i duhovi

Ägräs – zaštitnik bilja, posebno repe, bog vina.
Ahti (ili Ahto) je bog dubina i darovatelj riba. Ćudljivo i mračnjačko božanstvo koje živi na litici okruženoj vodom i oblacima. Upravlja vodenim virovima. Pomalo je ljubomoran na bogove zraka jer misli da ne dobiva dovoljno ljudskog štovanja.
Ajattara (nekad i Ajatar) je zli šumski duh. Ona rađa i doji demone i ako ju netko ugleda razboli se.
Akka (Stara gospa) je ženski duh, ženska polovica boga Ukka. Božica plodnosti, ženske snage i zemljine magije.
Antero Vipunen je mrtav div, zaštitnik drevnog znanja i magije. On je zaspao i urstao u zemlju, pa tako ima pristup svoj njezinoj mudrosti.
Hiisi – demon. U orginalnom značenju – sveti humak (ponekad znači i zao goblin). Moguće je
da zapravo Hiisi nije bio demon ili zao goblin već jedan od najstarijih bogova u Finskoj. U estonskom jeziku ta riječ znači ''div''
Haltia- niži bogovi,tj.duhovi. Dijele se na kotihaltia (kućni duhovi), metsanhaltia (šumski duhovi), maan-haltiat (zemljini duhovi), veden-haltiat (vodeni duhovi) i ilman-haltiat (duhovi zraka)
Ilmarinen (također i Seppo Ilmarinen) – veliki kovač, stvoritelj neba. Izvorno je muški duh zraka i srodan je s Inmar.
Ilmatar – ženski duh zraka; kći prvotnog utjelovljenja stvaralačkog duha. Majka je Väinämöinena.
Jumala – zajedničko ime za glavna božanstava. Izvorno su to ime Finci dali nebu, bogu neba i vrhovnom božanstvu. Kasnije su Taivas i Ukko korišteni kao imena za nebo i za boga neba. Riječ znači ''bog'' i kasnije se koristila za kršćanskog boga. Riječ je derivirana iz riječi ''Jomali'' permskog vrhovnog božanstva. Izvorno riječ ''jumi'' znači ''vječnost''.
Kalevan poika (sin Kaleve) – div junak koji može sravniti šume i pomicati velike doline. Identičan estonskom epskom junaku Kalevipoegu.
Kave (Kaleva) – drevni bog neba, kasnije božanstvo mjesečevog ciklusa. Otac je Väinämöinena.
Kotitonttu – zaštitnik doma.
Kullervo – tragični antiheroj. Model je za Turina Turambara iz Tolkienovog Simarilliona.
Lemminkäinen – drski heroj, doslovno ime znači ''ljubavnik''. Nakon pogibije, majka ga je vratila u život sastavivši mu dijelove tijela.
Lempo – izvorno je duh plodnosti. U kršćanskoj eri je postao sinonim za demona.
Labud Tuonele- prema Kalevali, gigantski labud koji je plivao oko Tuonele. S njime se morao boriti Lemminkainen. Bio je to jedan od zadataka koje mu je zadala Louhi.
Lalli (Laurentius) – Finac koji je ubio biskupa Henryja prema legendi.
Louhi ( također i Loviatar) – Gospodarica Pohjole i gospa Podzemnog svijeta.
Loviatar – božica smrti.
Luonnotar – ženski duh, stvoritelj prirode. Drugo ime za Ilmatar.
Maaemo – doslovno znači ''Zemlja Majka''.
Menninkäinen – vilenjački duh, gnom.
Mielikki – žena Tapia, božica šume.
Nyyrikki – bog lova, sin Tapia.
Näkki – zastrašujući duh voda, izvora i mostova.
Otso – duh medvjeda (jedan od brojnih eufemizama za medvjeda).
Peikko – trol
Pekko (ili Pellonpekko) – bog usjeva, pogotovo hmelja i varenja.
Perkele – glavni demon (kasnije đavao). Izvorno Perkele nije bio đavao već bog groma i može se protumačiti kao ranija verzija Ukka. Srodan je baltičkim Perkonima i germanskom Thoru.
Pallervo – ( i ''Sampsa Pellervoinen'') – bog sjetve.
Pihatonttu – zaštitnik zemljišta, imanja.
Piru – duh, demon. Vjerojatno posuđenica koja znači ''duh''.
Päivätär – božica dana.
Rahko – karelijski bog vremena.
Surma – doslovno znači ''nešto što ubija, kolje'', ogavna zvijer smrti, ljubimac Loviatar. Čuva rijeku smrti u Tuoneli.
Saunatonttu – zaštitnik saune
Suonetar- božica vena i krvnih žila
Seide- uspravno postavljeno kamenje za koje se vjerovalo da posjeduje razne moći.
Tapio – bog šume. Utjelovljen u drvo.
Tellervo – božica šume, kći Tapia i Mielikki.
Tonttu – općenito- dobroćudni zaštitnik. Izvorno zaštitnik kultivirane zemlje, čuvar posjeda.
Tuonetar – kći božanstava iz Podzemnog svijeta.
Turisas – tavastijski bog rata. Isto što i Tyr u nordijskoj mitologiji.
Tuulikki – kći Tapia i Mielikki, božica životinja.
Ukko – bog neba i groma, srodan Thoru .
Vellamo – žena Ahtija, božica mora i oluje.
Vedenemo – ''majka voda'', karelijska božica vode.
Väinämöinen – mudar čovjek i magični bard. Lik u Kalevali.
Yambe-Akka- starica; čuvarica duša mrtvih

Kalevala

Kalevala (Finska) zemlja je mitskog praoca Finaca, snažnog ratnika koji je ubio mnogo divljih zvijeri, veličanstvenog graditelja dvoraca, začetnika zemljoradnje (poljoprivrede), a pored njega pojavljuju se u Kalevali ljudi, bogovi, vještice, vile i čarobnjaci. Tu je i mitski starac – pjevač imena Väinämöinen, a koji je ujedno i mudrac koji poznaje čarobnjačke vještine, kovač Ilmarinen i snažni ratnik Lemminkäinen. Tako u ono doba kada još nije bilo ni Sunca, ni Mjeseca, ni Zvijezda, ni Zemlje, dok je samo postojao Zrak i beskrajno More ispod njega, jedna se božica, kojoj je takva monotonija dosadila, protegnula cijelim svojim prekrasnim tijelom preko morskih valova koji su je nježno ljuljuškali. Tada se na Nebu pojavi veliki orao koji se, umoran od beskrajna i duga leta, spusti na koljeno božice i tu savije svoje gnijezdo, a potom u nj položi šest zlatnih jaja, te jedno željezno. Kada se božica pomakne jaja se otkotrljaju iz gnijezda i razbiju se. Od ljuski zlatnih jaja nastane nebeski svod i površina zemlje, od žumanaca Zvijezde, a od ljuske željeznog jajeta nastanu oblaci koji zaplove Nebom ponad Mora beskrajnog. Božica raspusti svoje prekrasne duge kose, te položi svoju glavu na vodu. Od njezinih bezbrojnih plavih uvojaka nastanu sve finske rijeke i četrdeset tisuća ljepotom očaravajućih finskih jezera. Ah, da, zaboravi Vam Athumanunh napisati ime te božice. Predivnoj božici ime bi Rauni, a kad ona zape za oko bogu oluja Ukkou, postade ona njegova životna suputnica i družica. Tako su božanski par, Ukko i Rauni, bili štovani od karelijskih seljaka kao zaštitnici usjeva. Rauni je zapravo i napravila prvog čovjeka koji učini tundru plodnom zemljom marljivo krčeći šume, sadeći pšenicu i pekući kruh. Kruh, tu božansku hranu koju bogovi poklone ljudima. Ljudi su tako krčili sve više šuma, sve dok nisu posjekli sva stabla osim jedne breze na kojoj se nastaniše orao i ptica kukavica (ovo su tradicionalni simboli finskih seljaka zemljoradnika). Finska mitologija dalje priča o junacima koji su pobijedili Laponce (tada neprijateljski i divlji narod), no, zanimljivo je to da se ti junaci nisu borili mačevima, kopljima i strijelama, već tajnovitim i magičnim runama. Bili su to svitci ispisani runskim znakovima, kombinacija slova i brojki, a kojima se u mitologiji pripisuju čudnovate moći i sposobnost da uzrokuju čarolije, prokletstva i čuda.


JUNACI KALEVALE
Vainemoinen, jedan od trojce junaka Kalevale ili Finske, bio je sin mora i Ilmatar, djevičanske kćeri atmosfere. Veinamoinen je bio veliki pjevač i jednom ga je pozvao na takmičenje Joukahainen, sa Laplanda, brat lijepe Aino, kojom se Veinamoinen htio oženiti. Joukahainen je tvrdio da je prisustvovao stvaranju svijeta i da je vidio kako zemlja dobiva svoj oblik, kako se sunce i mjesec postavljaju na svoja mjesta, a nebo izvija u luk. Veinemoinen nije vjerovao u ta pretvaranja i otvoreno je nazvao Joukahainena lažljivcem. Razgnjevnjen, Joukahainen je izazvao Vainemoinena da se bori s njim, no umjesto borbe, Vainemoinen počne pjevati pjesmu takve snage i ljepote od čega se Joukahainenove sanjke raspadnu, a on se nađe do grla u živom pjesku. Kad je glupi izazivač vidio da mu je život u opasnosti, spasio se u posljednjem trenutku pristavši da mu se sestra uda za Vainemoinena. Aino nije nikako zanimala udaja, i zato nije željela da se uda za Vainemoinena, mnogo starijeg od sebe. U namjeri da pobjegne, otplivala je do obližnje stijene i utopila se kad se stijena pod njom smrvila, a ona je pala u pobješnjelo more.
Dok je tonula, krv joj se pretvorila u vodu, meso u ribu, rebra u vrbe, a kosa u morsku travu. Njena smrt je toliko ražalostila prirodu da je bilo teško odlučiti tko će obavijestiti njene roditelje o tom nesretnom događaju. Medvjed, vuk i lisica nisu htjeli da izvrše taj neprijatni zadatak, a kako su i ostali članovi životinjskog svijeta odbili da to učine, pristao je zec da odnese tu vijest, jer su mu kćeri mora zaprijetile da će ga živog ispeći ako ne posluša njihova naređenja. Kad je mati doznala za smrt svoje kćeri, iz očiju su joj potekla tri potoka suza i stvorila vodopade između kojih su se pojavile tri stjenovite planine. Na vrhovima tih planina nikle su breze, a na njima su se smjestile kukavice koje uvijek i vječno pjevaju o tuzi i ljubavi.

Pošto ga je Aino odbila, Vainemoinen otputuje u Pohjolu, hladnu sjevernu zemlju, da bi je zaboravio i da bi pronašao sebi drugu nevjestu. Joukahainen, lažljivi Laponac, pokuša ga ubiti otrovnom strijelom, no umjesto njega ubije mu konja. Mada Vainemoinen nije bio ranjen, ostao je u vodi osam godina dok ga nije spasio neki zahvalni orao. Kukavice, orlovi i ostali stanovnici ptičjeg carstva voljeli su Vainemoinena zato što nije obarao breze u šumi, govoreći da ptice moraju imati mjesto gdje će savijati svoja gnijezda. Vainemoinen je uzjahao orla koji ga je odnio u Pohjolu. Tamo ga je lijepo dočekala Louhi, ružna stara vještica, mati Djevojke sa Sjevera. Na zahtjev svoje kćeri, ona ga je pozvala u kuću i ugostila. Pristala je da mu da konja koji će ga odvesti kući i ruku svoje kćeri pod uslovom da joj napravi Sampo, čudotvorni mlin, iz kojeg će izlaziti bogatstvo i hrana u izobilju. Vainemoinen joj je odgovorio da ne može napraviti Sampo, ali joj obeća da će joj ga napraviti njegov brat Ilmarinen, veliki kovač. Louhi mu nabavi sanjke i konja i kaže mu da će bezbrižno putovati ako bude gledao samo ispred sebe.Na putu Vainemoinen zaboravi na upozorenje i pogleda u nebo da bi tamo vidio lijepu kćer Louhinu kako prede. Zamolio ju je da mu bude žena, ali ona mu zada neke teške zadatke da dokaže svoju čarobnu moć; tek poslije bi mogla da pomišlja o udaji za njega. Vainemoinen izvrši sve zadatke, ali Djevojka sa Sjevera ga opet odbije. Kad je stigao u Kalevalu, Vainemoinen natjera Ilmarinena da iskuje Sampo, obećavši mu ruku Djevojke sa Sjevera. Ilmarinen pristane i napravi čarobni mlin za četiri dana. Kad je završio posao, zahtjevao je ruku Louhine kćeri. Ali djevojka ga odbije i on se vrati sam. Lemminkainen je treći junak koji se htio oženiti sa djevojkom iz Pohjole. Louhi pristane, ali pod uvjetom da Lemminkainen ubije svog Labuda iz Tuonele samo jednom strijelom. Lemminkainen pođe i nađe labuda u podmuklim vodama Tuone, rijeke koja je tekla između zemlje živih i zemlje mrtvih. Baš kad je htio odapeti strijelu, jedan slijepi pastir kojem se Lemminkainen prije podsmjehivao baci vodenu zmiju na njega. Zmija ga ugrize i on padne u rijeku koja ga odnese u divlje vode Tuone, gdje je isječen na komadiće i bačen na dno rijeke. Kad je Lemminkainenova majka saznala za sudbinu svog sina, naručila je da joj Ilmarinen napravi grablje dugačke 947 kilometara. Njima je pročešljala rijeku da bi pronašla dijelove tijela svoga sina. Uspjela je sve pronaći i povratila je u život svog sina pjevanjem magijskih pjesama. Opet je Lemminkainen htio ubiti Labuda, no mati ga odvrati i on ode kući.
Ilmarinen ponovo ode u Pohjolu i ovoga puta uspije dobiti Djevojku sa Sjevera. Poveo ju je sa sobom u Kalevalu, ali se pokazalo da je ona okrutna i prevrtljiva. Jednom Ilmarineovom pastiru poslala je kruh u koji je stavila kamen. Kad ga je pokušao rasjeći, slomio je nož. Bijesan, on se pretvori u čopor divljih zvijeri i one je proždru.

Ilmarinen i Vainemoinen se sjete da je zemlja Pohjola sa čarobnim mlinom Sampom sretna i da bi trebala pripasti njima kako bi i Kalevala bila sretna. Zajedno sa Lemminkainenom krenu u Sjevernu zemlju da je pokore. Vainomoinen ubije putem divovsku štuku i od njenih kostiju napravi kantele, divnu harfu na kojoj je samo on mogao svirati, a dok je svirao, cijela priroda ga je slušala ushićeno. Kad je svirao, ljudi su plakali, pa i on sam. Njegove suze pale su u more i od njih su postali prvi biseri. Kantele su se pokazale korisnima u borbi za Sampo, jer je njegova svirka oduševila čak i Louhi i njezine ljude pasu ratnici iz Kalevale uspjeli uzeti Sampo. Louhi se pretvorila u orla i dala se u potjeru da uzme Sampo. Kad ga je otela, isklizne joj iz ruku i padne na dno mora gdje je i ostao. Vainemoinen primjeti kako dijelovi potrganog poklopca plivaju na površini k obali, pa je znao da će Kalevala imati neke koristi od Sampa.
Osvetoljubiva Louhi ukrade od Vainemoinena sunce, mjesec i vatru, i u svim kućama Kalevale zavlada zima i mrak. Iz svoje kuće na nebu Jumala Uko baci munje da vidi što se događa. Munja udari o zemlju, padne u more gdje je proguta gladna štuka. Čudno previjanje te štuke koja je imala vatrenu loptu u trbuhu privuče pažnju druge štuke i ona je proguta. Kad je Vainemoinen pronašao mjesto gdje je pala munja počne pažljivo pecati dok mu se prava štuka ne uhvati za udicu. On raspori štuku, šćepa munju i opekavši se dobro, zatvori je u jedan brijest. Tako je vatra vračena u zemlju. Kasnije je Vanmoinen, u obliku štuke, došao u Louhinu jazbinu, pobjedio njene sinove, našao sunce i mjesec i uništio gnijezdo zmija koje su ih čuvale. Kako su godine prolazile, Vainemoinen je sve više slabio i približavalo se vrijeme da ga zamjeni neki drugi junak. Dogodilo se jednog dana da je mlada djevojka Marjata pojela brusnicu, i ubrzo poslije toga rodila dijete. Njena gnjevna mati je izbaci iz kuće i Marjata se morala poroditi u štali. Vainemoinen je prorekao da će to dijete biti ratnik doba koje dolazi.Sagradio je sebi brod od bakra, otplovio na zapad pjevajući lijepe pjesme, i nitko ga više nije vidio.

Mitovi

MIT O NASTANKU SVIJETA
Svijet je, kao što govore mitovi, nastao iz golemog ponora Ginnungagap, Beskrajne praznine. Ginnungagap je na jugu graničio s Muspellom, prebivalištem vatre, a to je mjesto plamenim mačem čuvao vatreni div Surt. Na sjeveru se nalazila smrznuta zemlja Niflheim, koja je kasnije postala zemljom mrtvih. Ondje je dvadeset rijeka naviralo iz kotla imenom Hvergelmir, izlijevajući svoje vode u Ginnungagap. U njegovim su se neistraženim dubinama one smrzavale, postupno ispunjavajući ogromni ponor. Kako se led uzdizao, tako ga je doticala vrelina Muspella, a iz tog je spoja nastala vlaga koja se na neki način pretvorila u glinu. Naposljetku je ta glina oživjela u obliku Ymira, praiskonskog diva mraza. Kako bi Ymir imao od čega živjeti, nastalo je još jedno stvorenje - ogromna krava imenom Audhumla, Hraniteljica, iz čijeg je vimena krenulo mlijeko. Kako bi se nahranila, Audhumla je mogla samo lizati slano inje. Dok je to radila, pod njezinim jezikom počeli su se pojavljivati obrisi čovjeka. To je bio Buri, Proizvođač, a on je kasnije postao djedom Odina, najvećeg vikinškog boga.

Nakon toga, proces stvaranja se ubrzao, jer je i Ymir iz vlastitog znoja stvorio par, točnije prvi par divova, neumoljivih neprijatelja bogova. Kao predstavnici dobra i zla, te su dvije rase bile osuđene na vječite sukobe. Ipak, i oni su se mogli međusobno družiti s vremena na vrijeme - Odin je bio plod veze Burijevog sina Bora i žene diva.

Unatoč svom miješanom porijeklu, Odin se odrastajući, pretvorio u pravu pokoru za rasu divova, planirajući sa svojom dvojicom braće uništiti Ymira, čija je krv napravila takvu poplavu da je potopila cijelo njegovo potomstvo divova, osim jednog jedinog para. Ti su preživjeli pobjegli u Jotunheim - doslovce Dom divova - gdje su začeli novu rasu čiji je jedini cilj bio istrijebiti Odina i svu njegovu rodbinu.

Dovršivši taj čin uništenja, Odin i njegova braća okrenuli su se stvaranju. Od Ymirova tijela napravili su svijet kakvog danas poznajemo; od njegove krvi nastala su mora i rijeke, od njegovog mesa kopno, od kostiju planine, a od lubanje nebo. Četiri jaka patuljka, Sjever, Jug, Istok i Zapad postavljeni su kako bi podupirali kutove nebeskog svoda, dok su bogovi po njemu rasipali iskrice iz Muspella od kojih su nastale zvijezde. Sunce i mjesec stavljeni su u kočije kako bi neprestano slijedili jedno drugo nebom, naganjani od dva strašna vuka, Skolla (''Gađenje'') i Hatija (''Mržnja''), koji će na kraju vremena proždrijeti nebeska svjetla.

Stvorivši fizički svijet, Odin i njegova braća potom su stvorili bića koja će ga nastanjivati. Prvo su nastali patuljci, koji su izrasli iz ličinki koje su napale Ymirovo istrunulo tijelo; bogovi su im dali svijest i naselili ih ispod zemlje da traže zlato. U nekim mitovima, ti su patuljci pobrkani s Vilenjacima tame, zamišljenima slično, kao rudarima koji prebivaju u tami. Za razliku od njih, Vilenjaci svjetla prebivali su u carstvu Alfheim, u blizini samih bogova. Nakon patuljaka, trojica su bogova stvorili ljude - iz naplavina koje su pronašli na obali mora. Ljudima su dodijelili centralno područje, Midgard, zbog zaštite okruženo ogradom napravljenom od Ymirovih obrva. Tek nakon što su dovršili Midgard, izgradili su i vlastiti dom Asgard, ispunivši ga velikim dvoranama i palačama. Do Asgarda se moglo stići jedino preko mosta koji je čuvao Heimdall, božanski stražar. Most se zvao Bifrost, a ljudima je izgledao poput duge.

Geografija vikinškog kozmosa nikada nije bila egzaktna, razlikujući se u pojedinostima od mita do mita. Ipak, bila je dosljedna u prikazu mnoštva različitih svjetova. Prema tradiciji, postojalo je ukupno devet svjetova, uključujući svjetove ljudi, divova i više od jedne rase bogova. Najnižim od svih svjetova vladala je Hel, mračna božica podzemlja, koja je bila napola živa žena a napola istrunulo truplo. Devet svjetova nisu supostojali u miru; ponekada bi njihovi stanovnici stvarali saveze, ali češće su se sukobljavali i radili smicalice jedni drugima. I u tom je smislu kozmos odražavao stvarni svijet kakav su Vikinzi poznavali - nemirno mjesto promjenjivih saveza i sukobljenih carstava, prepun opasnosti i pod kontrolom neumoljive sudbine.

VUK
Vukovi zauzimaju važno mjesto u skandinavskoj mitologiji. Prema legendi Odin i njegova braća stvoriše svijet. Kako mu bijaše dosadno, za vrijeme svog putovanja, Odin stvori prve vukove. Odin im namijeni zadaću da ga prate na njegovim putovanjima i da mu pomažu u lovu. Nadjene im imena Geri i Freki.
Geri i Freki bijahu odani svom gospodaru Odinu te ga pratiše i čuvahu na njegovim putovanjima. Odin putova s njima po cijelom svijetu. /to objašnjava kako su vukovi rasprostranjeni po cijelom svijetu/ Na svojim putovanjima s Odinom, Geri i Freki ostavljahu svoju odraslu mladunčad koja tako nastaniše cijeli Novi svijet. Način na koji vukovi slavljahu život ispunjavao je Odina radošću.
Odin također stvori dva gavrana, namijenivši im službu izviđanja terena. Nadjene im imena Hugin i Munin. Hugin i Munin bijahu vrlo dobri u pronalaženju plijena, ali uvijek gladni.
Hugin i Munin nikako ne uspijevahu sami uloviti plijen, zato se udružiše sa Frekijem i Gerijem, i zajedničkim radom bijahu dobro hranjeni. / I dan danas vidjet ćete gavrane u društvu njihovih prijatelja vukova. Gavrani i dalje pronalaze plijen za vukove, koji im u znak zahvalnosti ostavljaju dio hrane/
Kad Odin stvori prve ljude, Emblu i Aska / od kojih potječu svi ljudi / naloži im da uče od svog prijatelja vuka. Vukovi ih naučiše kako da se brinu za svoju obitelj, kako da surađuju međusobno u potrazi za hranom, te kako da štite i brane svoju obitelj.
Vuk im je prenio mnogo mudrosti i poučio prve ljude mnogim vještinama, te je u stara vremena bio vrlo poštovan i cijenjen.

BALDROVA SMRT
Dogodilo se tako da je počeo sanjati o vlastitoj smrti i to ga je jako tištalo. (Ovdje se izvori razlikuju i prema jednoj je verziji njegova majka Frigg usnula taj san.) Odin odlazi u Niflheim, zemlju mrtvih, gdje se nalazi grob proročice Volve koju prisiljava da ustane iz groba i kaže mu sudbinu njegova sina. Ona kaže da će ga ubiti drugi Odinov sin, slijepi bog Hodr.

Frigg putuje svijetom i od svake žive i mrtve stvari traži da se zakune da neće nauditi Baldru. I tako bi. Baldr postane potpuno neranjiv, a bogovi se zabavljahu bacajući razne predmete na njega. Ali Lokiju se nije sviđalo što je Baldr neranjiv. Kako je mogao mijenjati obličja, preuze lik starice i od Frigg na prijevaru sazna da se imela nije zaklela jer ju je smatrala suviše mladom i bezopasnom.

Jednom, dok se bogovi zabavljaše s Baldrom, Loki napravi strjelicu od imele i nagovori slijepoga Hodra, koji je stajao po strani i nije gađao brata, da i on pokuša pogoditi Baldra. Pogođen imelom, Baldr umire.

Zavladala je neopisiva žalost.

Frigg pošalje svoga drugoga sina Hermoda u Hel da bi Hel ponudio otkupninu za brata. Hermod zajaše Odinova konja Sleipnira i krene na put koji će trajati devet dana i devet noći.

Bogovi su u međuvremenu odnijeli Baldrovo tijelo na njegov brod Hringhorni na kojem su htjeli napraviti lomaču za najboljeg među njima. Pritom je Odin rekao nešto na Baldrovo uho što je ostalo nerazjašnjena tajna. Njegova supruga Nanna u tome trenutku umre od tuge te i nju polože pored Baldra. Tor je maljem Mjollnirom blagoslivljao lomaču, a pod njegovim je nogama trčkarao patuljak Lit ili Šareni te ga je Tor slučajno gurnuo u vatru tako da je izgorio. Na Baldrovu se spaljivanju skupilo mnogo rodova. Odin je na lomaču položio svoj čarobni prsten Draupnir, a do lomače je doveden i Baldrov konj.

Hermod stiže u Hel gdje sretne Baldrada i ostane uz njega preko noći. Ujutro zamoli Hel da Baldra pusti da pođe s njime kući jer bogovi jako tuguju za njim. Hel pristaje da ga pusti iz svoga carstva pod uvjetom da ga sve živo i neživo oplakuje. Hermod se oprosti s Baldrom i Nannom i krene obavijestiti Ase, a na oproštaju mu Baldr dadne prsten Draupnir da ga vrati Odinu kao uspomenu.

Asi razglasiše po cijelom svijetu da sve mora tugovati za Baldrom. I sve je plakalo. Ipak, jedna žena–div po imenu Tokk nije htjela plakati za njim te tako on ostaje u carstvu mrtvih. Mnogi vjeruju da je to bio prerušeni Loki.


Njegova je smrt početak niza nesretnih događaja koji će pogoditi bogove i cijeli svijet, a kulminirat će u Ragnaroku. U trenutku Baldrove smrti, Odin shvaća da je sudbina bogova i svijeta konačna i se više ne može promijeniti.

Saxo Grammaticus priča potpuno drugačiju priču o Baldru. On je pokvareni, zlobni, pohotni polubog koji je bio rival bratu Hodru za ruku Nanne. Nakon mnogih sukoba, Hodr ga je probo mačem. Da bi ga osvetio, Odin siluje lijepu Rind koja rodi Valija koji ubi Hodra.


MIT O SIFINOJ KOSI
Recimo, u slučaju Sifine kose, Tor je uhvatio Lokija i prijetio da će ga ubiti sve dok Loki nije obećao da će naći način da popravi ono što je učinio. Loki je tada otišao kod velikog patuljačkog kovača, Dvalina i zamolio ga da napravi ne samo novu kosu za Sif, već i poklone za Odina i Freya koji su također bili jako ljuti na njega. Dvalin je ispunio ove zahtjeve, stvarajući novu, magičnu kosu od niti čistog zlata, za koje je obećao da će postati žive čim dotaknu boginjinu glavu; zatim, preradio je Odinovo koplje tako da nikada ne promaši cilj, i konačno napravio je Freyu magični brod Skidbladnir [mašta], koji je mogao i letjeti i toliko se smanjiti da stane u džep tunike. Loki je bio toliko zadovoljan ovim poklonima da je proglasio Dvalina za najvećeg živog kovača.

Čuvši ovo, patuljak Brok uzvikne da je siguran da bi njegov brat, veliki kovač Sindri, mogao napraviti još bolje poklone za Bogove. Loki, opijen srećom što je uspio neći način da se izvuče od Torovog gnjeva, odmah uzvrati sa izazovom, tražeći od patuljka da dokaže svoje riječi.

Brok je pozvao Sindrija, koji je u svojim pećima zatim napravio Gullinbursta, zlatnog divljeg vepra na kome Frey od tada jaše; magični prsten Draupnir za Odina, simbol plodnosti; i konačno, kao poklon za Tora, veliki čekić, grom, najmoćnije oružje ikada napravljeno.

Svi Bogovi su se okupili za presudu, i mada su svi predmeti bili izuzetni, dodijeli su pobjedu Sindriju, jer će čekić biti vrijedan Bogovima u njihovoj borbi protiv divova.

LEDENI DUH
Mada su Bogovi bili dobro zaštićeni u Asgardu, do koga se moglo doći samo prelaskom Bifrost (duga), koga je čuvao Bog-čuvar Heimdall, ipak je postojala velika briga među njima da će divovi uspijeti jednog dana se i probiti , i zato su počeli planirati građenje velikih utvrda oko čitavog Asgarda. Kada se ovo pročulo, na kapijama Asgarda se pojavio nepoznati arhitekt na divnom konju, i zatražio posao gradnje. Kada su ga Bogovi pitali za cijenu, on je odgovorio da će izgraditi neosvojivu tvrđav, ali da zauzvrat traži sunce, mjesec, i Boginju mladosti i ljepote, Freyu.

Bogovi su bili bijesni zbog tog zahtjeva, ali ih je Loki odvratio,predlažući da mu postave nemoguće uvjete za osvajanje nagrade. Njegov plan je bio prihvaćen, i arhitektu je rečeno da će dobiti traženu nagradu, ako završi cijeli posao u toku jedne zime, bez ikakve pomoći osim svog konja Svaldifarea.

Arhitekt prihvati uvjete, i počne graditi zidine fantastičnom brzinom, uz pomoć Svaldifarea, za koga se ispostavilo da je magična životinja fantastičnih sposobnosti. Tri dana pred kraj zime, postalo je očigledno da će arhitekt uspjeti dovršiti zidine, pošto mu je ostao samo jedan portal do završetka posla. Bogovi su se tada okrenuli na Lokija, optužili njega da je kriv za situaciju u kojoj su se našli, i zahtijevali od njega da nađe način da prevari arhitekta kako ne bi morali predajti Freyu.

Loki zaista smisli način: pretvori se u divnu kobilu, iskoči pred Svaldifarea, i počne da njišti pozivajući. Pastuh, naravno, odmah skoči prema kobili, koja mu se stalno izmicala, vukući ga duboko u šumu, sve dok nije postalo očigledno da arhitekt neće uspjeti.
Arhitekt, u stvari veoma moćni Ledeni Duh, strahovito bijesan zbog prevare preuzme svoje uobičajeno obličje, i napadne Asgard, gdje bi uspjeo pobijediti Bogove da ga Tor, koji se upravo vratio sa putovanja, nije pobedio uz pomoć čekića.

PRSTEN ANDVARINOV

Prsten je uvelike sličan Odinovu velikom prstenu Draupniru, tkao je zlatno bogatstvo, ali je bio okaljan Andvarijevom gorkom kletvom. Najslavniji zanatlije nordijskog svijeta, bili su mudri i nadareni patuljci koji su radili u podzemnim špiljama prepunim draguljima. Nadljudskim umijećem i tajnim znanjima oblikovali su neprocjenjive dragocjenosti i amajlije. A dok su oni tklai zlato u dubinama zemlje, u vodama Rajne živjele su nebeske Rajnske djevice, vile koje su zimi živjele u rijekama i jezerima, a ljeti bi izranjale iz vode kako bi lepršale šumama.

Djevice su u mirnim vodama čuvale silna blaga, a legenda kaže da boje voda u rijakama i jezerima održavaju nimfne raspoloženja, tako da vode postaju crne od jaka kada su Rajnske djevice ljute i tužne. Dogodilo se to kada su nimfe izbile svoje zlato. U davna vremena, još prije nestanka božanskog dvorca Valhalle kojeg su izgradili divovi, vrsni kovač patuljak Alberich ili bolje poznat kao Andvarin iz Niebelungenlieda, iskovao je od rajnskog zlata ukradena Rajnskim djevicama prsten moći.

Potekle su novosti o toj pljački zlata i prstenu moćii stigle su i do Asgarda, grada bogova, uzburkavši bogove i divove. Divovi Fafner i Fasolt zahtijevali su upravo to zlato za izgradnju Valhalle, te su oteli boginju plodnosti Freyju kao taoca. Kako bi bogovi povratili svoju družicu, sam Odin odlučio je krenuti u potragu za zlatom, a pridružili su mu se brat Honir i lukavi bog vatre Loki.

No Loki im se pridružio kako bi se domogao zlata za svoj račun. Na putovanju u Midgard “zemlju ljudi”, Loki kamenom ubije unulu vidru. Noseći tako mrtvu životinju Loki zajedno sa Odinom i Honirom nailazi na posjed ured šume i prnude se podijeliti meso s ukućanima ako im zauzvrat pruže prenoćište.

Zemljoposjednik kojeg su zamolili da prenoće bio je poznati poljodjelac - čarobnjak Hreidmar. Hreidmar je imao trojicu sinova Regina, Fafnara i Ottera. Na užas Hreidmara, te njegovih sinova Regina i Fafnara, bijaše mu ponuđen nitko drugi nego njegov vlastiti sin Otter (vidra).

Odin je tvrio da je nevin i da nije mogao znati da je vidra Hreidmaraov sin a kako je Otter imao sposobnost pretvaranja, to i nije bilo daleko od istinie. No nije se dalo ništa učiniti kako bi se ublažila Hreidmarova bol. U tuzi Hreidmar je naprije otpjevao čaroliju koja je oslabila noge, tako ih zatočivši. Nakon upornog uvjeravanja trojice bogova uvjeriše Hreidmara da ih pusti, koji ima obeća slobodu izračunavši cijenu smrti svog sina Ottera: dovoljno zlata da pokrije Otterovu kožu, iznutra i izvana. Ohrabreni bogovi osmjehnuše se i ponudiše mu svo zlato koje su sa sobom imali No bijaše tu ipak jedna nezgoda. Oderana koža bila je obdarena čarobnim moćima jer je dječak u trenutku smrti bio obavijen čarolijom, koža se mogla rastegnuti do goleme veličine i takno ni jedna prosječna količina zlata nije mogla biti prihvaćena za naknadu.

Znajući da će pomoću Andvarinova blaga za kojim su ionako bili u potrazi, zacijelo uspjeti iskupiti Hreidmara, Loki je napokon nagovorio kućedomaćina da ga pusti u potragu za tim velikim bogatstvom, dok su Odin i Honir ostali na posjedu kao taoci i jamstvo Lokijeva povratka.

Došavši na morsku obalu nakon mnogo dana, Loki zazove Ran, ženu boga mora Aegira. Zatraživši pomoć u potrazi za Andvarijev od nje, Ran mu dade mrežu za utapanje i uputi ga skroz kroz labirint pokislih tunela kroz koji se mora spustiti sve do podzemnog jezera.

Našavši se u dubinama zemlje, Loki je sporo napredovao, ali je na kraju došao do velikog podzemnog jezera koje je svjetilo neizmjerno sjajnom svjetlošću, opazio veliku štuku. Mreža boginje Ran pomogla mu je da ju s lakoćom uhvati. Pokazalo se da je ta riba, kao i vidra prije nje, nešto više od onog što se isprva činilo. Pred Lokijevim očima, riba se na suhom pretvori u najbogatijeg stanovnika podzemlja, patuljka Andvaria. Moćnim i užasnim prijetnjama Loki prisili Andvarija da mu preda zlato, a kad iz njegovog skroviša blaga Loki silom otme i taj jedan prsten, Andvarijev prsten koji stvara zlato, patuljak poskakujući od bijesa prokle prsten sudbinom vječne pohlepe, Andvarijevo prokletstvo prstena moći prouzročit će propast svakome tko ga bude nosio.

Kad se Loki sa zlatom vratio na Hreidmarov posjed, nevoljko priznade da se domogao i prstena moći kojeg Hreidmar odmah zatraži, tako da su Odin i Honir bili oslobođeni. Iako ga je Loki upozoravao na prokletstvo, Hreidmar bijaše toliko zadovoljan zlatom da ga prokletstvo uopće nije zanimalo. Odin u znak sklonosti poklanja Hreidmaru čudesni mač prije odlaska. Bogovi tada odoše natovareni sa dovoljno zlata da otkupe svoju družicu Freyju, boginju plodnosti iz ruku divova koji tako završiše gradnju dvorova Vlahalle. No u Hreidmarovoj kući andvarijevo prokletstvo zavuklo se u srce njegovog drugog sina Fafnira.

Kada je Fafnir ugledao na očevom prstu prsten, počinje žudjeti za njim i za blagom koje je mogao stvoriti posjedovavši ga. Bez mnogo premišljanja nagovara brata Regina da ubiju oca. Usmrtivši Hreidmara upravo onim mačem koji mu je poklonio Odin, mač se tada slomi u krhotinu, a Fafnir želeći blago samo za sebe pobjegne s prokletim bogatstvom.

Hreidmarov posjed napustilo je Andvarijevo prokletstvo zajedno s Fafnirom te ga je naslijedio Hreidmarov treći sin Regin. Nakon mnogo vremena na Hreidmarov posjed dječak Siegfried, poznatiji kao Sigurd, ne imavši sina Regin posvaja dječaka koji izrasta u stasitog mladića. Regin se s vremenom izvještio u majstorstvu kovanja metala, te je postao tako postao kovač na dvoru kralj Hjaloprreka u Jutlandu. Iako na vrijeme je oslobođen prokletsva prstena, Regin ne prestaje misliti na brata Fafnira za kojeg je saznao gdje se krije i u što ga je prokletstvo pretvorilo.

Fafnir, izopaćen zbog silnog bogatstva pretvoren pohlepom u karakteru i obliku, pretvorio se u grozomornog zmaja kako bi sačuvao svoju hrpu blaga. Mnoge nadobudne junake u potrazi za slavom i bogatstvom privukla je legenda u njegovu jazbinu. Većina ih se nije uspjela ni približiti njegovom brlogu, a već ih je našla smrt na prokletoj pustopoljini ispred njegove jazbine. Tako se proširila priča o nevjerojatnom blagu te je došla i do Regina i njegovog posinka Sigurda.

Želeći se dokazati, mlađahni Sigurd poželi poći u potragu za zmajem no Regin ga zaustavlja i teška srca mu ispripovijeda tužnu priču o svom bratu. Sigurd potišten zbog voljenog poočima povlači se u sobe a Regin se posvećuju svom poslu sve dok jednog dana Regin ne odlčuje iskovati iz krhotina mača svog pokojnog oca ošticu čudesna mača koji mu je sam Odin poklonio.

Regin poklanja Sigurdu iskovani Odinov mač i prevodi mladića sve to zmajeva utočišta okreuženo zadahom smrti. Reginom zadnji savjet Sigurdu biješe, neka umorenom zmaju ispeče srce i popije njegovu krv kako bi naučio jezik ptica. Sigurd lukavo odlučuje ne izlagati se izravnoj opasnosti i suočiti se sa zmajem, već se sakriva u rupi od zmajeva otiska u glib.

Kad je zmaj izašao iz jazbine i na svojem dnevnom izletu do prljave šumske bare puzao iznad Sigurda, on mu zabija mač u trbuh, tako ga usmrtivši. Sigurd, osvojivši tako Andvarijevo zlato i zmajevu mudrost, budući da je sad razumio jezik ptica, ovo djelo donijelo mu je slavu i neizmerno bogatstvo. Da bi se još jednom dokazalo na djelu prstenovo prokletvo , Regin domogavši se prstena, biva obuzet neizmjernom pohlepom. U želji da Sigurdu preotme zlato, pokušava ga ubiti no prije nego što išta uspijeva Sigurd ga u obrani usmrćuje te tako nasljeđuju prsten za kojeg ni ne sluti kakvo prokletsvo nosi u sebi.

Valkiria Bynhild, bila je jedna od najljepših Odinom anđela. Valkirie su oduvijek hitro i bespogovorno izvršavale Odinovu volju na bojnom polju. Odinovoj se volje Brynhild suprotstavila pomogavši svojem polubratu Siegmundu. Bila je zbog toga osuđena za pokoru bespomoćno ležati na vrhu brijega dok je smrtnik ne zatraži. Usprkos volji ostalih bogova Odin popusti lijepoj Brynhild i ublaži joj kaznu zatočivši je unutar vatrenog prstena. Vatreni prsten joj je omogućio začarani san i štito ju od svega soim najhrabrijeg junaka.

Ubivši zmaja Fafnira, i svog poočima Regina, Sigurd je otpočeo pustolovna lutanja po Midgardu i postao hvaljeni junak hrabra srca. Kada je naišao tijekom svojih putovanja, na vatreni obruč, jedino se on usudio ući u plameni krugi da osvoji uspavanu ljepoticu. njegov neustrašivi duh proveo ga je tajanstveno neozljeđena kroz plameni obruč, kao što su predvidjele one ptice čiji je pjev razumio. Kada je Sigurd probudio Brynhild iz začarana sna pokrenulo se tajanstveno Andvarijevo prokletstvo. Mladić je u zavjet svoje ljubavi dao Brynhild začarani prsten, nesvjestan njegova prokletstva i tako ih oboje poveo ka nesretnom kraju.

Ljubavnici su putujući kroz Midgard naposlejdtku došli i do Niebelungena. Kraljica Niebelunga Grinhild ugostila je Sigurda i njegovu voljenu. Bila je Grimhild slavljena ali i pribojavana zbog njene magije. Svojim činima i napitcima mogla je osobi izbrisati pamćenje i upravljati njezinom voljom. Grimhildina kćer Gudrun, zagledala se u lijepog mladića te ljubomorna na ljepoticu Brynhild zamoli majku da ih rastavi.

Kad Sigurdu ponudila svoju čarobnu medovinu, on ej zaboravio na svoju ljubav prema Brynhild i zaljubio se i oženio Grimhildinu kćer. Otkrivši Sigurdovu izdaju i ne znajući ništa o Grimhlidinim činima, izdana Brynhild u želji za osvetom požuruje braću Gunner i Hogria koje Sigurdovo zlato neizmjerno privlačilo da ga ubiju. Očaran Brynhildom Gunner je uz Grimhildinu pomoć osvaja i ženi se njome. Braća ubijaju Sigurda kome se vratilo sjećanje te pativši od grižnje savjeti i jada dok je izdisao umirući zazivaše Brynhild. Kada je Bryngild shvatila prijevaru, nadvladana dubokom žalošću, usmrtila se kako bi joj tijelo mogli položiti pokraj Sigurdova u grob. Braća Niebelunga uvučena su u mrežu tragedije koju je ispleo prokleti prsten, umiru oboje nakon što ih je vladar Atli isto tako u žudnji za zlatom osudio na smrt u zmijskoj jami.

Svaki život koji je Andvrijem prsten dotakao okončao je besmisleno u pohlepi prokletstvu, a Nordijska mitologija isprepletena je i nadalje čarobnim prstenjem i drugim sudbinama koje su zamršene, oblikovale tajanstvene priče.

Mitovi

MIT O NASTANKU SVIJETA
Svijet je, kao što govore mitovi, nastao iz golemog ponora Ginnungagap, Beskrajne praznine. Ginnungagap je na jugu graničio s Muspellom, prebivalištem vatre, a to je mjesto plamenim mačem čuvao vatreni div Surt. Na sjeveru se nalazila smrznuta zemlja Niflheim, koja je kasnije postala zemljom mrtvih. Ondje je dvadeset rijeka naviralo iz kotla imenom Hvergelmir, izlijevajući svoje vode u Ginnungagap. U njegovim su se neistraženim dubinama one smrzavale, postupno ispunjavajući ogromni ponor. Kako se led uzdizao, tako ga je doticala vrelina Muspella, a iz tog je spoja nastala vlaga koja se na neki način pretvorila u glinu. Naposljetku je ta glina oživjela u obliku Ymira, praiskonskog diva mraza. Kako bi Ymir imao od čega živjeti, nastalo je još jedno stvorenje - ogromna krava imenom Audhumla, Hraniteljica, iz čijeg je vimena krenulo mlijeko. Kako bi se nahranila, Audhumla je mogla samo lizati slano inje. Dok je to radila, pod njezinim jezikom počeli su se pojavljivati obrisi čovjeka. To je bio Buri, Proizvođač, a on je kasnije postao djedom Odina, najvećeg vikinškog boga.

Nakon toga, proces stvaranja se ubrzao, jer je i Ymir iz vlastitog znoja stvorio par, točnije prvi par divova, neumoljivih neprijatelja bogova. Kao predstavnici dobra i zla, te su dvije rase bile osuđene na vječite sukobe. Ipak, i oni su se mogli međusobno družiti s vremena na vrijeme - Odin je bio plod veze Burijevog sina Bora i žene diva.

Unatoč svom miješanom porijeklu, Odin se odrastajući, pretvorio u pravu pokoru za rasu divova, planirajući sa svojom dvojicom braće uništiti Ymira, čija je krv napravila takvu poplavu da je potopila cijelo njegovo potomstvo divova, osim jednog jedinog para. Ti su preživjeli pobjegli u Jotunheim - doslovce Dom divova - gdje su začeli novu rasu čiji je jedini cilj bio istrijebiti Odina i svu njegovu rodbinu.

Dovršivši taj čin uništenja, Odin i njegova braća okrenuli su se stvaranju. Od Ymirova tijela napravili su svijet kakvog danas poznajemo; od njegove krvi nastala su mora i rijeke, od njegovog mesa kopno, od kostiju planine, a od lubanje nebo. Četiri jaka patuljka, Sjever, Jug, Istok i Zapad postavljeni su kako bi podupirali kutove nebeskog svoda, dok su bogovi po njemu rasipali iskrice iz Muspella od kojih su nastale zvijezde. Sunce i mjesec stavljeni su u kočije kako bi neprestano slijedili jedno drugo nebom, naganjani od dva strašna vuka, Skolla (''Gađenje'') i Hatija (''Mržnja''), koji će na kraju vremena proždrijeti nebeska svjetla.

Stvorivši fizički svijet, Odin i njegova braća potom su stvorili bića koja će ga nastanjivati. Prvo su nastali patuljci, koji su izrasli iz ličinki koje su napale Ymirovo istrunulo tijelo; bogovi su im dali svijest i naselili ih ispod zemlje da traže zlato. U nekim mitovima, ti su patuljci pobrkani s Vilenjacima tame, zamišljenima slično, kao rudarima koji prebivaju u tami. Za razliku od njih, Vilenjaci svjetla prebivali su u carstvu Alfheim, u blizini samih bogova. Nakon patuljaka, trojica su bogova stvorili ljude - iz naplavina koje su pronašli na obali mora. Ljudima su dodijelili centralno područje, Midgard, zbog zaštite okruženo ogradom napravljenom od Ymirovih obrva. Tek nakon što su dovršili Midgard, izgradili su i vlastiti dom Asgard, ispunivši ga velikim dvoranama i palačama. Do Asgarda se moglo stići jedino preko mosta koji je čuvao Heimdall, božanski stražar. Most se zvao Bifrost, a ljudima je izgledao poput duge.

Geografija vikinškog kozmosa nikada nije bila egzaktna, razlikujući se u pojedinostima od mita do mita. Ipak, bila je dosljedna u prikazu mnoštva različitih svjetova. Prema tradiciji, postojalo je ukupno devet svjetova, uključujući svjetove ljudi, divova i više od jedne rase bogova. Najnižim od svih svjetova vladala je Hel, mračna božica podzemlja, koja je bila napola živa žena a napola istrunulo truplo. Devet svjetova nisu supostojali u miru; ponekada bi njihovi stanovnici stvarali saveze, ali češće su se sukobljavali i radili smicalice jedni drugima. I u tom je smislu kozmos odražavao stvarni svijet kakav su Vikinzi poznavali - nemirno mjesto promjenjivih saveza i sukobljenih carstava, prepun opasnosti i pod kontrolom neumoljive sudbine.

VUK
Vukovi zauzimaju važno mjesto u skandinavskoj mitologiji. Prema legendi Odin i njegova braća stvoriše svijet. Kako mu bijaše dosadno, za vrijeme svog putovanja, Odin stvori prve vukove. Odin im namijeni zadaću da ga prate na njegovim putovanjima i da mu pomažu u lovu. Nadjene im imena Geri i Freki.
Geri i Freki bijahu odani svom gospodaru Odinu te ga pratiše i čuvahu na njegovim putovanjima. Odin putova s njima po cijelom svijetu. /to objašnjava kako su vukovi rasprostranjeni po cijelom svijetu/ Na svojim putovanjima s Odinom, Geri i Freki ostavljahu svoju odraslu mladunčad koja tako nastaniše cijeli Novi svijet. Način na koji vukovi slavljahu život ispunjavao je Odina radošću.
Odin također stvori dva gavrana, namijenivši im službu izviđanja terena. Nadjene im imena Hugin i Munin. Hugin i Munin bijahu vrlo dobri u pronalaženju plijena, ali uvijek gladni.
Hugin i Munin nikako ne uspijevahu sami uloviti plijen, zato se udružiše sa Frekijem i Gerijem, i zajedničkim radom bijahu dobro hranjeni. / I dan danas vidjet ćete gavrane u društvu njihovih prijatelja vukova. Gavrani i dalje pronalaze plijen za vukove, koji im u znak zahvalnosti ostavljaju dio hrane/
Kad Odin stvori prve ljude, Emblu i Aska / od kojih potječu svi ljudi / naloži im da uče od svog prijatelja vuka. Vukovi ih naučiše kako da se brinu za svoju obitelj, kako da surađuju međusobno u potrazi za hranom, te kako da štite i brane svoju obitelj.
Vuk im je prenio mnogo mudrosti i poučio prve ljude mnogim vještinama, te je u stara vremena bio vrlo poštovan i cijenjen.

BALDROVA SMRT
Dogodilo se tako da je počeo sanjati o vlastitoj smrti i to ga je jako tištalo. (Ovdje se izvori razlikuju i prema jednoj je verziji njegova majka Frigg usnula taj san.) Odin odlazi u Niflheim, zemlju mrtvih, gdje se nalazi grob proročice Volve koju prisiljava da ustane iz groba i kaže mu sudbinu njegova sina. Ona kaže da će ga ubiti drugi Odinov sin, slijepi bog Hodr.

Frigg putuje svijetom i od svake žive i mrtve stvari traži da se zakune da neće nauditi Baldru. I tako bi. Baldr postane potpuno neranjiv, a bogovi se zabavljahu bacajući razne predmete na njega. Ali Lokiju se nije sviđalo što je Baldr neranjiv. Kako je mogao mijenjati obličja, preuze lik starice i od Frigg na prijevaru sazna da se imela nije zaklela jer ju je smatrala suviše mladom i bezopasnom.

Jednom, dok se bogovi zabavljaše s Baldrom, Loki napravi strjelicu od imele i nagovori slijepoga Hodra, koji je stajao po strani i nije gađao brata, da i on pokuša pogoditi Baldra. Pogođen imelom, Baldr umire.

Zavladala je neopisiva žalost.

Frigg pošalje svoga drugoga sina Hermoda u Hel da bi Hel ponudio otkupninu za brata. Hermod zajaše Odinova konja Sleipnira i krene na put koji će trajati devet dana i devet noći.

Bogovi su u međuvremenu odnijeli Baldrovo tijelo na njegov brod Hringhorni na kojem su htjeli napraviti lomaču za najboljeg među njima. Pritom je Odin rekao nešto na Baldrovo uho što je ostalo nerazjašnjena tajna. Njegova supruga Nanna u tome trenutku umre od tuge te i nju polože pored Baldra. Tor je maljem Mjollnirom blagoslivljao lomaču, a pod njegovim je nogama trčkarao patuljak Lit ili Šareni te ga je Tor slučajno gurnuo u vatru tako da je izgorio. Na Baldrovu se spaljivanju skupilo mnogo rodova. Odin je na lomaču položio svoj čarobni prsten Draupnir, a do lomače je doveden i Baldrov konj.

Hermod stiže u Hel gdje sretne Baldrada i ostane uz njega preko noći. Ujutro zamoli Hel da Baldra pusti da pođe s njime kući jer bogovi jako tuguju za njim. Hel pristaje da ga pusti iz svoga carstva pod uvjetom da ga sve živo i neživo oplakuje. Hermod se oprosti s Baldrom i Nannom i krene obavijestiti Ase, a na oproštaju mu Baldr dadne prsten Draupnir da ga vrati Odinu kao uspomenu.

Asi razglasiše po cijelom svijetu da sve mora tugovati za Baldrom. I sve je plakalo. Ipak, jedna žena–div po imenu Tokk nije htjela plakati za njim te tako on ostaje u carstvu mrtvih. Mnogi vjeruju da je to bio prerušeni Loki.


Njegova je smrt početak niza nesretnih događaja koji će pogoditi bogove i cijeli svijet, a kulminirat će u Ragnaroku. U trenutku Baldrove smrti, Odin shvaća da je sudbina bogova i svijeta konačna i se više ne može promijeniti.

Saxo Grammaticus priča potpuno drugačiju priču o Baldru. On je pokvareni, zlobni, pohotni polubog koji je bio rival bratu Hodru za ruku Nanne. Nakon mnogih sukoba, Hodr ga je probo mačem. Da bi ga osvetio, Odin siluje lijepu Rind koja rodi Valija koji ubi Hodra.


MIT O SIFINOJ KOSI
Recimo, u slučaju Sifine kose, Tor je uhvatio Lokija i prijetio da će ga ubiti sve dok Loki nije obećao da će naći način da popravi ono što je učinio. Loki je tada otišao kod velikog patuljačkog kovača, Dvalina i zamolio ga da napravi ne samo novu kosu za Sif, već i poklone za Odina i Freya koji su također bili jako ljuti na njega. Dvalin je ispunio ove zahtjeve, stvarajući novu, magičnu kosu od niti čistog zlata, za koje je obećao da će postati žive čim dotaknu boginjinu glavu; zatim, preradio je Odinovo koplje tako da nikada ne promaši cilj, i konačno napravio je Freyu magični brod Skidbladnir [mašta], koji je mogao i letjeti i toliko se smanjiti da stane u džep tunike. Loki je bio toliko zadovoljan ovim poklonima da je proglasio Dvalina za najvećeg živog kovača.

Čuvši ovo, patuljak Brok uzvikne da je siguran da bi njegov brat, veliki kovač Sindri, mogao napraviti još bolje poklone za Bogove. Loki, opijen srećom što je uspio neći način da se izvuče od Torovog gnjeva, odmah uzvrati sa izazovom, tražeći od patuljka da dokaže svoje riječi.

Brok je pozvao Sindrija, koji je u svojim pećima zatim napravio Gullinbursta, zlatnog divljeg vepra na kome Frey od tada jaše; magični prsten Draupnir za Odina, simbol plodnosti; i konačno, kao poklon za Tora, veliki čekić, grom, najmoćnije oružje ikada napravljeno.

Svi Bogovi su se okupili za presudu, i mada su svi predmeti bili izuzetni, dodijeli su pobjedu Sindriju, jer će čekić biti vrijedan Bogovima u njihovoj borbi protiv divova.

LEDENI DUH
Mada su Bogovi bili dobro zaštićeni u Asgardu, do koga se moglo doći samo prelaskom Bifrost (duga), koga je čuvao Bog-čuvar Heimdall, ipak je postojala velika briga među njima da će divovi uspijeti jednog dana se i probiti , i zato su počeli planirati građenje velikih utvrda oko čitavog Asgarda. Kada se ovo pročulo, na kapijama Asgarda se pojavio nepoznati arhitekt na divnom konju, i zatražio posao gradnje. Kada su ga Bogovi pitali za cijenu, on je odgovorio da će izgraditi neosvojivu tvrđav, ali da zauzvrat traži sunce, mjesec, i Boginju mladosti i ljepote, Freyu.

Bogovi su bili bijesni zbog tog zahtjeva, ali ih je Loki odvratio,predlažući da mu postave nemoguće uvjete za osvajanje nagrade. Njegov plan je bio prihvaćen, i arhitektu je rečeno da će dobiti traženu nagradu, ako završi cijeli posao u toku jedne zime, bez ikakve pomoći osim svog konja Svaldifarea.

Arhitekt prihvati uvjete, i počne graditi zidine fantastičnom brzinom, uz pomoć Svaldifarea, za koga se ispostavilo da je magična životinja fantastičnih sposobnosti. Tri dana pred kraj zime, postalo je očigledno da će arhitekt uspjeti dovršiti zidine, pošto mu je ostao samo jedan portal do završetka posla. Bogovi su se tada okrenuli na Lokija, optužili njega da je kriv za situaciju u kojoj su se našli, i zahtijevali od njega da nađe način da prevari arhitekta kako ne bi morali predajti Freyu.

Loki zaista smisli način: pretvori se u divnu kobilu, iskoči pred Svaldifarea, i počne da njišti pozivajući. Pastuh, naravno, odmah skoči prema kobili, koja mu se stalno izmicala, vukući ga duboko u šumu, sve dok nije postalo očigledno da arhitekt neće uspjeti.
Arhitekt, u stvari veoma moćni Ledeni Duh, strahovito bijesan zbog prevare preuzme svoje uobičajeno obličje, i napadne Asgard, gdje bi uspjeo pobijediti Bogove da ga Tor, koji se upravo vratio sa putovanja, nije pobedio uz pomoć čekića.

PRSTEN ANDVARINOV

Prsten je uvelike sličan Odinovu velikom prstenu Draupniru, tkao je zlatno bogatstvo, ali je bio okaljan Andvarijevom gorkom kletvom. Najslavniji zanatlije nordijskog svijeta, bili su mudri i nadareni patuljci koji su radili u podzemnim špiljama prepunim draguljima. Nadljudskim umijećem i tajnim znanjima oblikovali su neprocjenjive dragocjenosti i amajlije. A dok su oni tklai zlato u dubinama zemlje, u vodama Rajne živjele su nebeske Rajnske djevice, vile koje su zimi živjele u rijekama i jezerima, a ljeti bi izranjale iz vode kako bi lepršale šumama.

Djevice su u mirnim vodama čuvale silna blaga, a legenda kaže da boje voda u rijakama i jezerima održavaju nimfne raspoloženja, tako da vode postaju crne od jaka kada su Rajnske djevice ljute i tužne. Dogodilo se to kada su nimfe izbile svoje zlato. U davna vremena, još prije nestanka božanskog dvorca Valhalle kojeg su izgradili divovi, vrsni kovač patuljak Alberich ili bolje poznat kao Andvarin iz Niebelungenlieda, iskovao je od rajnskog zlata ukradena Rajnskim djevicama prsten moći.

Potekle su novosti o toj pljački zlata i prstenu moćii stigle su i do Asgarda, grada bogova, uzburkavši bogove i divove. Divovi Fafner i Fasolt zahtijevali su upravo to zlato za izgradnju Valhalle, te su oteli boginju plodnosti Freyju kao taoca. Kako bi bogovi povratili svoju družicu, sam Odin odlučio je krenuti u potragu za zlatom, a pridružili su mu se brat Honir i lukavi bog vatre Loki.

No Loki im se pridružio kako bi se domogao zlata za svoj račun. Na putovanju u Midgard “zemlju ljudi”, Loki kamenom ubije unulu vidru. Noseći tako mrtvu životinju Loki zajedno sa Odinom i Honirom nailazi na posjed ured šume i prnude se podijeliti meso s ukućanima ako im zauzvrat pruže prenoćište.

Zemljoposjednik kojeg su zamolili da prenoće bio je poznati poljodjelac - čarobnjak Hreidmar. Hreidmar je imao trojicu sinova Regina, Fafnara i Ottera. Na užas Hreidmara, te njegovih sinova Regina i Fafnara, bijaše mu ponuđen nitko drugi nego njegov vlastiti sin Otter (vidra).

Odin je tvrio da je nevin i da nije mogao znati da je vidra Hreidmaraov sin a kako je Otter imao sposobnost pretvaranja, to i nije bilo daleko od istinie. No nije se dalo ništa učiniti kako bi se ublažila Hreidmarova bol. U tuzi Hreidmar je naprije otpjevao čaroliju koja je oslabila noge, tako ih zatočivši. Nakon upornog uvjeravanja trojice bogova uvjeriše Hreidmara da ih pusti, koji ima obeća slobodu izračunavši cijenu smrti svog sina Ottera: dovoljno zlata da pokrije Otterovu kožu, iznutra i izvana. Ohrabreni bogovi osmjehnuše se i ponudiše mu svo zlato koje su sa sobom imali No bijaše tu ipak jedna nezgoda. Oderana koža bila je obdarena čarobnim moćima jer je dječak u trenutku smrti bio obavijen čarolijom, koža se mogla rastegnuti do goleme veličine i takno ni jedna prosječna količina zlata nije mogla biti prihvaćena za naknadu.

Znajući da će pomoću Andvarinova blaga za kojim su ionako bili u potrazi, zacijelo uspjeti iskupiti Hreidmara, Loki je napokon nagovorio kućedomaćina da ga pusti u potragu za tim velikim bogatstvom, dok su Odin i Honir ostali na posjedu kao taoci i jamstvo Lokijeva povratka.

Došavši na morsku obalu nakon mnogo dana, Loki zazove Ran, ženu boga mora Aegira. Zatraživši pomoć u potrazi za Andvarijev od nje, Ran mu dade mrežu za utapanje i uputi ga skroz kroz labirint pokislih tunela kroz koji se mora spustiti sve do podzemnog jezera.

Našavši se u dubinama zemlje, Loki je sporo napredovao, ali je na kraju došao do velikog podzemnog jezera koje je svjetilo neizmjerno sjajnom svjetlošću, opazio veliku štuku. Mreža boginje Ran pomogla mu je da ju s lakoćom uhvati. Pokazalo se da je ta riba, kao i vidra prije nje, nešto više od onog što se isprva činilo. Pred Lokijevim očima, riba se na suhom pretvori u najbogatijeg stanovnika podzemlja, patuljka Andvaria. Moćnim i užasnim prijetnjama Loki prisili Andvarija da mu preda zlato, a kad iz njegovog skroviša blaga Loki silom otme i taj jedan prsten, Andvarijev prsten koji stvara zlato, patuljak poskakujući od bijesa prokle prsten sudbinom vječne pohlepe, Andvarijevo prokletstvo prstena moći prouzročit će propast svakome tko ga bude nosio.

Kad se Loki sa zlatom vratio na Hreidmarov posjed, nevoljko priznade da se domogao i prstena moći kojeg Hreidmar odmah zatraži, tako da su Odin i Honir bili oslobođeni. Iako ga je Loki upozoravao na prokletstvo, Hreidmar bijaše toliko zadovoljan zlatom da ga prokletstvo uopće nije zanimalo. Odin u znak sklonosti poklanja Hreidmaru čudesni mač prije odlaska. Bogovi tada odoše natovareni sa dovoljno zlata da otkupe svoju družicu Freyju, boginju plodnosti iz ruku divova koji tako završiše gradnju dvorova Vlahalle. No u Hreidmarovoj kući andvarijevo prokletstvo zavuklo se u srce njegovog drugog sina Fafnira.

Kada je Fafnir ugledao na očevom prstu prsten, počinje žudjeti za njim i za blagom koje je mogao stvoriti posjedovavši ga. Bez mnogo premišljanja nagovara brata Regina da ubiju oca. Usmrtivši Hreidmara upravo onim mačem koji mu je poklonio Odin, mač se tada slomi u krhotinu, a Fafnir želeći blago samo za sebe pobjegne s prokletim bogatstvom.

Hreidmarov posjed napustilo je Andvarijevo prokletstvo zajedno s Fafnirom te ga je naslijedio Hreidmarov treći sin Regin. Nakon mnogo vremena na Hreidmarov posjed dječak Siegfried, poznatiji kao Sigurd, ne imavši sina Regin posvaja dječaka koji izrasta u stasitog mladića. Regin se s vremenom izvještio u majstorstvu kovanja metala, te je postao tako postao kovač na dvoru kralj Hjaloprreka u Jutlandu. Iako na vrijeme je oslobođen prokletsva prstena, Regin ne prestaje misliti na brata Fafnira za kojeg je saznao gdje se krije i u što ga je prokletstvo pretvorilo.

Fafnir, izopaćen zbog silnog bogatstva pretvoren pohlepom u karakteru i obliku, pretvorio se u grozomornog zmaja kako bi sačuvao svoju hrpu blaga. Mnoge nadobudne junake u potrazi za slavom i bogatstvom privukla je legenda u njegovu jazbinu. Većina ih se nije uspjela ni približiti njegovom brlogu, a već ih je našla smrt na prokletoj pustopoljini ispred njegove jazbine. Tako se proširila priča o nevjerojatnom blagu te je došla i do Regina i njegovog posinka Sigurda.

Želeći se dokazati, mlađahni Sigurd poželi poći u potragu za zmajem no Regin ga zaustavlja i teška srca mu ispripovijeda tužnu priču o svom bratu. Sigurd potišten zbog voljenog poočima povlači se u sobe a Regin se posvećuju svom poslu sve dok jednog dana Regin ne odlčuje iskovati iz krhotina mača svog pokojnog oca ošticu čudesna mača koji mu je sam Odin poklonio.

Regin poklanja Sigurdu iskovani Odinov mač i prevodi mladića sve to zmajeva utočišta okreuženo zadahom smrti. Reginom zadnji savjet Sigurdu biješe, neka umorenom zmaju ispeče srce i popije njegovu krv kako bi naučio jezik ptica. Sigurd lukavo odlučuje ne izlagati se izravnoj opasnosti i suočiti se sa zmajem, već se sakriva u rupi od zmajeva otiska u glib.

Kad je zmaj izašao iz jazbine i na svojem dnevnom izletu do prljave šumske bare puzao iznad Sigurda, on mu zabija mač u trbuh, tako ga usmrtivši. Sigurd, osvojivši tako Andvarijevo zlato i zmajevu mudrost, budući da je sad razumio jezik ptica, ovo djelo donijelo mu je slavu i neizmerno bogatstvo. Da bi se još jednom dokazalo na djelu prstenovo prokletvo , Regin domogavši se prstena, biva obuzet neizmjernom pohlepom. U želji da Sigurdu preotme zlato, pokušava ga ubiti no prije nego što išta uspijeva Sigurd ga u obrani usmrćuje te tako nasljeđuju prsten za kojeg ni ne sluti kakvo prokletsvo nosi u sebi.

Valkiria Bynhild, bila je jedna od najljepših Odinom anđela. Valkirie su oduvijek hitro i bespogovorno izvršavale Odinovu volju na bojnom polju. Odinovoj se volje Brynhild suprotstavila pomogavši svojem polubratu Siegmundu. Bila je zbog toga osuđena za pokoru bespomoćno ležati na vrhu brijega dok je smrtnik ne zatraži. Usprkos volji ostalih bogova Odin popusti lijepoj Brynhild i ublaži joj kaznu zatočivši je unutar vatrenog prstena. Vatreni prsten joj je omogućio začarani san i štito ju od svega soim najhrabrijeg junaka.

Ubivši zmaja Fafnira, i svog poočima Regina, Sigurd je otpočeo pustolovna lutanja po Midgardu i postao hvaljeni junak hrabra srca. Kada je naišao tijekom svojih putovanja, na vatreni obruč, jedino se on usudio ući u plameni krugi da osvoji uspavanu ljepoticu. njegov neustrašivi duh proveo ga je tajanstveno neozljeđena kroz plameni obruč, kao što su predvidjele one ptice čiji je pjev razumio. Kada je Sigurd probudio Brynhild iz začarana sna pokrenulo se tajanstveno Andvarijevo prokletstvo. Mladić je u zavjet svoje ljubavi dao Brynhild začarani prsten, nesvjestan njegova prokletstva i tako ih oboje poveo ka nesretnom kraju.

Ljubavnici su putujući kroz Midgard naposlejdtku došli i do Niebelungena. Kraljica Niebelunga Grinhild ugostila je Sigurda i njegovu voljenu. Bila je Grimhild slavljena ali i pribojavana zbog njene magije. Svojim činima i napitcima mogla je osobi izbrisati pamćenje i upravljati njezinom voljom. Grimhildina kćer Gudrun, zagledala se u lijepog mladića te ljubomorna na ljepoticu Brynhild zamoli majku da ih rastavi.

Kad Sigurdu ponudila svoju čarobnu medovinu, on ej zaboravio na svoju ljubav prema Brynhild i zaljubio se i oženio Grimhildinu kćer. Otkrivši Sigurdovu izdaju i ne znajući ništa o Grimhlidinim činima, izdana Brynhild u želji za osvetom požuruje braću Gunner i Hogria koje Sigurdovo zlato neizmjerno privlačilo da ga ubiju. Očaran Brynhildom Gunner je uz Grimhildinu pomoć osvaja i ženi se njome. Braća ubijaju Sigurda kome se vratilo sjećanje te pativši od grižnje savjeti i jada dok je izdisao umirući zazivaše Brynhild. Kada je Bryngild shvatila prijevaru, nadvladana dubokom žalošću, usmrtila se kako bi joj tijelo mogli položiti pokraj Sigurdova u grob. Braća Niebelunga uvučena su u mrežu tragedije koju je ispleo prokleti prsten, umiru oboje nakon što ih je vladar Atli isto tako u žudnji za zlatom osudio na smrt u zmijskoj jami.

Svaki život koji je Andvrijem prsten dotakao okončao je besmisleno u pohlepi prokletstvu, a Nordijska mitologija isprepletena je i nadalje čarobnim prstenjem i drugim sudbinama koje su zamršene, oblikovale tajanstvene priče.

nedjelja, 28.03.2010.

Ostala bića

Divovi
Nordijski divovi su podijeljeni na tri vrste: planinski (kameni), ledeni i vatreni. Vatreni obitavaju u svijetu koji se zove Muspelheim, a ledeni i planinski u svijetu Jotunheim. Kralj Jotunheima i gospodar ledenih i planinskih divova je Thrym, dok je gospodar vatrenih Surt.
Kao stvorovi hladnoće i tame, divovi nisu mogli podnijeti sunce, pretvarajući se u kamen ako bi ih dotakle njegove zrake. Tu su karakteristiku dijelili s patuljcima, koji su živjeli ispod zemlje, gdje sunčeve zrake nikada ne dopiru. Patuljke se smatralo vrhunskim obrtnicima - odgovornima za stvaranje takvih čudesa kao što je bio Thorov čekić Mjollnir. I trolovi su svoje domove imali ispod zemlje, iako su u kasnijim narodnim pričama humci u kojima su živjeli imali vrhove koji su se mogli otvoriti i podići na stupove kako bi im ulazila sunčeva svjetlost.

Angerboda
Ženski mrazni div, supruga boga Lokia. Rodila je troje djece: Jormungand (midgardska zmija koja ne narasla tako velika da je okružila cijelu zemlju), Fenrir ili Fenris (vuk Ragnarok) i Hel ili Hella (kraljica smrti).
Bergelmir i njegova žena su jedini mrazni divovi koji su uspjeli preživjeti utapljanje u krvi nakon što su Odin i njegova braća ubili Ymira.
Ymir
Ymir je ledeni div koji je stvorio svijet. Kad su ga bogovi Odin, Vili i Ve ubili, od njegove su krvi stvorili tamni ocean, od njegovih kostiju planine i od mozga oblake. Od crvi koji su se našli u njegovom tijelu stvorili su se prvi patuljuci, te su pobjegli u skrovište planina.
Surt
Surt je predvodnik vatrenih divova u nordijskoj mitologiji. Legenda kaže da kad dođe Ragnarok, smak svijeta, on će povesti svoje divove u vojske zla. Svojim će plamtećim mačem zapaliti drvo svijeta, Yggdrasil i pomoći će Lokiju pri uništenju bogova.
Thyrm
Kralj Jotunheima, Thrym je radio mnoge probleme bogovima. Jednom je ukrao Thorov čekić, Mjollnir, i rekao je da će ga vratiti samo ako mu daju Freyu za ženu. Bogovi nisu htjeli dati Freyu, ali Loki je imao plan. Maskirao je Thora u prekrasnu božicu i otišao je s njim do Jotunheima. Thrym je pripremio golemo vjenčanje, a među poklonima se nalazio Mjollnir. Kad je vjenčanje započelo Thrym je prerušenom Thoru predao čekić. Thor ga je automatski zavitlao i njime je razvalio glave mnogim divovima. On i Loki su brže bolje pobjegli, ali Loki nikad nije zaboravio trenutak u kojem je Thor bio žena. A nikad ni Thoru neće dopustiti da zaboravi.
Bestla
Majka Odina i njegove braće Vilia i Vea, pripada rasi divova, njen suprug je Bor.
Bragi
Bog poezije i riječitosti, sin Odina i divkinje Gunnlode. Bio je oženjen za Idun (Iduna) čuvaricu "jabuka besmrtnosti".
Bragi
Lokijev otac. Div koji prevozi mrtve preko voda podzemnog svijeta. Udario je Laufey gromom nakon čega je ona rodila Lokija.
Frey, Freyr
sin Niorda i njegove sestre Nerthus, vladar kiše, sunca, bogatstva, stvaranja, bog iz Vanira. Brat blizanac Freye. Bog mira, plodnosti i vremena. Njegova žena je Gerd (Gerda), divkinja u koju se je zaljubio nakon što ju je skrivečki promatrao sa Odinove visoke stolice. Dao je svoj mač slugama kao nagradu ako mu dovedu Gerdu. Rezultat toga je da Frey neće imati oružje u bitci Ragnarok i morati će se boriti protiv Surta samo rogom. Frey ima brod, Skidbladnir, koji se može sklopiti i nositi.
Gefion, Gefinn, Gefjon
U skandinavskoj mitologiji su postojale dvije zene s ovim imenom. Jedna je bila divkinja kojoj je obećano toliko zemlje koliko mogu izorati četiri vola u jednom danu. Tako je začela četiri sina koji su izgledali kao volovi. Kada su sinovi odrasli, dovela ih je natrag u Švedsku, gdje su izorali dio te zemlje, odvojili ga i odvukli na novu lokaciju, gdje je nastao otok Zealand. Druga Gefion, boginja, prodala je svoj djevičnjak za dragulj, ali je uspjela vratiti svoju nevinost. Posluživala je Friggu. Sve djevojke koji bi umrle kao djevice odlazile bi Gefjoni. Ona je bila donositeljica dobre sreće i prosperiteta.
Geirrod
Mrazni div koji je imao dvije kćeri Gjalp i Greip. Thorov neprijatelj. Uhvatio je Lokia (dok je on letio u obliku jastreba). Loki mu je u zamjenu za slobodu obećao da će dovesti Thora u Geirrodov dvorac bez njegovog magičnog pojasa i čekića. Loki je učinio kako je obećao, ali na putu prema Geirrodu zastali su da odmore kod divkinje Grid. Ona je Thoru rekla da je sve to zamka i dala mu svoj magični pojas, željezne rukavice i magične stvari. Thor je pomoću tih stvari uspio ubiti Geirroda, njegove kćeri i sve druge mrazne divove.
Gonlod
Majka poezije, divkinja koja je posjedovala kotao inspiracije koji joj je bog Doin prijevarom uzeo. Prema nekim legendama ona je i majka Gragia, boga svih pjesnika.
Grid
Vidarova majka, divkinja, upozorila je Thora na Geirroda, te mu dala oružje i neke naprave za obranu (čarobni opasač, željezni ogrtač, Gridov štap). Prešao je rijeku Vimur s Lokijem.
Hrungnir
Najjači od svih mraznih divova, imao je kameno srce sa tri šiljka na vrhu, glava i štit su mu također bili od kamena, div se natjecao s Odinom tko ima boljeg konja. Utrkivali su se do vrata Asgarda i Odin je pobjedio. Aesiri su diva pozvali na medovinu i on se napio te počeo pričati kako može napraviti mnogo nemogućih stvari kao npr. Pomaknuti Valhallu, spaliti Asgard, ubiti bogove, oteti Freyu...Međutim to je razjarilo Thora (kojeg nije bilo teško razljutiti) te je pozvao diva na dvoboj i ubio ga.
Hymir je bio morski div, suprug Hrode, koji živi u blizini ruba nebesa. Posjedovao je ogromni kotao koji su Aesiri htjeli za sebe jer je u njega moglo stati dovoljno piva za sve bogove. Thor je bio zadužen za pribavljanje kotla. U finalnoj bitci protiv bogova, Hymir će upravljati zastrašujućim brodom Naglfarom, koji je u potpunosti napravljen od noktiju mrtvaca. Naglfar će osloboditi poplava koja će prethoditi Ragnaroku nakon čega će se na brod ukrcati divovi sa Hymirom na čelu i zaploviti prema bojnom polju Vigrond. HYMIR- Div s kojim je Thor jednom išao u ribolov, bacio ga je iz čamca.
Skadi, Skade
Mrazna divkinja, utjelovljenje zime. Kada su bogovi ubili njenog oca Thiassija zbog krađe zlatnih jabuka od Idun, Skadi je htjela osvetiti svog oca pa se je naoružala i otišla bogovima zahtijevajući supruga i trbuh pun smijeha za kompenzaciju. Bogovi su smatrali da bi bilo mudro dopustiti joj da odabere muža među njima. Mogla je izabrati muža po volji ali gledajući mu samo noge. Izabrala je starijeg boga Niorda, a zapravo je htjela mladog i privlačnog Baldera. Trbuh pun smijeha nabavio je Loki. Brak između Njorda i Skadi nije bio sretan. Ona je htjela živjeti u očevom domu u planinama (THRYMHEIM), a Njord je želio živjeti u svojoj palači na morskoj obali. Dogovorili su se da će prvih devet dana provesti u planinama, a drugih devet dana uz obalu. Ovaj dogovor nije ispao kako treba pa su živjeli odvojeno. Na kraju je Skadi ostavila Njorda zbog boga Ulla.
Surtr, Surt
Surtr (crn) je bio div koji je živio na krajnjem jugu i čiji je plamteći mač čuvao Muspelheim. U Ragnaroku, on je taj koji će zapaliti devet svijetova, svi bogovi, mrazni divovi, živi , mrtvi, patuljci, čudovišta i životinje će biti zapaljeni. Tada će zemlja potonuti u kozmičko more i drugi svijet će se izdići, cijeli zelen i svjež. To će biti rođenje novog, boljeg svijeta.
Thrym je bio mrazni div koji je stekao Thorov magični čekić. Bogovi su se uplašili jer je to bilo jedino oružje koje ih je moglo zaštiti od mraznih divova. Thrym je poručio bogovima da će vratiti čekić u zamjenu za Freyinu ruku. Loki je smislio plan na koji su bogovi pristali. On i Thor su krenuli u Thrymirov dvorac, Thor prerušen u Freyu, a Loki kako njena sluškinja. Zahvaljujući Lokijevom lukavstvu, Thor je došao do magičnog čekića i njime poubijao sve mrazne divove koji su mu stali na put.

Valkire
U nordijskoj mitologiji, valkire (staronordijski valkyrja - "one koje biraju pale u borbi") lijepe su ratnice i niža božanstva koje služe Odinu i odvode najhrabrije ratnike u Valhalu nakon što preminu, gdje se pali heroji zatim pripremaju za konačnu borbu (Ragnarok).

Valkire su božice sudbine, koje se prikazuju kao žene uz tkalačke stanove. Za razliku od grčkih majora, valkire su imale vlast nad životom i smrti samo u bitci, one određuju koja će strana pobjediti. Izabrale ratnike odvodile su u Valhalu. Valkire su se pojavljivale u obliku vukova, gavrana, jastrebova, labudova ili žena.

Odin ih je slao na bojna polja da pokupe odabrane mrtve borce (koji su časno i hrabro poginuli). Gunn, Rota i Skuld uvijek su išle u izvidnicu i odlučivale su tko će poginuti. Prelijepe ratnice često su prenosile Odinove poruke. Prema mitu, kada valkire krenu na svojim krilatim konjima, oklopi im tako sjaje da stvaraju Auroru Borealis (sjeverno svjetlo).

Najpoznatija valkira vjerojatno je Brunhilda, koja nije izvršila Odinovu volju već je učinila ono što je sama smatrala ispravnim pa joj je kazna bila da se zaljubi u prvog muškarca kojeg ugleda. Preklinjala je Odina da promijeni kaznu pa je on napokon odlučio da je osudi na san u dvorcu okruženom vatrom sve dok je junak ne probudi pa će tako taj biti onaj kojeg će prvog ugledati i njezina ljubav. To joj je bila velika utjeha jer je znala da je samo hrabar muškarac može spasiti, bez obzira koliko će vremena proći. Prema mitu, valkira ne bi mogla podnijeti da se zaljubi u nevrijednu osobu. Odavde potječe priča o uspavanoj ljepotici Trnoružici i ovo je dio poznate Sage o Niebelunzima.

Dužnost Valkira je i odlučiti o ishodu bitke. Smatralo se lošim znakom vidjeti gavrana prije bitke.

Neke od poznatijih valkira:

Brunhilda - poznata iz epa Prsten Nibelunga
Gudr
Rota
Jord - Thorova majka, te božica i personifikacija same Zemlje
Rindr - Valijeva majka, te božica i princeza istoka
Freya - božica ljubavi, ljepote i rata, Gospodarica ubijenih, mogla bi biti glavna Valkira.

Zmije i zmajevi
Zmije nisu uobičajene u Skandinaviji, stoga je česta pojava zmija u mitovima vjerojatno više povezana sa svjetskim trendovima u prepričavanju priča nego sa svakodnevnim životom. Iako su imale svoju mitsku ulogu, zmije su često bile miješanje sa umajevima, čak i u stvarnom životu - dugi brodovi koji su prevozili vikinške napadače bili su poznati kao drakari tj. zmajevi brodovi, no najmoćniji među njima, sagrađen 998. godine za norveškog kralja Olafa Tryggvasona, nazivao se Duga zmija. U vikinškim mitovima, zmije su imale gotovo isključivo negativne konotacije. Živjele su u jamama, pa su stoga bile povezivane s podzemnim svijetom, a time i s mrtvima. Njihovog otrova svi su se plašili - Loki je bio kažnjen što je ubio Baldura tako što je morao ležati svezan dok mu je zmijski otrov kapao na lice. Najveća prijetnja Stablu svijeta nije bila samo zmija Nidhogg, nego i brojne druge zmije koje su napadale njegovo korijenje; drevne pjesme nabrajaju ih nekoliko.

Uloga zmajeva bila je daleko složenija. Oni su pobuđivali strah, baš kao i zmije, no na mnogo višoj razini; njihov vatreni dah mogao je spaliti štit u tren oka, a njihove ljuske bile su neprobojne za mačeve, tako da su ranjivi bili jedino njihovi meki trbusi. Isto kao i zmije živjeli su ispod zemlje, u njihovom slučaju u grobnim humcima iz brončanog doba, često veličine omanjih brda, koji su bili česti u krajoliku sjevera. Zbog svog podzemnog karaktera, mogli su se iz svojih jazbina pojaviti tek nakon zalaska sunca - nepoznati ojesnik jednome od njih obrača se kao ''starom noćnom letaču''.

Zmajevi su imali vrlo specifičnu ulogu u germanskoj i skandinavskoj mitologiji kao čuvari zakopanog blaga - što je bio odraz stvarnih hrpa dragocjenih grobnih predmeta koji su se često nalazili u humcima za koje se smatralo da su dom zmajeva. Ponekada se u književnosti doimaju gotovo kao utjelovljenje žudnje za zlatom. Primjerice, u Sagi o Sigurdu, Fafnir se nako što je ubio vlastitog oca kako bi postao vlasnikom ukletog blaga patuljka Andvarija, fizički pretvara u zmaja kako bi mogao neprestano bdjeti nad blagom. Međutim, koliko god se odbojnima činili, zmajevi su bili riznice ezoteričnog znanja. Fafnir je navodno bio beskrajno mudar i znao je unaprijed što će se dogoditi u Ragnaroku, dok je, slučajno okusivši zmajevu krv, Sigurd stekao sposobnost razumijevanja jezika ptica.

Patuljci i čudoviša
Vikinški kozmos bio je prenapučen. Ljudi su živjeli u njemu ne samo uz svije odvojene božanske obitelji, nego i uz divove, vilenjake i patuljke. Iako su divovi u vikinškoj mitologiji definirani po svojoj ulozi kao neprijatelji bogova, odnosi između tih dvaju rasa bili su daleko od isključivo neprijateljskih. Zapravo, postojale su brojne priče o vezama između bogova i žena divova. Sam Thor rođen je u vezi Odina i Jord, dok su Frey i Freyja potomci veze boga Njorda iz obitelji Vanir i Skadi, žene diva. Divovi bi s vremena na vrijeme mogli pokazati i dobrotu, kao što su je pokazali prema mladom princu Agnaru, pravičnom nasljedniku kraljevstva kojemu je brat uzurpirao tron; otišavši u Jotunheim, Agnar je pronašao zaklon i ljubazno ponašanje koje nije pronašao među ljudima. Općenito, divovi su u mitovima prikazivani kao dosadni i spori - Loki bi ih redovito nadmudrio. Divovi su prije svega bili vrijedni strahopoštovanja zbog svoje ogromne veličine, jer su se uzdizali čak i iznad bogova - u jednoj smiješnoj epizodi Thor i Loki zamijenili su odbačenu rukavicu diva za kuću, provodeći cijelu noć u jednom od njezinih prstiju.

Divlji i neotesani, trolovi su živjeli u Jotunheimu, zajedno s divovima, često radeći kao njihovi sluge. Vilenjaci su, s druge strane, bili mnogo složenijeg porijekla. Imali su određeni obredni značaj, jer su im vlasnici kuća prinosili žrtve na početku zime, očigledno u sklopu obreda plodnosti. Njihove su karakteristike bile suprotstavljene do ekstrema; Vilenjaci svjetla smatrani su gotovo jednako lijepima kao bogovi, dok su Vilenjaci tame bili izobličeni i odvratni. Sjećanje na obje tradicije preživjelo je u folkloru kasnijih vremena, u obliku vila i goblina.

Duhovi šuma
Dok su šume bile rijetko dobro u nekim dijelovima vikinškog svijeta - preciznije rečeno na Islandu i Grenlandu, gdje su se naseljenici morali oslanjati na drvo koje je voda naplavila na obale - druga su područja, uključujući Dansku i središnju Švedsku, obilovala šumama. U tim područjima, stabla su vrlo brzo poprimila trajno značajnu auru za lokalnu populaciju. Već u 1. stoljeću rimski povjesničar Tacit pisao je o tome kako germanski narodi na sjeveru štuju svoje bogove u šumama, dok je tisuću godina kasnije kroničar Adam iz Bremena prenio, u svom opisu poganskog hrama u Uppsali, da su tijela ljudi i životinja žrtvovanih bogovima obješena u svetom gaju. Povezanost stabala i nadnaravne prisutnosti pokazala se duboko ukorijenjenom - još u srednjem vijeku, jedan norveški zakon usmjeren uklanjanju ostataka poganskih vjerovanja zabranjivao je ljudima vjerovati da su šume naseljene duhovima.

Norne
Norne (staronordijski norn, plural: nornir) su suđenice. Spominju se tri Urd ili Prošlost, Verdandi ili Sadašnjost i Skuld ili Budućnost. Skuld je ujedno i valkira.

Osim njih ima još puno drugih norne koje određuju sudbinu ljudi, ali i bogova. Neke su norne dobre, neke manje dobre, a neke su zle. One pletu niti sudbine svakoga, a o duljini niti ovisi trajanje nečijega života. Predestinacija je vrlo karakteristična za sve u nordijskoj mitologiji, pa tako norne upravljaju i sudbinama bogova, pri čemu im neće reći kakva je ona. Ipak, neki bogovi znaju kakva je sudbina, to su na primjer Odin, vrhovni bog i njegova supruga Frigg. Unatoč tome, niti jedno od njih je ne može promijeniti. Frigg je pokušala kada je umro njezin sin Baldr, ali joj na koncu nije uspjelo. Odin zna da je sudbina bogova da svoj kraj dočekaju u konačnom boju Ragnaroku gdje će gotovo svi izginuti.

Norne žive u dvorani u podnožju svjetskoga drveta, jasena Yggdrasila, kod vrela Urd. Tamo svakoga dana vodom i kalom iz vrela prskaju jasen da mu se grane ne osuše.

Navedene norne su, čini se, sestre i potiču od pradiva Ymira kojeg su ubili Odin i braća mu Ve i Vili i od njegova tijela načinili svijet.

Ostale norne potječu od različitih rodova, bilo bogova, vila ili patuljaka:

URD
Njezino ime znači Prošlost. Druge dvije se zovu Verdandi i Skuld. Nazvana je i disa smrti. I čini se da je smatrana najvažnijom od njih tri.

Njih tri žive u jednoj dvorani pokraj vrela Urd kraj jasena Yggdrasila. Neki tvrde da su sestre i potomci prvoga diva Ymira.

Ima još puno norni, dapače, svakom čovjeku dolaze pri rođenju da bi mu skrojile sudbinu. Nisu sve norne dobre, a neke su i zle.

VERANDI
Verdandi znači Sadašnjost.

Sve tri žive u jednoj dvorani pokraj svjetskoga drveta, jasena Yggdrasila, odmah kraj vrela Urd a čini se da su sestre i da potječu od pradiva Ymira.

Ima puno norni i nisu uvijek dobre. Svakome čovjeku one određuju sudbinu.

Neke potječu od bogova, neke od vile, neke od patuljaka, kako se govori u ovim stihovima:

(Fáfnismál, 13) (Fáfnismál, 13)
Sundrbornar miök Različitog porijekla
hygg ek at nornir sé, sjećam se da su Norne,
eigut ţćr ćtt saman; iako su istovrsne;
sumar eru áskunnar, jedne su od roda Asa,
sumar eru álfkunnar druge su od vila,
sumar dStr Dvalins a neke su kćeri Dvalinnove.

SKULD
Njezino ime znači Budućnost. Osim što je norna, ona je i valkira i dovodi pale ratnike u Odinov dvor Valhalu.

Zajedno s Urd i Verdandi živi u dvorani kraj vrela Urd pokraj svjetskoga drveta Yggdrasila, a smatra se da su sestre, a da im je predak prvi div Ymir od čijeg su tijela Odin i braća mu Ve i Vili načinili svijet.

Osim njih tri postoji još puno norni. Neke su dobre, neke nisu, a neke su zle. Svakome čovjeku pri rođenju kroje sudbinu.

Neke potječu od bogova, neke od vila, neke od patuljaka o čemu svjedoče i sljedeći stihovi:
(Fáfnismál, 13) (Fáfnismál, 13)
Sundrbornar miök Različitog porijekla
hygg ek at nornir sé, sjećam se da su Norne,
eigut ţćr ćtt saman; iako su istovrsne;
sumar eru áskunnar, jedne su od roda Asa,
sumar eru álfkunnar druge su od vila,
sumar dStr Dvalins a neke su kćeri Dvalinnove.
(prevela Dora Maček)


Huldra je drevno poštovano biće koje obitava u šumama Skandinavije,većinom Norveške i Švedske.
Huldra je velika zavodnica,jako lijepog izgleda.Gledamo li ju s lica,ona je prekrasno žensko biće,uglavnom hoda gola šumama i ima jako dugu kosu većinom plave boje.Straga je ružna, šuplja i ima kožu kao koru drveta.
Norveške legende kažu kako Huldra ima kravlji rep i narod ju opisuje kao tipičnu seosku djevojku,samo za nijansu ljepšu od ostalih djevojaka,a Šveđani tvrde da ima lisičji rep.
Muški oblik Huldre nazvan je huldu

Huldra je jedna od nekoliko čuvarica Zemljine baštine,uključujući vodenu sjöru(havsfru),kasnije poznatu kao sirenu te bergsru,čuvaricu rudnika koja otežava život rudarima.
Nakon uvođenja kršćanstva u Skandinavske zemlje,bog Odin je u Divljem Lovu (Wild Hunt) naumio ubiti što više Huldri zato jer ih je smatrao neprijateljima,trolovima.
Svojim moćima uzrokovao je veliku oluju koja je uništila velik dio šuma gdje su živjele Huldre.Ipak,dosta ih se uspjelo spasiti.

Huldra mami muškarce u šumu kako bi vodila ljubav s njima,pri čemu joj iznimno pomaže njen dobar izgled.Nagrađuje one muškarce koji ju zadovolje,a ubije one koji ne.Često ženama krade djecu,zamjenjujući ih sa svojim huldebarnom(deformirano Huldrino dijete).
U nekim slučajevima,Huldra se vjenčala s mjesnim farmerom.Kad bi ulazila u crkvu,ili kad je prilikom obreda vjenčanja svećenik položio svoju ruku na njenu,sva iluzija i njena ljepota u trenu nestaje.
Neke legende pričaju o muškarcima koji su loše tretirali Huldre.U tom slučaju Huldra pobjeđuje muškarca bacajući potkovu na njega.Ipak neke bajke izbacuju ovaj dio,ostavljajući onaj poznati "živjeli su sretno do kraja života".
Neke pak legende govore o Huldrinoj lukavštini.Huldra bi se pokušala udati za čovjeka,a da mu ne kaže tko je sve do vjenčanja.Zahvaljujući tome,uspjela bi se riješiti svoje sramote,repa.
Danas,na Islandu još uvijek postoje razne legende o toj vrsti bića (Huldrefolk).Ljudi koji grade ceste,skrenu dio ceste oko neke upečatljive stijene za koje se smatralo da su domovi Huldra.

Bogovi

Svijet Vikinga nije imao jednu nego dvije božanske obitelji, koje su možda u početku odražavale različiteregionalne tradicije. Veća, dominantna skupina bila je Aesir - sama riječ znači ''bogovi'' - koja je prebivala u Asgardu i čiji je vođa bio Odin. Drugi važni članovi te obiteljske skupine bili su Thor, Baldur, Heimdall i bog rata Tyr, te božice Frigg, Sif, Nanna i Iduna. Preko Odina i Thora, ta je obitelj dala dva od triju najštovanijih božanstava u staroj religiji.

Treće božanstvo, Frey, bio je najpoznatiji pripadnik druge skupine, Vanir, zajedno sa svojom sestrom blizankom Freyom i njihovim ocem Njordom. Iako su u Vikinško doba pripadnici skupine Vanir bili štovani u cijelom vikinškom svijetu, njihov je kult bio osobito jak u Švedskoj. Povezivalo ih se posebice s narodom Svear iz središnjeg dijela zemlje, a također ih se smatralo mitskom precima švedske kraljevske kuće.

Dok su Thor i Odin bili ratnici, Frey i Vanir prvenstveno su se povezivali s poljoprivrednom i seksualnom plodnošću. Sam Frey prikazivan je s izrazito naglašenim muškim spolnim obilježjima. Freya je bila božica ljubavi, osim toga, prema nekim mitovima, bila je i izrazito promiskuitetna. Plodnost skupine Vanir protezala se na plodove zemlje; oni su vladali suncem, kišom, usjevima i svime što raste, a njihovo doba godine bilo je proljeće, kada su se održavale obredne gozbe i procesije Freyu u čast.

U mitovima, odnos dviju obitelji u početku je bio neprijateljski. Prvi rat vodio se između Aesir i Vanir, a bio je potaknut, iz razloga koji nikada nije posve jasno objašnjen u mitovima, ponašanjem klana Aesir prema ženi divu imenom Gullveig - što znači ''ljubav prema zlatu''. Tri su je puta pokušali ubiti, ubadajući je i paleći, no ona je svaki put preživjela. Klan Vanir podigao se u njezinu obranu, a neprijateljstva koja su uslijedila na kraju su rezultirala primirjem u sklopu kojeg su zaraćene strane zamijenile taoce - Njord, Frey i Freya otišli su živjeti s Aesir, a Honir i mudri Mimir pridružili su se obitelji Vanir.

Najvjerojatnije objašnjenje ovog zagonetnog sukoba jest da on u mitskom obliku predstavlja pomirenje postignuto između dva suprotstavljena skupa uvjerenja. Kažnjavanje Gullveig možda simbolički predstavlja nezadovoljstvo koje su sljedbenici Aesir osjećali prema naglašavanju bogatstva i blagostanja u štovanju Vanir. Ako je tako, averzija je uspješno pobijeđena, jer su nakon toga obje obitelji supostojale u mitu, kao što su i njihovi nekad suprotstavljeni štovatelji supostojali u stvarnom svijetu veći dio Vikinškog doba.

Heimdall
Ubraja se u skupinu Asa iako, čini se, nije potpuno sigurno da je Odinov sin. Zvao se još i Hallinskidi ili Gullintanni (Zlatozubi) jer su mu zubi od zlata. Nazivan je i bijelim bogom. Jedan je od najenigmatičnijih staronordijski bogova; govori se da je sin devet majki koje su jedna drugoj sestre. Kako Snorri Sturluson u svojoj eddi citira nesačuvanu Pjesmu o Heimdallu:
Níu em ek mSđra mögr, Ja sam devet majki dijete,
.ix. em ek systra sonr. devet sam sestara sin.
(prevela Dora Maček)


Živi u Himinbjorgu (Nebeskom gradu) na rubu svijeta Asa pokraj mosta od ognjene duge Bifrosta koji povezuje svijet bogova Asgard sa svijetom ljudi Midgardom. Heimdall čuva taj most od divova, a time i sve bogove i cijeli svijet. Ima nevjerojatan sluh te čuje kako raste trava i ovčje runo. Proročica tvrdi da mu je sluh skriven ispod svjetskog drveta Yggdrasila. Vidi jednako dobro i danju i noću i to na daljino od sto milja. Potrebno mu je manje sna no ptici.

Često ga optužuju da pretjeruje u pijenju medovine.

Bragi
Bragi je sin Odina. Nije poznato tko mu je majka. Čini se da nije Frigg, ali nema pravih dokaza ni da bi to mogla biti Gunnlod, kći diva Suttunga od kojeg je Odin ukrao medovinu pjesništva, a koja se ponekad spominje u toj ulozi. Bragijeva supruga Idun, s kojom ima nekoliko djece, čuva magične jabuke koje bogovi moraju jesti kada počnu starjeti kako bi ostali mladi do Ragnaroka.

Po priči, Idun je oteo div Tjatse. Bragi se nije jako žurio da je traži, ali kako su bogovi počeli stariti bez njenih jabuka, naredili su bogu Lokiju (pošto je on mogao mijenjati oblik) da je vrati. Loki se pretvorio u sokola i ušao u dvoranu kod diva, potom je pretvorio Idun u lješnjak i ponio je zajedno sa jabukama. Kada je Tjatse to vidio pretvorio se u orla i počeo ih slijediti, ali bogovi su pritekli u pomoć i spalili mu krila tako da je pao i poginuo.

Bragi je smatran bogom poezije i govorništva. U Valhali navodno sjedi do Odina i svojevrsni je glasnogovornik.

Nema dokaza o kultu ovoga boga. Razlog tomu može biti što je i sam Odin smatran bogom pjesništva. Tako čak i ime »Bragi« može biti jedno od Odinovih brojnih imena. Treba spomenuti i prvog poznatog skalda Bragija Boddasona zbog čijega imena neki znanstvenici smatraju da su bog i pjesnik ista osoba, odnosno, da je nastao svojevrsni kult stvarne osobe, a predaja ga je postupno smjestila još dalje u prošlost, u vrijeme pretkršćanskih bogova.

Nije samo to nedorečeno kod Bragija. Postoje i polemike vezane za pojam »bragr« koji označava pjesništvo. Iako Snorri Sturluson u Proznoj eddi kaže da je pjesništvo dobilo ime po bogu, moglo je biti upravo obrnuto, da je bog dobio ime prema onome što radi.

»(…) hann kann mest af skáldskap, ok af honum er bragr kallađr skáldskapr (…)«

»On zna najviše od sviju o pjesništvu, i po njemu se ono zove bragr.« (prevela Dora Maček)


Baldr
Baldr je u Skandinavskoj mitologiji, bog nevinosti, ljepote, radosti, čistoće i Odinov je drugi sin. Njegova žena se zove Nanna, a njegov sin se zove Forsti. Baldr je imao brod, najveći brod svih vremena, zvani Hringhorni, i dvor pod nazivom Bridablik.

Baldr je najviše poznat zbog mita o njegovoj smrti. Njegova smrt je prvi u lancu događaja koji će na kraju dovesti do uništenja bogova tokom Ragnaroka. Baldr će se uskrsnuti u ovom novom svijetu.

On je sanjao san o svojoj vlastitoj smrti (ili je njegova majka imala iste snove). Pošto su snovi obično proročki oni su ga rastuživali i njegova majka je natjerala svaki predmet na zemlji da se zakune da nikada neće povrijediti Baldra. Svi predmeti osim jednog, beznačajne imele su se zakleli. Frigg je mislila da je previše nevažna i neprijeteća da bi se mučila da joj kaže da se zakune. Kada je Loki, bog prevare, čuo o ovome on je napravio magično koplje od ove biljke (u kasnijim verzijama strijelu). Požurio je do mjesta gdje su se ostali bogovi zabavljali bacajući predmete na Baldra, koji bi se od njega odbijali bez da ga povrijede. Loki je koplje dao Baldrovom bratu, slijepom bogu Höđr, koji je nenamjerno ubio svog brata sa njim. Za ovaj čin, Odin i divovkinja Rindr su rodili (napravili) Valija koji je odrastao za jedan dan i zaklao Höđra.


Baldr je ceremonijalno zapaljen na svom brodu, Hringhornu, najvećem brodu svih vremena. Dok je nošen do broda, Odin mu je šapnuo na uho. To je bila ključna zagonetka koju bi postavljao Odin (prerušen) divu Vafthurthniru (ta zagonetka naravno nije imala odgovor) u Vafthruthnismalu (zagonetka se isto pojavljuje i u zagonetkama Gestumblindija u Herver sagi). Patuljka Litra je Tor šutnuo u pogrebnu vatru i tako ga živoga zapalio. Nanna, Baldrova žena se bacila u pogrebnu vatru kako bi dočekala kraj Ragnaroka kada će se opet sjediniti sa svojim mužem (alternativno, umrla je od tuge). Baldrov konj sa svom svojom opremom je isto tako bačen u vatru. Brod je gurnula u more Hyrrokin, divkinja, koja je došla jašući na vuku i gurnula je brod takvom snagom da je vatra uhvatila kotače i zemlja se zatreslati.

Po Frigginom zahtjevu, koji je dostavio glasnik Hermod, Hel je obečao da pusti Baldra iz podzemnog svijeta ako svi živi predmeti za njim zaplaču. Svi su zaplakali osim divikinje Ţökk (Thökk) koja je odbila da plače za zaklanim bogom. I tako je Baldr ostao u podzemnom svijetu, da se nevrati do Ragnaroka kada će on i njegov brat Höđr biti pomireni i vladat svijetom zajedno sa Torovom djecom.

Kada su bogovi otkrili da je divkinja ustvari bila prerušeni Loki, ulovili su ga i zavezali za tri kamena. Onda su zavezali zmiju iznad njega, čiji bi otrov njemu kapao po licu. Njegova žena Sigyn bi sakupljala otrov u ćasu, ali bi sa vremena na vrijeme morala da se okrene da prospe otrovm u tim trenutcima bi otrov kapao na Lokija, koji bi vrištao od bola i tako proizvodio zemljotrese. On će se osloboditi kada bude vrijeme da napadne bogove tokom Ragnaroka.

Loki
Loki je bio kompleksan lik, varalica koji će se u vrijeme konačnog sukoba u Ragnaroku pretvoriti u simbol čistog zla. Postoje različite verzije priče o Lokijevom porijeklu. Najvjerojatnije je bio sin diva; ulazak u Asgard postigao je osvojivši Odinovo prijateljstvo - njih su dvojica postali braćom po krvi. Prepreden i zgodan, bio je jednako tako zloban i lukav. Snorri Sturluson, glavni izvor za vikinške mitove, naziva ga ''klevetnikom Aesira i zagovarateljem prevare''.

Neke od priča o Lokiju slijede poznati model priče o varalici u kojem pojedinac koji je pretjerano mudar dobije ono što je zaslužio. Tako je jednom, izgubivši okladu koja ga je mogla stajati i glave, završio zašivenih usana - što je prikladna sudbina za pretjeranu slatkorječivost. Međutim, u drugim bi prigodama njegova domišljatost spasila Aesir od katastrofe. Primjerice, kada je div tražio sunce, mjesec i Freyu kao plaću za izgradnju zida oko Asgarda, Loki ga je spriječio da dovrši zadatak na vrijeme, što je onemogućilo da traži nagradu.

Lokijeva strategija u toj situaciji bila je da se pretvori u kobilu kako bi odvratio pozornost konja koji je nosio divove zalihe. Ta priča ilustrira njegovu magičnu moć promjene lika - a u ovom slučaju i spola. Priča također prikazuje njegovu ulogu u mitovima kao začetnika monstruoznog potomstva, jer je iz zajednice pastuha i te kobile rođen Odinov osmonogi pastuh Sleipnir. Ostalo Lokijevo potomstvo imalo je zle moći; žena div Angrboda rodila mu je zastrašujući porod - Hel, kraljicu mrtvih; Zmiju svijeta Jormunganda i proždrljivog vuka Fenrira.

Sudbina Jormunganda i Fenrira je da će oni imati odlučnu ulogu u Ragnaroku, kao i sam Loki. U toj posljednjoj inkarnaciji, on će jednom zauvijek otkriti svoju pravu osobnost - personificirano zlo, koje će prekinuti sve veze reda kako bi ponovno zavladao kaos.

Thor
Najjači među bogovima, Thor, također je bio bog koji je izazivao najviše divljenja. Njegov ogroman crvenobradi lik s plamtećim očima i žestokom naravi izgledao je kao slika i prilika hrabrog vikinškog ratnika. Slavljen zbog svojih podviga u kojima je ubijao divove, bio je štovan kao glavni zaštitnik Asgarda i Midgarda i čuvar reda pred silama kaosa.

Sin Odina i Jord (''Zemlja''), živio je sa svojom suprugom Sif na imanju s 540 soba, najvećem koje je ikada sagrađeno. Putovao je u kočiji koju su vukle dvije koze, Škripozuba i Stisnizuba, koje su imale čarobne moći - mogle su biti ubijene i pojedene ako bi ponestalo hrane, no dok bi im kosti ostale netaknute, one bi se povratile u život. Ostalo dragocjeno vlasništvo Thora činili su njegov čekić Mjollnir i pojas koji je imao magičnu moć povećavanja njegove snage za pola kad bi ga stavio na sebe.

U mitovima Thor prvenstveno slovi kao čvrst neprijatelj divova; nekoliko mitova prenosi njegove pothvate u potrazi za neprilikama u Jotunheimu. Primjerice, ubio je moćnog Geirroda, uhvativši grumen rastopljenog željeza koji je div bacio na njega i bacivši ga natrag takvom snagom da je prošao ne samo kroz Geirroda, nego i kroz stup iza kojega se skrivao, pa još i dalje, kroz vanjski zid kuće. Ipak, njegovi odnosi prema rasi divova nisu bili uvijek neprijateljski. Čak je imao i dva sina sa ženom divom, Jarnsaxom od Željeznog noža, a proreknuto je da će njih dvojica preživjeti Ragnarok i nasljediti čekić Mjollnir u novom dobu koje će uslijediti.

U stvarnom svijetu Thor je bio povezivan s prirodnim uvjetima, a prije svega s olujama; za grmljavinu se govorilo da je to buka njegove kočije dok prolazi nebom. Putnici su zazivali njegovu zaštitu kad god bi krenuli na putovanja, a svaki put kada bi sijevnulo, ljudi bi se prisjetili njegove moći. Možda zbog toga što je bio povezan s putnicima, kult Thora obuhvatio je cijeli vikinški svijet. Prema svjedočenjima toponima i osobnih imena, on je bio najpopularniji među bogovima; ne manje od četvrtine ukupne populacije Islanda u vikinškim vremenima imalo je imena u kojima se nalazila riječ Thor. Predsjedao je Althingom, godišnjom skupštinom na Islandu, koja je započinjala s radom na njegov dan, četvrtak (Thursday) - ondje, ali i na drugim mjestima u Skandinaviji, zakletve su se izricale nad njegovim prstenom. U hramu u Uppsali, njegova se statua nalazi na središnjoj poziciji, između Odina i Frey, a kada je kršćanski misionar pokušao uništiti tu postavu, platio je za to glavom. Odin je bio bog sjevernjačke aristokracije, ali za većinu populacije - zemljoradnike, obrtnike i slične ljude - Thor je bio vrhovni vladar i lik kojem su se obraćali za pomoć kad god bi zaprijetila opasnost.

Thorov čekić Mjollnir jedno je od šest blaga koje su bogovima izradili patuljci, majstori obrtnici vikinškog svijeta. Ostala blaga bila su Odinovo koplje Gungnir, koje nije promašivalo metu, i njegov samoobnavljajući prsten Draupnir; te kao darovi za Freya, divlja svinja sa zlatnom grivom i čekinjama, te veličanstveni brod koji je mogao jedriti i kopnom i morem, a mogao se presložiti na veličinu džepnog rupčića. Međutim, klan Aesir smatrao je čekić najvećim od svih darova zbog njegove vrijednosti, ali i zbog toga što je predstavljao moćno oružje protiv neprijatelja - ne samo da bi zdrobio sve po čemu bi udario, nego bi se svaki puta čarolijom vratio Thoru u ruku svaki put kada bi ga on bacio. Za njegove štovatelje, smanjeni oblik čekića je postao popularnom amajlijom. Amajlije u obliku čekića ljudi su povezivali s ulogom Thora kao boga oluja; u mitovima se Mjollnir ponekada poistovjećuje s gromovima za koje se smatralo da ih baca Thor, a neki znanstvenici povezali su ime s ruskom riječju molnija, što znači ''munja''.

Odin
Odin nije bio samo vrhovno vikinško božanstvo, on je osim toga bio i najsloženiji i najviše tajanstven lik vikinškog panteona. Poznat kao ''Otac svega'' zbog svog sudjelovanja u stvaranju ljudskog roda, bio je doslovno i otac nekoliko članova obitelji Aesir, uključujući Baldura i, prema nekim izvorima, Thora. Dok je Thor kao zaštitni znak imao čekić, Odin je imao čarobno koplje, Gungnir, koje su mu izradili patuljci kako bi nepogrešivo pogodio svoju metu. Također je posjedovao i najboljeg konja, osmonogog Sleipnira, a pratio ga je i par gavrana, Huggin i Munin - doslovce Misao i Pamćenje - koji su istraživali vikinški kozmos, po povratku ga izvještavajući što su vidjeli.

Zapravo, malo toga bi promaklo i Odinu samom, jer je on sa svog prijestolja visoko na planini Hlidskjaf mogao vidjeti svih devet svjetova, promatrajući sve što se događa na njima. U potrazi za detaljnijim informacijama lutao bi Midgardom prerušen, ljudima izgledajući poput visokog čovjeka sa sijedom bradom u dugom ogrtaču i šeširu širokog oboda.

Zbog svog dubokog poznavanja svijeta, bio je bog kojega su sljedbenici poštovali i plašili ga se, ali ga nisu voljeli. Za Odina, znanje je bilo moć, a u mitovima, on bi se često mnogo mučio kako bi došao do znanja. Imao je jedno oko, jer je drugo žrtvovao kako bi dobio nacrt iz Zdenca znanja. Kao bog poezije, pjesničku je inspiraciju crpio pijući medovinu do koje je dolazio poprimajući oblik zmije koja se doslovce uvlačila u podrum gdje ju je čuvao gramzljivi div; potom bi, poput varalice zaveo kćer diva koja je čuvala medovinu i iskapio bačve do dna.

Najzagonetnija od svih dogodovština bila je muka koju je podnio kako bi doznao tajnu runa. Kako govori Hávamál, visio je devet noći na Yggdrasilu, ranjen kopljem i ''predan Odinu, samome sebi'', prije no što je uspio ugrabiti svoju nagradu. Značenje najvjerojatnije govori kako se dragovoljno predao i od sebe načinio žrtvu. Jednako tako bi ratne i druge zarobljenike nudili njemu kako bi dobili blagodati, što je u njegovom slučaju bila tajna ezoteričnog znanja. Trajanje njegove muke moglo bi također biti važno, jer je brojka devet imala važno značenje u Odinovom kultu. Kroničar Adam iz Bremena koji je djelovao u 11. stoljeću pisao je da se glavni obred u velikom hramu u Uppsali u Švedskoj, gdje je bio štovan Odin, održavao svakih devet godina i da je trajao devet dana, tijekom kojih bi bilo ubijeno po devet žrtava svake dostupne vrste, uključujući i ljudsku.

Ljudi su očigledno prihvaćali takve krvožedne obrede jer se smatralo da Odin jamči uspjeh, posebice u ratu. Ako je Thor bio arhetip vikinškog ratnika, Odin je bio smatran vrhovnim bogom rata, ''Ocem pobjeda''. Kao takav, bio je zaštitnik cijele aristokratske ratničke klase, a posebice kraljevskih kuća u Danskoj i Norveškoj. Osim toga, bio je inspiracija divljim nordijskim ratnicima, sljedbenicima Odina koji su njegovali mahnitost u borbi kao vid zastrašivanja protivnika. Samo njegovo ime, koje znači ''bijesan'' ili ''pijan'', ukazuje na karakteristike koje su htjeli pokazati. Odin je bio vlasnik Valhale, Dvorane poginulih, kamo su poginule ratnike odvodili s bojnog polja.

Postoje indikacije, uglavnom nastale na osnovu toponima, da se Odinov kult razmjerno kasno proširio sjeverno od Baltika, šireći se prema gore iz sjeverne Njemačke i Jutlanda ne mnogo prije početka Vikinškog doba. Čini se da je bio posebno slab u jugozapadnoj Norveškoj, odakle potječe većina naseljenika atlantskih otoka. Možda iz tog razloga, kao i zbog povezanosti s kraljevskim kućama, taj kult nije nikada u potpunosti zaživio na Islandu na kojem nije bilo kraljevske obitelji; ondje je Odin smatran zaštitnikom poezije, ali nisu mu prinošene žrtve.

Čak i kada nije bio izravno štovan, duh Odina progonio je nordijski svijet. U mitovima je neprestano prisutan, pojavljujući se često kao deus ex machina i intervenirajući neočekivano ali odlučno u živote ljudi. U najboljem slučaju, bio je nepouzdan saveznik, koji bi ratniku jednog dana omogućio pobjedu da bi ga već sljedećeg napustio. Zlokoban i sveznajući, predstavljao je silu kojoj su se dodvoravali ambiciozni, jer niti jedan drugi bog nije imao veće moći, no ipak nitko nije mogao računati na njegovu dobru volju kao konstantu. Promjenjivih raspoloženja i tajanstvenih djela, bio je utjelovljenje sudbine nesigurnim ljudskim bićima u nepredvidivom, često divljem svijetu.

Frigg
Odinova je supruga, majka je Baldra, Hodra i Hermoda. Čini se da potječe iz skupine Vana, a ženom Odinovom postala je nakon sporazuma između Asa i Vana da se više neće međusobno boriti. Roditelji bi joj mogli biti bog Fjorgyn i Nott (Noć); polusestra je boga Njorda po majci. Smatrana je vrhovnom božicom Asa.

Božica Saga s kojom Odin pije iz zlatnih šalica u njezinoj palači, mogla bi biti upravo Frigg,što znači da joj je Saga drugo ime.

Smatra se božicom braka, majčinstva, plodnosti. Mogla je vidjeti budućnost, ali je nije mogla izmijeniti, niti je običavala govoriti o onome što bi vidjela.

Jedino je ona smjela sjesti na Odinovo prijestolje Hildskjalf s kojega se vidio cijeli svijet. Iako su u braku, Frigg ne živi zajedno s Odinom, nego ima vlastitu palaču, Fensalir ili »Močvarne dvorane«.

Njezine su pratilje:

* božica Fulla koja nosi Frigginu kutiju i brine se o njezinim cipelama; usto zna i sve njezine tajne;
* božica Hlin što znači Čuvarica; ona čuva ljude koje Frigg želi spasiti od neke nedaće;
* božica Gna koja za Frigg obavlja poslove na drugome svijetu


Sačuvano je nekoliko priča u kojima sudjeluje i Frigg. Prema jednoj je živjela s Odinovom braćom Vilijem i Vejom u poliandričnoj vezi za vrijeme dugoga Odinova izbivanja, kada su mislili da se on više neće vratiti. Po povratku su mu braća predala vlast, a Frigg mu se vratila kao zakonita supruga.

No možda je najpoznatija ona o smrti njezinoga sina Baldra kojega ona svom majčinskom upornošću pokušava spasiti iako zna da se proročanstvo ne može izmijeniti; prvo traži od svake žive i nežive stvari da se zakune da ga neće ozlijediti, a kada on ipak pogine, šalje glasnika ka samoj božici Hel da ga otkupi i, pokušava nagovoriti cijeli svijet, i sve stvari na njemu ponaosob da žale za njim kako bi ga Hel vratila. Zamalo joj uspije, ali jedna divica, čini se prerušen Loki odbija tugovati i Baldr ostaje mrtav.

U nordijskoj mitologiji djevica Fulla ili Fylla je Friggin glasnik. Njoj bi se molilo za zagovor kod Frigge. Prikazivana je kao mlada žena sa dugom, gustom kosom koju su joj vezivali u hramu zlatnom vrpcom. Dobila je prsten od Nanne iz Hela.

Hlin je boginja utjehe, brani ljude od Frigginih čudnih želja, od nasilja, i izbjeglištva.

Gna je božanstvo vjetra, glasnik nebesa i nebeske kraljice Frigge, poslana od Frigge na razne dijelove svijeta da izvršava njezine poslove, ona jaši na konju Hofvarpnir

Freya
Freya nije bila samo božica ljubavi, nego i rođenja, smrti i plodnosti - cijelog ciklusa ljudskog života. Kaopripadnica roda Vanir, došla je u Asgard sa svojim ocem Njordom o bratom blizancem Freyom kao dio nagodbe koja je uslijedila nakon rata s Aesirom. Povezivana je s luksuzom i ljubavlju prema lijepim stvarima, a poznato je da nije uvijek bila sramežljiva kada je odabirala način kako ih dobiti - primjerice, pristala je spavati s četvoricom patuljaka kako bi dobila ogrlicu Brisingamen, neprocjenjive vrijednosti. No, bila je i hrabra - jedino je ona bila spremna servirati medovinu pijanom divu Hrungniru kada je on zaprijetio da će uništiti Asgard - a njezine se ljutnje trebalo plašiti.

Kao utjelovljenje seksualne želje, bila je štovana zbog svoje lascivne, strastvene prirode. Loki ju je optužio da je spavala sa svim bogovima, uključujući i vlastitog brata, a žena div Hyndla optužila ju je da ganja muškarce poput koze koja se tjera. Zauzvrat, ona je pobuđivala žudnju u bićima svih vrsta - u jednoj priči div Thrym ukrao je Thorov čekić, Mjollnir, planirajući ga zamijeniti za Freyu. Drugi mit pričao je kako je div koji je izgradio utvrde Asgarda kao plaću tražio sunce, mjesec i Freyu - trojstvo za koje se smatralo da predstavlja sve snage svjetlosti, života i rasta.

Freya je bila popularna božica, a njezin je kult bio raširen posvuda. Ponekada su je promatrali kao simbol strasti, ali i suosjećanja - poput lika Bogorodice, ali i Venere. Nazivana i ''Božica prelijepa u suzama'', pričalo se da plače suzama od zlata zbog mušićavosti njezina supruga lutalice Odura, slabije poznatog lika iz nordijskog panteona, za kojeg se ponekad smatralo da je sam Odin, skriven pod drugim imenom. Kao zaštitnicu razmnožavanja, zazivali su je ne samo ljubavnici željni pojačati svoju vezu, nego i žene pri porodu te pri obredima imenovanja novorođenčadi.

No, postojala je i grublja strana Freyine prirode. Ponekada je lovila na bojnim poljima, dijeleći pola ubijenih s Odinom i dočekujući ratnike koje je sama odabrala u svojim dvorima Folkvanger. Također, isto kao i Odin, bavila se magijom - moćnim činima zvanim seid. ''Najrenomiranija od svih božica'', kako stoji u Proznoj eddi, bila je figura moći, ali i ljepote, strastvene prirode i ekstremno uporna kada je trebalo istjerati svoju volju.

Frey
Bog je plodnosti, mira i zadovoljstva među smrtnicima. Freyr je jedna od najvažnijih karika u Germanskoj mitologiji. Zove se još i Yngvi. Iz božanske je skupine Vana. Sin je boga Njorda, brat božice Freyje. S divicom Gerd ima sina Fjolnera.

Jedan je od Vanir, sin Njorda i brat Freye. Nakon što je u Ragnaröku ostao bez oružja, ubio ga je div vatre Surtr

Posjedovao je tri dragocjenosti. Prva je čarobni mač koji se sam borio protiv neprijatelja, ali ga je dao svome slugi Skirniru da mu isprosi lijepu Gerd, kćer divova Gymira i Aurbode. Neki vjeruju da je to bila zavjera divova: da se Frey zaljubi u najljepšu ženu, Gerd, a oni tako od njega uzmu mač koji će oslabiti bogove pri Ragnaroku.

Preostale su mu još dvije dragocjenosti. Jedna je zlatni vepar Gullinborsti ili Slidrugtanni koji vozi njegova kola i osvjetljava put svojom sjajnom grivom. Njega su načinili patuljci Eitri i Brokk.

Posljednja je dragocjenost brod Skidbladnir, najveći i najbolji brod, na koji su mogli stati svi bogovi, a u jedra bi mu uvijek puhao povoljan vjetar, a mogao je ploviti i po zemlji. Kada ne bi plovio, smotao bi ga poput maramice i stavio u džep. Skidblandir su napravili Ivaldijevi sinovi, također patuljci.

Freyev se konj zove Blodughofi, stan Alfheim. Ima i troje slugu: Skirnira, Byggvira i Beylu.

U Ragnaroku će ga poraziti Surt, vatreni div, koji će svojim mačem spržiti cijelu zemlju i tad će vjerojatno požaliti što je onako nesmotreno poklonio svoj čarobni mač.

Snorri Sturluson smatra da je Frey, to jest Yngvi, izravni predak Ynglinga, švedskih drevnih vladara.

Kao bog plodnosti, rukovodio je kišom i suncem i tako bio odgovoran za ljetinu. Bio je jedan od štovanijih, ako ne i najštovaniji bog u srednjovjekovnom nordijskom svijetu. Iako je uglavnom nemoguće sa sigurnošću reći koji je bog predstavljen pojedinim kipićima što su pronađeni arheološkim iskapanjima, proučavatelji se slažu da je bog s uzdignutim falosom upravo Frey, bog plodnosti.

Njord
Zaštitnik je mora, plovidbe, mornara i oluja u nordijskoj mitologiji. Njegov otac je Yngvi, a supruga mu je Skadi, a kažu i da je Friggin polubrat. Sa asvojom neimenovanom sestrom ima božicu Freyju i boga Freya.

Kada je došao Asima, oženio se kćerkom diva Tjazija koja se zvala Skadi no nisu živjeli zajedno jer on nije volio brda, a ona nije voljela more.

Njordova imena: Njörđr, Njord, Njordr, Niord, Niordr, Njörd i Njördr.

Hodr
Majka mu je božica Frigg. Nenamjerno je usmrtio svoga brata Baldra, najljepšeg i najdražeg među bogovima.

Sve su stvari, i žive i nežive, obećale Frigg da neće naškoditi Baldru. Nije to učinila jedino imela jer ju je Frigg smatrala suviše mladom i bezopasnom da bi od nje tražila zakletvu. Tako su bogovi običavali provoditi vrijeme gađajući Baldra što ih je silno zabavljalo budući da je ovaj bio neranjiv. Hodr nije sudjelovao u takvim igrama jer je bio slijep. Priđe mu jednoga dana Loki i ponudi mu se da mu pomogne da i on pogodi brata. Dadne mu u ruke strjelicu od imele (za koju je saznao da se nije zaklela) i pomogne mu da je odapne u pravome smjeru. Baldr, pogođen, odmah umre.

Vidar
Sin je vrhovnoga boga Odina i divice Grid.

Jak je gotovo kao i bog Tor, njegov polubrat po ocu, i navodno je drugi po jačini od svih bogova. Pri teškoćama se bogovi često pouzdavaju u njega.

Opisuje ga se i kao izuzetno tiha boga.

U Ragnaroku će osvetiti svoga oca tako što će ubiti vuka Fenrisulfa koji će prije toga proždrijeti Odina.

Snorri Sturlusona u svojoj Mlađoj eddi napominje da Vidar ima čvrstu cipelu. Naime, prema jednoj je verziji Vidar, nakon što Fenrisulf proguta Odina, dođe pred vuka i jednom mu nogom prigazi donju čeljust, to je mogao jer je njegova cipela napravljena od komadića kože što ih ljudi režu s peta ili prstiju svojih cipela. Rukom mu uhvati slobodnu čeljust i razdere ga.

Prema drugoj je verziji, onoj iz pjesme iz Viđenja proročice (Völuspá), pjesmi iz Starije edde, usmrtio čudovišnoga vuka tako što mu je zabio mač usred srca.

Nakon propasti svijeta, bit će jedan od nekoliko preživjelih koji će živjeti u novome svijetu.

Tyr
Tyr je najsmioniji bog, a odlučuje o ishodu rata. Njegovu žensku stranu simboliziraju valkire. O njemu se malo zna, čak nije sigurno ni je li Odinov sin ili sin diva Hymira.
Izgubio je ruku prilikom vezivanja divljega vuka Fenrisulfa (Fenrira), sina Lokijeva. Bogovi su znali da će im Lokijeva čudovišna djeca praviti probleme te se odlučiše osigurati. Tyr je bio jedini koji se usudio nositi mu hranu, a pritom je primijetio da vuk svakoga dana raste nevjerojatnom brzinom, kako su sva proročanstva ukazivala na oprez, bogovi ga odlučiše okovati. Prvo načiniše okove Leding, no vuk se oslobodi iz njih. Potom načiniše okove Dromi, no vuk se oslobodi iz njih. Tada bogovi uvidješe da neće moći sami okovati vuka te Odin pošalje glasnika Skirnira da ode patuljcima i da im da da oni naprave okove. Patuljci su bili najvještiji majstori i načinili su sve dragocjenosti što su ih bogovi posjedovali. Patuljci naprave okove Gleipnir, što znači »otvoreni«, i to od šest sastojaka: od mačjeg paperja i ženske brade, od korijenja planina, od medvjeđih tetiva, od ribljeg daha i ptičje pljuvačke. Okovi su naizgled bili poput svilene čipke. Bogovi pozvaše Fenrisulfa na otok Lyngvi, gdje su ga planirali zatočiti. No vuk je bio sumnjičav i slutio prijevaru, te je zatražio da jedan od bogova stavi ruku u njegove ralje kao zalog da će ga bogovi osloboditi iz uza. Tu su se bogovi zatekli, jer je bilo jasno da ga ne žele pustiti, a to znači da će netko ostati bez ruke. I nitko nije htio dati ruku sve dok Tyr ne ispruži desnicu i stavi je Fenrisulfu u čeljust. Vuk se pokušao osloboditi okova, ali nije išlo, i što je jače trzao, okov se više zatezao. I svima je to bilo smiješno, osim Tyru. On je ostao bez ruke.

Vili
Vili ili Lodur (staronordijski Vili i Lóđurr) je bog u nordijskoj mitologiji. Braća su mu vrhovni bog Odin te Ve ili Henir. Njegovo ime znači »Volja«.

Sin je Bora, unuk Burija kojeg je na početku iz leda oslobodila krava Audhumla. Majka mu je Bestla, kći diva Boltorna.

Trojica su braće zaslužna za stvaranje svijeta i ljudi. Ubili su zloga mraznoga diva Ymira i od njegova tijela načinili zemlju, od njegove krvi sve vode, od kosti planine; šljunak i kamenje od zubi i čeljusti. Od glave su napravili nebo, od mozga oblake.


Braća su potom stvorila i prve ljude. Zbilo se to za vrijeme jedne šetnje obalom kada su ugledali dva naplavljena debla. Odin im podari život, Vili oblik, pokretljivost i krv, a Ve razum, govor i osjetila. Bili su to Ask (Jasen) i Embla (Brijest).

Vili je, zajedno sa svojim bratom Veom, predak porodice bogova Vana, bogova zdravlja i plodnosti. Odin je predak skupini Asa, bogova rata. Poslije su dvije skupine zaratile, no kako niti jedna nije mogla pobijediti, svi su odlučili da prestanu sa sukobima.

Poznata je i priča prema kojoj su braća Vili i Ve živjeli u poligamnoj vezi s božicom Frigg, suprugom Odinovom za vrijeme njegova dužeg izbivanja.


Karakteriziran je kao promišljen, ali i ponosan i temperamentan.

Ve
Ve ili Henir (staronordijski Vé i HSnir) bog je u nordijskoj mitologiji. Brat je vrhovnoga boga Odina i boga Vilija, koji se još zove i Lodur. Njegovo ime znači »svetište«.

Roditelji su mu Bor i Bestla.

(Grímnismál, 4041) (Grímnismál, 4041)
Ór Ymis holdi Iz Ymirova mesa
var iörđ of sköput, stvorena je zemlja,
en ór sveita siár, od krvi mora,
biörg ór beinum, brda od kostiju,
bađmr ór hári, drveće od kose,
en ór hausi himinn. od lubanje nebo.
En ór hans brám A od obrva učiniše
gerđu blíđ regin blaženi bogovi
Miđgarđ manna sonum, Midgard za sinove ljudi,
en ór hans heila a od Ymirova mozga
vóro ţau hin harđmóđgu surovi su stvoreni
ský öll of sköput. oblaci svi.
(prevela Dora Maček)

Sudjelovao je u stvaranju svijeta. Trojica braće su ubili mraznoga diva Ymira i od njegova tijela stvorili svijet: od mesa zemlju, od krvi rijeke, jezera i mora, od kostiju planine, od zubi šljunak i kamenje. Od glave načiniše nebo i postave ga ponad zemlje, a od Ymirova mozga napraviše oblake.


Nakon stvaranja svijeta stvorili su i ljude. Za vrijeme jedne šetnje obalom spazili su dvije naplavine drveta. Odin im udahne život, Vili oblik, pokretljivost i krv, a Ve razum, govor i osjetila. Bili su to Ask (Jasen) i Embla (Brijest).


Ve je, kao i Vili predak bogova iz skupine Vana, bogova zdravlja i plodnosti, dok je Odin predak Asa, bogova rata.


Čuje se i priča po kojoj su braća Ve i Vili prisvojili Odinovu suprugu Frigg i svu njegovu imovinu dok je on izbivao u svijetu ljudi. Po njegovu su mu povratku sve vratili.


Slovi kao miran i tih, te odgovoran bog.

NORDIJSKA MITOLOGIJA

Nordijska mitologija dio je germanske mitologije (tzv. sjevernogermanska mitologija), ali je poznatija od mitologije ostalih germanskih naroda. Razlog tomu je činjenica da su narodi Skandinavije i Islanda pokršteni kasnije pa su, prema tome, duže njegovali svoja pretkršćanska vjerovanja. Zbog toga je nordijska mitologija daleko bogatija materijalom za proučavanje što je utjecalo da se danas u većini jezika termin nordijska mitologija koristi u širem smislu, za mitologiju svih germanskih naroda.
Najveći dio izvora nastao je na Islandu između 12. i 14. stoljeća na staroislandskom ili staronordijskom jeziku, a koji je u to vrijeme bez većih poteškoća bio razumljiv i u Skandinaviji.

Nordijska se mitologija razvijala do otprilike 12. st. kada je kršćanstvo iskorjenjuje, ali se i posljednja 2–3 stoljeća njezinog razvoja odigravaju u sredini u kojoj postoji određeni kršćanski utjecaj. Važna je i činjenica da gotovo svi izvori potječu iz vremena nakon pokrštavanja i da su njihovi zapisivači kršćani koji zapisuju materijal i njima samima dalek, kako u vremenskom smislu, doslovce nekoliko stoljeća, tako i u percepciji i shvaćanju toga pogleda na svijet. Tu su i česte nepodudarnosti pa čak i kontradiktornosti među izvorima. Sve su to činjenice zbog kojih nikada nećemo imati potpunu i cjelovitu sliku o nordijskoj mitologiji. No, s druge strane, ona zasigurno nikada nije ni bila cjelovita. Kao što se sjevernogermanska razlikuje od mitologija ostalih Germana, a u starijim razdobljima su te razlike bile manje od onih u kasnijim razdobljima, vrlo je vjerojatno da postoje, naravno manje, i razlike na nordijskom području. Naime, na prostoru koji zauzima približno 1.000.000 km2, u vrijeme kad se religija čuvala i prenosila usmenim putem i kad je postojalo mnogo bogova, pojedina su mjesta gajila kult različitih bogova, što potvrđuju i toponimi i arheološki nalazi. Prema tome, sasvim je vjerojatno da su pojedini mitovi na pojedinim područjima imali različitu sudbinu, čuvali su se, mijenjali ili zaboravljali.

BOGOVI

Postoje dvije skupine bogova: Asi, bogovi rata i Vani, bogovi blagostanja, zdravlja i plodnosti. Oni su dugo međusobno ratovali, no kako niti jedni nisu mogli pobijediti, odlučiše sklopiti primirje te razmijeniše taoce. Asi su dobili Njorda i njegovu djecu, Freya i Freyju, te Kvasira, najmudrijeg diva. Vani dobiše Henira koji je trebao biti dobar vojskovođa i Mimira koji ga je u svemu podučavao i bez kojeg se Henir nije snalazio. Shvativši da su prevareni, Vani odrubljuju glavu Mimiru i šalju je Asima. Odin je sačuvao Mimirovu glavu konzervirajući je uz pomoć raznih trava i čarolija, a ona mu je govorila mnoge mudre stvari.

Asi

Odin, često zvan i Svih Otac, smatra se najstarijim i najmoćnijim od svih bogova.
Tor ili Vignir najstariji je Odinov sin.
Baldr je među bogovima najomiljeniji. Sin je Odina i Frigg, suprug Nanne, otac Forsetija.
Bragi je sin Odina i Gunnlög, kćeri diva Suttunga.
Heimdall, Hallinskidi ili Gullintanni poprilično je enigmatičan bog; govori se da je sin devet majki koje su jedna drugoj sestre.
Tyr je bog rata.
Loki, zvan i Lopt i Hvedrung, zapravo nije bog iako živi s njima u Asgardu.
Vidar je sin Odina i žene–diva Grid. On je najjači bog nakon Tora. Osvetit će smrt očevu tako što će ubiti vuka Fenrisulfa.
Hodr je slijepi bog, ubio je svog brata Baldra.

Vani

Njord je bog mora.
Frey; zove se još i Frö, Atridi i Menglad, a nekad se zvao i Yngvi.
Freyja, Mardell ili Syr božica je ljubavi i ljepote.
Frigg ili Hlin Odinova je žena, majka je mnogih bogova.
Henir (Ve) i Lodur (Vili) Odinova su braća koja su mu pomogla stvoriti svijet i ljude.
Ull je bog zime; Sifin je sin i Torov posinak. Najbolji je klizač i strijelac.

OSTALA BIĆA

Divovi: Postoje dvije vrste divova: mrazni divovi i vatreni divovi. Obje vrste su u neprestanom sukobu s bogovima. Unatoč tome, česti su brakovi između divova i bogova.
Vilenjaci elvovi (staronord. álfar, engl. elves) žive u blatu ili u stijenama. Prinosila im se krv bika pri žrtvovanju bogovima u čast.
Fylgjur ('priviđenja') mogu poprimiti oblik žene ili životinje, a može ih se izuzetno rijetko vidjeti, izuzev u snovima ili u trenutku smrti.
Dise (staronord. dísir) su njima bliska bića koja se predstavljaju kao ženski duhovi čuvari.
LandvSttir (duhovi zemlje).
Patuljci (dvergar) bili su vrlo mudri i sposobni; oni su načinili gotovo sve blago i gotovo sve čarobne predmete što ih bogovi posjeduju, npr. Torov malj Mjollnir, Odinov prsten Draupnir, Freyev brod Skidbladnir i druge. Prema nekima, stvorili su ih bogovi; drugi kažu da su se javili još na početku kao crvi u Ymirovu mesu. Živjeli su u planinskim pećinama i uglavnom su bili prijateljski raspoloženi prema ljudima.
Trolovi su zla demonska bića srodna divovima.
Valkire (staronord. valkyrje) su lijepe djevojke koje Odin šalje na bojno polje da odaberu ratnike od kojih polovica pripada njemu, a polovica Freyji. One odlučuju o pobjednicima, a s njima jaše i najmlađa norna, Skuld. Valkire također poslužuju ratnike u Valhali (Valhall).

Yggdrasil ili "Stablo Svijetova". Divovsko stablo koje je spajalo svih devet svjetova germanske kozmologije. Nazivano je i "pepelno drvo" koje dobiveno od modernog Skandinavskog. Ásgard, Álfheim i Vanaheim nalaze se na granama stabla. U jednoj "kutiji" koja je prolazila kroz centar Miđgarđ, oko Jotunheima ispod kojeg se nalaze Nidavellir ili Svartálfheim. Njegova tri korijena dopirala su do mjesta Helheim, Niflheim i Muspelheim, a samo prvi svijet imao je proljeće.
9 svijetova koje štiti Yggdrasil:
Alfheim ili Ljossalfsheim, dom "svjetlih" vilenjaka
Asgard, dom aesirskih bogova
Jotunheim, svijet divova
Midgard, dom ljudske vrste
Muspelheim, zemlja vatre
Nidavellir, dom patuljaka
Niflheim, predio vječne hladnoće i beskonačne noći, dom nevrijednih mrtvih
Svartalfsheim, dom "tamnih" vilenjaka
Vanaheim, dom Vanira


Ragnarök ("sudbina bogova") je bitka za kraj svijeta. Najvjerovatnije su se borili bogovi (Ćsir - vođa Odin) i zli (vatreni divovi, Jotuni i razne zvijeri i bića - vođa Loki). Ne samo da će svi sudionici borbe preminuti, a i neka nedužna bića nego će gotovo cijeli svijet biti uništen.

U nordijskoj mitologiji, Bifrost je most koji vodi iz zemlje smrtnika, tj. Midgarda u zemlju bogova, Asgard. Most je zapravo duga a njegov zaštitnik je bog Heimdall. Stvorili su ga Asi a uništen je u ragnaroku.

Valhala (Valhall) je ogromna rajska dvorana, dvorac boga Odina. U njoj borave ratnici poginuli u boju. Valhala ima 540 dveri kroz koja svako jutro izlaze tisuće ratnika kako bi se borili; tako vježbaju za konačnu borbu, Ragnarök. Nakon bitke jedu meso vepra Sehrimnira koji svaku večer ponovno oživi. Koza Heidrun stoji na Valhali i hrani se lišćem i grančicama drveta koje se nazivlje Lerad; iz njena vimena teče medovina koju piju ratnici. Poslužuju ih lijepe Valkire (Valkyrje), one i biraju koji će ratnici iz borbe doći u Valhalu, naime, samo polovica palih ratnika pripada Odinu; druga polovica pripada božici Freyji. Asgard je raj ratnika i sjedište bogova. U njega vodi stotine vrata. Grede su tamo od koplja, a crepovi od štitova. Ratnici izlaze samo da bi se borili. Valhala je ogromna dvorana u kojoj stoluje Odin. Tu okuplja sve svoje ratnike na velike gozbe. Valkire ih poslužuju

Mitovi

Mit o postanku mliječnog puta

Prema legendi, Herkul je bio sin smrtnice Alkmene iz Tebe koja je zatrudnjela s Jupiterom (Zeusom). Kad se rodio, ona ga iznese izvan grada i ostavi ga da umre jer se bojala osvete Jupiterove žene Junone (Here). Ali Minerva (Atena), boginja mudrosti i Herkulova zaštitnica, dosjetila se ne samo da mu spasi život nego i da mu pruži besmrtnost. Kao slučajno dovede Junonu do mjesta gdje je ležalo dijete i nagovori je da mu se smiluje i podoji ga. Herkul uze sisati tako pohlepno da Junonino besmrtno mlijeko brižnu preko nebesa, gdje postade Mliječni put. Odande kamo je na zemlju pala koja kaplja nikoše ljiljani.

Narcis i Eho

Narcis je bio sin rjecnog boga Kefisosa i bio je tako lijep da svi koji su ga vidjeli zaljubili su se u njega. On sam je pak odbijao njihovu ljubav. Isto se to desilo i nimfi Eho koja nije mogla vise ni na sto da misli. Hera ju je nekad prije kaznila da nikad prva ne moze kontaktirati neku osobu a sa druge strane kad neko drugi prica da i ona prica istovremeno. I ona je pocela da ga proganja i svaki put kad bi se on oglasio u sumi ona bi to isto ponovila za njim sto je njega naravno ljutilo. To ju je povrijedilo i postidilo tako da se pocinje sakrivati sve dok samo glas nije ostao od nje. Cak i danas se kaze da zivi po brdima i sumama ali je niko ne moze vidjeti ali moze cuti.
Afrodta se zbog toga naljutila na Narcisa sto je odbio Eho ali i jos neke druge nimfe i kaznila ga je da se zaljubi u samog sebe. To se desilo jedan put kad se vratio iz lova i kad se htio napiti vode u jednom zdencu vidjevsi svoj odraz u cistoj vodi. I sve je vise zelio da gleda svoj odraz ( nesto kao zene danas :D) ali svaki put kad bi pokusao da ga dirne nestao bi taj lik. I tako je potrosio cijeli zivot i kad je zadnji put uzdahnuo i umro na tom mjestu je izniknuo cvijet. Bijeli narcis.

Pandorina kutija

Titan Epimetej dao je svim životinjama dobre osobine. No, kad je na red došao čovjek, više nije bilo nijedne osobine. Prometej je osjećao da je čovjek superiorniji nad životinjama i da treba imati neki dar koji nije imala nijedna životinja. Tako je od Zeusa ukrao vatru i dao je ljudima.

Zeus je bio bijesan i odlučio je kazniti i Prometeja i njegovu kreaciju - čovječanstvo. Zeus ga je okovao u neprobojne okove i poslao orla na nj da mu svaki dan kljuca jetru (orao je bio Zeusova sveta životinja). Prometej je bio besmrtan te je jetra svakoga dana iznova bila obnovljena, ali i dalje je patio, sve dok ga nije oslobodio Heraklo dok je izvršavao svoje zadatke. Također je znao koja će Zeusova žena nositi dijete koje će ga svrgnuti, kao što je i on svrgnuo svoga oca Krona. Moguće je da ga je Zeus htio natjerati da kaže, a Prometej je odbio, stoga ga je Zeus okovao.

Da bi kaznio ljude, Zeus je naredio ostalim bogovima da načine ženu kao dar ljudima. Hefest ju je načinio od gline i dao joj oblik. Atena ju je odjenula, a Harite su je okitile ogrlicama koje je načinio Hefest. Afrodita joj je podala ljepotu, a Apolon glazbeni talent i dar iscjeljivanja. Demetra ju je naučila obrađivati vrt, Posejdon joj je dao bisernu ogrlicu i mogućnost da se nikad ne utopi, a Hermes joj je podao lukavost, hrabrost i šarm. I na kraju, Zeus ju je učinio lijenom, nemirnom i budalastom, a Hera ju je učinila znatiželjnom.

Prometej je svome bratu Epimeteju rekao da ne prima nikakve darove od bogova. Epimetej ga nije poslušao te, kad su bogovi poslali Pandoru na zemlju, zaljubio se u nju. Hermes mu je rekao da je ona Zeusov dar i upozorio ga je da ne dira Pandorinu posudu koja je bila njezin miraz. Epimetej je rekao Pandori da ne otvara tu posudu.

No, Pandorina je znatiželja prevladala te ju je otvorila. Sva su zla izašla na dotada bezbrižno čovječanstvo koje je živjelo u blagostanju - kuga, tuga, siromaštvo, zločin, očaj, pohlepa, starost, bolest, ludost, prkos, glad, prijevara itd. Odmah ju je brzo zatvorila, a unutra je ostala samo - nada. Svijet je bio vrlo hladan i turoban, a onda je Pandora opet otvorila kutiju te je nada izletjela van. Tako je čovječanstvo i u zlim vremenima dobilo i imalo nadu.

Druga inačica mita govori da je nada bila zapravo najgore od svih zala jer je bila jednaka strašnome predznanju. Pandora je tako, zatvorivši kutiju prije nego što je nada izašla van, spasila svijet od najgore štete.

Prokna i Filomela

Prokna je kći atenskog kralja Pandiona, žena tračkog kralja Tereja, a Filomela je kći atenskog kralja Pandonia i Proknina sestra. Filomela je živjela sretno kod svoga oca u Ateni sve dok po nju nije došao Terej da je odvede sestri u Trakiju. Terej se na prvi pogled zaljubio u Filomelu i umjesto da ju odvede u palaču odveo ju je u gustu šumu i nasilno ju htio obljubiti no ona se oduprijela zbog čega ju je zatvorio u neku kolibu da ju prisili na posustljivost. No nije uspio. Kad je nakon nekog vremena ponovo došao Flomela mu je rekla da neće šutjeti o ovom zločinu te joj je zato odrezao jezik. Filomela je u kolibi našla tkalački stan na kojem je napisala poruku svojoj sestri. Prokna ju je potajno oslobodila i odvela u palaču. Tereju su pripremile osvetu koju Zeus nije pustio nekažnjeno. Prokna i Filomela su ubile Terejevog sina kojeg je obožavao te ga poslužile za večeru. Nakon tog čina Zeus ih je pretvorio u ptice. Proknu u slavuja, Filomelu u lastavicu, a Tereja u pupavca

Dedal i Ikar

Dedal je bio jako uspješan umjetnik kojeg su svi poštovali. Jedina osoba koja je bila bolja od njega bio je njegov učenik Talos kojega je bacio s litice. Zbog tog je osuđen na smrt. No uspio je pobjeći iz zatvora na otok Kretu. Tamo je njemu i njegovu sinu kralj Minos pružio zaštitu i zatražio je od njega da sagradi labirint za njegova sina Minotaura jer ga je htio sakriti od ostalih. Također je naredio da nikom ne odaje tajnu labirinta niti da gradi sličnu građevinu negdje u blizini. No kako bi u to bio siguran zatočio je njega i njegova sina na Kreti. Dedal i Ikar su duže vrijeme smišljali plan o bijegu s otoka no nisu mogli pobjeći morem jer je u to vrijeme je mornarica kralja Minosa bila najjača u Grčkoj. Zato je Dedal napravio krila od perja ljepljenih voskom. Dedal i Ikar su poletjeli su iznad mora. Usprkos upozorenju da se previše ne približava suncu Ikar je ipak poletjeo više te se vosak otopio i Ikar je pao u more i utopio se. Dedal je znajući da ga u Ateni čeka smrtna kazna krenuo je na Siciliju gdje je sagradio palaču kralju Kokalu. Neki kažu da je tamo umro, a drugi da je ubio Minosa koji ga je proganjao te se s Tezejem vratio u Atenu

Prometej

Sin Japeta i Temide. Titan koji je pomogao Zeusu u pobjedi nad Kronom. Napustio je Zeusa kad je Zeus odlučio uništiti ljudski rod. Prometej je odlučio spasiti ljude. Da bi se spasili morali su naučiti pomoći sebi samima. Prometej im je zato ulio nadu i obdario ih snagom. Donio im je vatru s Olimpa i pokazao im kako se njome služi, zatim ih je naučio čitati i pisati, ukrotio im je velikog bika i stavio na njega jaram tako da im pomogne u obrađivanju polja, sagradio im je prvu lađu i odao im je tajnu liječenja. No to je bilo više nego što je Zeus mogao podnijeti stoga je naredio slugama Snazi i Moći da savladaju Prometeja i odvedu na kraj svijeta gdje ga je bog Hefest prikovao za stijenu. Kako je Prometej naslijedio moći proricanja znao je kada i kako će Zeus pasti. Kad je Zeus doznao za to poslao je boga Hermesa da to istraži, ali Prometej nije htio pregovarati s njim. Zato ga je Zeus srušio u bezdane dubine Tartara i nadao se da će srušit njegov ponos. No ni to nije uspjelo pa ga je onda Zeus prikovao za Kavkaz gdje je ljeti trpio žegu, a zimi su mu udove kočili strašni mrazevi no pritom mu je svako jutro orao kljucao komad jetre koji je preko noći narastao. U međuvremenu je Zeus učvrstio svoju moć te je postao blažim vladarom. Ništa ga nije uznemiravalo osim Prometejeve tajne te mu je Zeus ponudio pomilovanje u zamjenu za tajnu, no Pometej je odbio. Zeus je zatim dopustio njegovoj obotelji da ga posjeti koja mu je objasnila da Zeus više nije zao, Prometej je to prihvatio no nikako nije htio moliti za milost i dobiti ju. Dugo se nadao da će ga spasiti ljudi no jednog je dana došao Heraklo i oslobodio ga njegove muke. Zbog tog što nije izgubio svoj ponos i hrabrost Zeus ga je primio na Olimp, a Prometej je rekao Zeusu tajnu "neka Zeus ne stupa u brak s Tetidom jer će njezin sin nadmašiti svoga oca. Neka je uda za smrtnika i njezin sin tada neće ugroziti niti jednog boga".

Filemon i Baukida
Filemon i Baukida dvoje staraca koji su živjeli siromašno sve do posjeta boga Zeusa i njegova sina Hermesa koji su nakon dugog putovanja svijetom u ljudskom obličju predvečer stigli umorni u bogato selo gdje ih nitko nije primio u kuću da prenoće. Kada su stigli do kućice na jednom brežuljku u kojem su živjeli Filemon i Baukida. Primili su bogove u svoju kuću gdje su im ponudili ono što su imali. Kada je ponestalo vina bogovi su svojim moćima ponovo napunili vrč. Kada su Filemon i Baukida primijetili da imaju bogove u kući molili su da im oproste što su ih tako siromašno ugostili. Baukida je tada istrčala u dvorište po gusku koja im je čuvala kuću. Kada je Filemon istrčao za njom bogovi su ih pozvali da pođu s njima na vrh jedne gore te su od tamo promatrali kako bogato i oholo selo nestaje u vodenoj bujici, no njihova kućica je ostala netaknuta i pretvorila se u veličanstven hram. Time se bogovi nisu zadovoljili pa su upitali Filemona što želi i obećali ispuniti tu želju. Nakon razgovora sa ženom zamolio je bogove za milost da im budu sluge i čuvari novog hrama te kada dođe bog smrti po njih neka ih odvede u isti čas. I želja im se ispunila. Kada je došlo vrijeme njihove smrti pretvorili su se u stabla pred hramom.

Mit o Erosu i Psihi

Bili jednom kralj i kraljica i imali tri prelijepe kćeri. Dvije starije su sasvim dobro udali, ali po najmlađu, Psihu, mladoženja nikako da dođe: ni kraljević, ni bilo koji drugi mladić. Bila je, naime, tako lijepa da joj se svako divio kao kakvoj statui ili boginji. Ubrzo jse počelo pričati da Psiha u stvari i nije obična princeza već nova Afrodita, i mnogi su počeli da joj ukazuju božanske počasti. Priče o njenoj ljepoti su se širile, a daljine su je uveličavale. Na kraju su u zemlju njenog oca počeli hodočastiti muškarci iz cijele Grčke. Opustjeli su hramovi u Pafosu, u Knidu i na Kiteri, i ljudi su umesto Afrodite, počeli da poštuju Psihu.

Psiha tim obožavanjem nije bila oduševljena. Još je manje time bila oduševljena Afrodita. U srdžbi zbog nedopustive ljepote obične smrtnice odlučila se osvetiti. Naredila je svom sinu Erosu da rani Psihino srce strijelom ljubavi tako da se zaljubi u najružnijeg muškarca na svijetu.

U međuvremenu Psihin otac se obratio delfskom proročištu da pita za savijet kako da svojoj kćeri nađe mladoženju. Dobio je strašan odgovor: da je u vjenčanoj haljini odvede na visoku stijenu iznad ponora gdje će mladoženja doći po nju; biće to odvratni zmaj sa tijelom prekrivenim ljuskama. Protiv proročanstva koje je objavilo volju bogova nije bilo pomoći i kralj se teška srca pokorio. Kad je ostavio kćer na visokoj stijeni i otišao, dogodilo se čudo: dašak Zefira, boga zapadnog vjetra, lako je podigao Psihu i odnio je u dolinu ispod stijene. Učinio je to na molbu boga Erosa koji je doletio do stijene da izvrši zapovijed svoje majke, ali se u Psihu zaljubio na prvi pogled.

Psiha, nije znala za Erosovo uplitanje i svom spasenju se čudila. Još je više začudilo kad je na kraju doline ugledala raskošnu palaču. Ušla je i još se više iznenadila: nevidljive sluškinje pripremile su joj kupku, osviježenje i postelju. Bilo je dovoljno da samo nešto poželi i želja bi joj se odmah ispunila. Kad je Psiha nakon toga zaspala, tiho joj se primakao mladoženja: to nije bio strašni zmaj, već divni bog ljubavi Eros.

Eros je u svakom slučaju dobro znao zašto je od Psihe zatražio obećanje da nikada neće pokušati saznati kako on u stvari izgleda. Pod utiskom doživljene slasti prve ljubavi ona mu je to čvrsto obećala. I tako je Psiha počela da živi u prelijepoj palači, provodeći dane u samoći, čekajući noć koja joj je donosila ljubav nepoznatog ljubavnika. Jedino što je rastuživalo bile su misli na roditelje i sestre koje je sigurno mučila briga o njenoj sudbini.

Kad je glas o Psihinom nestanku došao do njenih sestara, vratile su se roditeljima da ih utješe. Otšle su i do stijene pored koje je ljudsko oko poslednji put vidjelo Psihu. Tamo su gorko plakale i Psiha je zamolila svog dragog da joj dopusti sastanak sa sestrama jer će one, kad im kaže kako živi, prestati tugovati. Eros je opomenuo Psihu da je taj sastanak spojen s velikim opasnostima i nagovarao je da odustane od toga. Sva Erosova uvjeravanja ostala su bez uspjeha.

Sestre su se iskreno obradovale sastanku, ali kad su ugledale prelijepu palaču u kojoj je živjela njihova najmlađa sestra, u njima se probudila zavist. Počele su ispitivati Psihu o njenom mužu i poželjele ga upoznati. Psiha je okolišala i odgovorila da joj je muž ljep mladić koji većinu vremena provodi u lovu, darivala ih zlatom i nakitom i pozvala Zefira da joj sestre odnese nazad na stijenu iznad doline.

Na povratku izbila je potiskivana zavist Psihinih sestara. Zato su odlučile šutjeti o njenoj sreći i počele kovati planove kako da se domognu njenog bogatstva.Psiha kad je saznala da očekuje dijete, zamolila je svog dragog da joj opet dozvoli susret sa sestrama. Erosovo odgovaranje na ovaj put nije ništa koristilo i tako je Zefir opet donioeo njene sestre u dolinu. One su glumile radost zbog očekivanja djeteta i zapitkivale Psihu o njenom mužu. Psiha je već zaboravila šta im je prvi put rekla i opisala ga kao solidnog gospodina srednjih godina koji se bavi trgovinom, a koji je upravo na putu u dalekoj tuđini. Sestre su iz toga zaključile da Psiha i ne zna tko joj je muž, a kad im je prilikom njihove sljedeće posjete to i priznala, počele su da je uvjeravaju da joj je muž onaj odvratni ljuskavi zmaj o kome je govorilo proročanstvo. Nagovorile su je da se u to sama uveri: da pod posudu sakrije svjetiljku i kad joj muž zaspi da mu osvijetli lice pa će tako saznati tko je on. U znak svoje velike ljubavi povjerile su joj i način na koji će se spasiti: dale su joj oštar nož da ga ubije.

Psiha je pod uticajem svojih sestara i zbog mučne neizvjesnosti odlučila prekršiti dato obećanje. Kad joj je dragi noću zaspao, otkrila je pripremljenu svjetiljku, uzela nož i prišla postelji. Mutno svjetlo otkrilo je da joj je muž sam bog ljubavi Eros. Obradovana htjela ga je poljubiti, ali kad se nad njega nadvila, kap vrelog ulja iz svjetiljke pala mu je na rame. Bog ljubavi prenuo se iz sna i obuzet srdžbom što je Psiha prekršila dato obećanje, htjeo je odmah da odletjeti. Ali Psiha je, ne gubeći prisustvo duha, obgrlila njegove noge i u sljedećem trenutku oboje su letjeli visoko u oblacima.

Let nije dugo trajao. Psiha je brzo izgubila snagu, a Eros nije htjeo da da ona pogine. Vratio je na zemlju i s gorčinom joj prebacio njenu izdaju. Kad je zatim napustio, očajna Psiha nije znala šta da radi i u očajanju se bacila u obližnju rijeku. Ali vodena struja je, iz ljubavi prema Erosu, opet iznijela na obalu. Izmučena čežnjom za dragim i željom da umre, što joj je bilo uskraćeno, Psiha se uputila da sestrama naplati njihovu izdaju kojom su je bacile u nesreću.

Najprije je posjetila najstariju i rekla joj da je morala pobjeći od muža jer se, kada ju je prilikom posljednje njene posjete potajno videjo, zaljubio u nju i sada čezne samo za njom. Sestra je na to pohitala do stijene i u nestrpljenju da je Eros prihvati skočila u dubinu. Zefir nije imao naređenja da je ponese i ravnodušno je dozvolio da ona izgubi život na stjenovitoj padini. Na isti način je poginula i druga Psihina sestra.

U međuvremenu je Afrodita saznala za pustolovinu svog sina. Strašno se razljutila i poslala svoje pratilje da joj odmah dovedu njegovu ljubavnicu. Kad im nije pošlo za rukom da pronađu Psihu, Afrodita je zamolila Hermesa, glasnika bogova, da svuda oglasi da će onaj ko pronađe Psihu dobiti bogatu nagradu. A nagrada zaista nije bila mala: "sedam sočnih poljubaca od same boginje ljubavi". Ljudi su grozničavo počeli tražit Psihu, ali nesretnoj ženi više nije bilo stalno ni do čega i sama je došla Afroditi.

Nikada se jasnije nije potvrdilo koliko je ljubav zapravo bliska mržnji: ugledavši pred sobom ženu ljepšu od sebe, boginja ljubavi pretvorila se u boginju zlobe. Kad je doznala da Psiha očekuje dijete i da će tako postati baka razbjesnila se.

Psiha je dobila tri zadatka. Ako ih riješi, spasiće sebi život. Boginja je pred nju rasula gomilu pšenice, ječma, prosa, maka, graha i sočiva, pomiješala zrna i naredila Psihi da do večeri razdvoji zrna u posebne gomile, inače će umrijeti. Nesretnoj Psihi pritekli su u pomoć mravi jer im se sažalila ljubavnica boga ljubavi. Zatim joj je Afrodita naredila da donese čuperak vune od zlatnog runa divljih ovaca koje su pasle na drugoj obali brze i opasne rijeke. Taj zadatak Psiha je izvršila uz pomoć trske koja joj je savjetovala da sačeka dok ovce u podnevnoj vrućini zaspu pa da tada sakupi čuperke vune koji su se uhvatili za grmlje na njihovom putu na pašu. Kao treći zadatak Afrodita je naredila Psihi da donese vodu s izvora nad strmom, klizavom stijenom koji su čuvali uvjek budni zmajevi. Psiha je i taj zadatak ispunila uz pomoć Zeusovog orla koji se tako odužio za uslugu koju mu je nekada učinio Eros. Afrodita je najzad morala priznati da je Psiha izvršila postavljene zadatke, ali kako je znala da je ona to sve postigla uz tuđu pomoć, zadala joj je još jedan zadatak - teži od prethodnih.

Prema toj Afroditinoj zapovijedi, Psiha je morala sići u carstvo sjena i od boginje Perzefone, žene vladara podzemnog sveta Hada, izmoliti kutiju sa čarobnom bojom. Psiha je shvatila da je taj zadatak jednostavno neostvarljiv i zato se popela na visoku kulu da bi skočila u ponor i riješila se svih patnji. Ali to nije bila obična kula, jer je progovorila ljudskim glasom i savjetovala Psihu kako da siđe u podzemni svet i kako da se tamo ponaša i šta da uradi da se sretno vrati. Na jedno je posebno upozorila: da Perzefoninu kutiju nipošto ne otvara. Kad se sretno vratila na gornji svet, Psiha nije odoljela radoznalosti i otvorila je kutiju. Ali u njoj nije bila boja, već ledeni san smrti.

Dugo je Psiha ležala obuzeta snom smrti, na povratku iz podzemnog svijeta. ali Afrodita se uzalud nadala da će tako zauvijek ostati. Kad je Eros ozdravio od bola koji mu je nanijela njegova draga, krenuo ju je tražiti.Čim je ugledao Psihu, skinuo je s nje san, vratio ga u kutiju, nježnim ubodom strijele probudio svoju dragu i naredio joj da bez pogovora pođe do njegove majke. Za ostalo će se pobrinuti sam.

Eros je održao svoju reč. Potražio je samog Zeusa i obećao da će mu, ako dozvoli da uzme Psihu za zakonitu ženu, pribaviti najlepšu ljubavnicu na svijetu. Da li je ispunio obećanje, nije poznato. Ali Zeus je Psihu od smrtne žene uzdigao u boginju i svečano je predao Erosu da mu zauvijek bude žena. Na kraju se s tim pomirila i Afrodita, i kad je nakon venčanja Erosa i Psihe postala baka djevojčice, djete je dobilo ime Hedona - Slast
Objavio/la arrakis u 15:05 0 komentari
Faetontov pad
Faetont je bio sin Helija i Klimene. Zbog ruganja Epafa[sina Zeusovog] koji mu nije vjerovao da je sin boga sunca odlucio je provjeriti svoje porijeklo. Posto Helije nije mogao doci k njemu Faetont se uputio na istok nebi li upoznao oca. Helije sretan sto ga vidi , ali i tuzan jer ne moze biti sa njim i zenom napravi pogresku jer mu da obecanje da ce mu ispuniti bilo kakvu zelju u koja je u njegovoj moci. Faetont je samo to cekao i presretan zatrazi da on jedno jutro povede ocevu kociju prema nebu kako bi svi vidjeli da je on njegov sin i sposoban za takav zadatak! Kad je shvatio sto je ucinio Helije je pokusao odgovoriti sina ali ovaj nije htio odustati. A, obecanje je morao ispuniti jer se zakleo stiksom!
I tako je nedoraso zadatku Faetont uzeo zlatne uzde i krenuo na put bez povratka dok je Helije mogao samo zaliti za brzopletim obecanjem.
Faetont je uzivao misleci kako bi bilo divno da je sad Epaf sa njime i svi njegovi prijatelji da vide da on vozi suncevu kociju. Ocaran, zaboravio je drzati konje na uzdi i oni se otmu i pocnu slobodno juriti nebom. Faetont u strahu osine ostro konje i zategne uzde a kocija pocne ici bez kontrole previsoko tako da se zemlja ledila pa zatim preblizu sprzivsi plodnu zemlju koja po njoj dobije ime sahara. Uzalud se osvrtao nebi li vidio svoga oca i njegove dvore...
Na kraju vidjevsi da bi mogli istati bez sunca Zeus sijevne munjom i i srusi Faetonta na zemlju a konji se primire i nastave vuci kola nebeskim putem.
Od silne tuge Helije nije sljedeci dan vozio kociju pa je cijeli dan vladao mrak a, Faetontove sestre helijade se nakon 4 mj tugovanja pored njegovog groba pretvorise u topole.

Orfej i Euridika

Prema mitologiji Orfej je bio sin tračkog kralja Eagra i Kaliope, muze epske poezije. Ona je najstarija i najpametnija od muza. Ponekad se umjesto Eagra kao Orfejev otac spominje Apolon, a kao majka ponekad se navodi Luna, božica Mjeseca. U svakom slučaju, bio je božanskog podrijetla. Orfej je bio najdarovitiji glazbenik koji je ikada živio na svijetu. Svirao je liru koju mu je darovao bog Apolon. Snaga Orfejeve pjesme i svirke bila je čudotvorna. Kad bi zasvirao na svojoj liri, dolazile su ptice iz zraka i ribe iz vode i pozorno ga slušale, a divlje bi zvijeri postajale krotke i umiljate. Drveće bi se povijalo kako bi moglo slušati Orfejeve svirke i pjesme koje je nosio vjetar. Sudjelovao je sa Argonautima u ekspediciji traženja zlatnog runa. Jazon ga je pozvao jer je samo uz njegovu pomoć mogao proći pokraj zloglasnih sirena.
Nakon mladenaštva i avantura s Argonautima, Orfej se odlučio skrasiti s najljepšom od svih nimfa, Euridikom. Čim ju je ugledao među njenim prijateljicama, koje joj ljepotom nisu bile ni do koljena, Orfej je znao da će njih dvoje postati jedno. Predivna je Euridika, duge plave kose i očiju boje narcisa, uskoro postala njegovom ženom. Na dan Orfejevog i Euridikinog vjenčanja nije se rasplamsala buktinja u ruci boga braka Himeneja, što je bio predznak nesreće koja će zadesiti supružnike. Euridika je svojom ljepotom privukla pažnju čovjeka po imenu Aristej. Kad je Euridika odbila njegove ljubavne ponude, ovaj se uvrijedio i počeo je proganjati. Bježeći pred njim bosonoga Euridika nagazila je na zmiju otrovnicu skrivenu u visokoj travi koja ju je ugrizla. Euridika je od otrova umrla.
Orfej je bio izvan sebe od tuge. Pjevao tako tužno da je cijela priroda tugovala s njim. Tada se Orfej upustio u strašan poduhvat: sišao je u podzemni svijet da zatraži od njegovog vladara da mu vrati voljenu ženu, što se ni jedan smrtnik prije njega nije usudio napraviti. Na ulazu u Had svojom je lirom začarao troglavog psa Kerbera. Svojom pjesmom smekšao je i srce starca Harona, koji ga je sa čamcem prevezao preko rijeke Stiks, na drugu obalu, u zemlju mrtvih. Mili zvuci Orfejeve lire ublažili su patnje prokletih duša. Orfej je hrabro stupio pred prijestolje strašnog vladara podzemlja, boga Hada i njegovu ženu Persefonu. Had je bio strašno ozlojeđen zato što se u njegovom kraljevstvu pojavio živ čovjek, ali kada je Orfej zapjevao svoju tužnu pjesmu i sam Had je zaplakao željeznim suzama. Molio je vladare podzemlja da mu vrate Euridiku. A u slučaju da odbiju njegovu molbu, onda ih je zamolio za drugu uslugu - da i njega uzmu u svoje carstvo, gdje će on živjeti pored Euridikine sjene. Svojom pjesmom ganuo je čitav podzemni svijet. Had je odlučio da će ispuniti Orfejevu molbu, ali pod jednim uvjetom. Kada bude izlazio iz podzemnog svijeta, ne smije se okretati za Euridikom, koja će cijelo vrijeme hodati iza njega, po strmim i neprohodnim stazama. Orfej je na to pristao - savladao je većinu puta, no u jednom trenutku ga je ipak izdalo strpljenje, te se okrenuo da vidi da li je Euridika umorna, ali je tada vidio samo njezinu sjenu, kako nestaje u daljini ! Tako je sam bio kriv za njezinu drugu smrt. Ponovo je pokušao ući u svijet mrtvih, ali mu po drugi put to vise nije uspjelo i on se, sav očajan, vratio u svoj rodni kraj.
Orfej je odbijao ljubav drugih žena i okrenuo se ljubavi prema lijepim mladićima. To je razljutilo brojne žene. Tako su Orfeja za Bakhove svečanosti, ispod Rodopskih stijena, rastrgale pobješnjele trakijske žene, a njegovu glavu i liru bacile u rijeku Hebar. Devet muza plačući skupilo je sve rastrgane dijelove Orfejeva tijela i sahrane ih u podnožju planine Olimpa. Tako se još i danas priča da u podnožju Olimpa slavuji pjevaju najljepše, kao nigdje drugdje u svijetu. Ženama koje su tako okrutno ubile Orfeja bogovi su se osobno i strašno osvetili. Dok su još plesale u slavljeničkom plesu, one odjednom osjete da im se tabani pretvaraju u korijenje i propadaju u zemlju, sve dok se nisu pretvorile u nijemo drveće. Prema jednoj legendi, Orfejeva glava doplutala je do otoka Lezbosa i zato je taj otok postao kolijevkom pjesništva.
Ovaj nas mit uči da je i previše ljubavi ponekad štetno - zbog svoje prevelike brige za voljenu ženu, Orfej ju je po drugi put izgubio, jer nije bio siguran u njezino prisustvo iza svojih leđa.

Junaci

JAZON
Pelija, Ezonov polubrat, Tirin i Posejdonov sin, bio je gladan moći te je htio steći nadmoć nad cijelom Tesalijom pa je zbacio kralja Ezona s prijestolja, ubivši sve njegove potomke koje je pronašao. Alkimeda, Ezonova žena, već je imala novorođenog sina Jazona kojeg Pelija nije pronašao, a skrila ga je tako što su je žene okružile i pravile se da se tek porađa. Poslije je sina poslala Kentauru Hironu na poučavanje jer se bojala da bi ga u domovini Pelija ubio. Istodobno, Pelija se, paranoičan da ga tkogod ne bi zbacio, posavjetovao s proročicom koja mu je rekla da se čuva čovjeka koji će doći u jednoj sandali.

Nekoliko godina poslije, Pelija je održavao igre u Posejdonovu čast, a Jazon je stigao u Jolk i izgubio jednu od svojih sandala u rijeci Anauru dok je pomagao starijoj ženi (prerušenoj Heri) da je prijeđe te ga je ona blagoslovila. Kad je Jazon ušao u grad, prozvali su ga kao čovjeka koji nosi jednu sandalu. Uplašeni je Jazon doveden pred Peliju, a on ga je pitao što bi on učinio kad bi bio suočen s čovjekom koji je njegova propast. Jazon mu je odgovorio da bi ga poslao po zlatno runo, nemoguću misiju, a Pelija ga je poslušao i to mu naredio.

Jazon je prikupio mnoge junake na brod Argo, nazvan po svom kreatoru Argu. To su bili: Boreadi, Heraklo, Filoktet, Pelej, Telamon, Orfej, Kastor i Polideuk, Atalanta i Eufem. Prema brodu, nazvani su Argonautima.

Lemno, na zapadnoj obali Male Azije, bio je otok naseljen ženama koje su pobile svoje muževe. Prekinule su sa štovanjem Afrodite, a boginja ih je za kaznu napravila da zaudaraju toliko da njihovi muževi ne mogu izdržati kraj njih. Muškarci su tako uzeli konkubine s tračkog kopna, a ljute su se žene osvetile ubivši svakog muškarca. Kralja Toju spasila je njegova kćer Hipzipila, kraljica ostalih žena, koja ga je stavila u more u škrinju da otpluta

Argonauti su zastali na otoku, a žene su ih dočekale nenaoružane. Jazon je s kraljicom Hipzipilom imao blizance, a ostali Argonauti imali su muške potomke sa ženama, obnovivši tako stanovništvo. Nakon godine dana boravka na otoku, nastavili su s pohodom na zlatno runo.

Nakon Lemna stigli su do Dolionaca čiji se kralj Kizik dobro odnosio prema njima. Argonauti su otplovili te se iste noći vratili na isto mjesto. U tami ih Dolionci nisu prepoznali te su ih zamijenili za neprijatelje. Tako su Argonauti ubili kralja Kizika, a Kizikova žena počinila je samoubojstvo. Kad je svanulo, shvatili su kakvu su užasnu grešku napravili.

Kad su stigli do Mizije, poslali su muškarce da nađu hrane i vode. Među njima bio je i Heraklov sluga Hil. Vodene nimfe zapazile su Hila te ga povukle u izvor. Heraklo se vratio svojim zadacima, ali Hil je zauvijek izgubljen.

Uskoro je Jazon stigao do dvora kralja Fineja u Trakiji, kojem je Apolon dao dar proročastva. Poslije je, zbog otkrivanja božanskih namjera ljudima, dobio izbor - da bude slijep i živi normalan život ili da bude prorok te kratko živi - a izabrao je da bude slijep. Helije, bog Sunca, poslao je čudovišne Harpije da spriječe Fineja da jede više nego što mu je potrebno za život, bivši ljut što je Finej izabrao život u tami umjesto na njegovu suncu.

Jazon se sažalio nad kraljem te je ubio Harpije kad su se vratile. Druga inačica mita govori da su ih otjerali Boreadi. Zauzvrat, Finej je otkrio Jazonu gdje je Kolhida smještena te mu je rekao kako da prijeđe Simplegade, začarane stijene.

Jazon je stigao u Kolhidu (crnomorska obala Gruzije) da bi uzeo zlatno runo. Kolhidski kralj Et obećao je da će mu ga dati, samo ako će uspjeti izvršiti tri teška zadatka. Kad ih je vidio, Jazon je pao u depresiju. No, Hera je nagovorila Afroditu da uvjeri svoga sina Erosa da pogodi Etovu kćer Medeju strelicom da se zaljubi u Jazona. Tako je zaljubljena Medeja pomogla Jazonu u izvršavanju zadataka.

Prvi je zadatak bio da poore polje s volovima koji rigaju vatru koje je sam morao upregnuti. Medeja mu je dala pomast koja ga je štitila od vatrenog daha. Potom je Jazon zasijao sjeme - zmajeve zube - iz kojih je nastala vojska ratnika. Medeja ga je prije bila upozorila na to te mu je rekla kako da ih pobijedi. Prije nego što su ga napali, bacio je kamen u gomilu. Vojnici nisu znali otkud je kamen došao te su se međusobno borili i poubijali. Posljednji je zadatak bio da svlada zmaja koji nikad nije spavao, a čuvao je zlatno runo. Jazon je omamio zmaja napitkom od bilja koji mu je dala Medeja, a potom je s njom otplovio. Njezin ih je otac Et gonio, ali uspjeli su pobjeći ubivši njezina brata Apsirta i bacivši dijelove njegova tijela u more te je Et zastao ga ih skupi.

Na povratku u Jolk, Medeja je prorekla Eufemu da će jednog dana vladati Libijom, a to se ispunilo preko njegova potomka Bata.

Zeus je, da bi kaznio Medeju zbog ubojstva vlastita brata, poslao niz oluja na Argo i otpuhao ih s kursa. Brod je progovorio i rekao im da pročišćenje trebaju tražiti kod Kirke, nimfe koja je živjela na obližnjem otoku. Nakon čišćenja, nastavili su put kući.

Jazon donosi Peliji zlatno runo, detalj s apulijske posude, 4. stoljeće pr. Kr., Louvre

Kentaur Hiron rekao je Jazonu da bez Orfejove pomoći nikad neće moći uspjeti proći Sirene, iste one kojima je i Odisej odolijevao, koje pjevaju prekrasnu pjesmu što začara mornare te oni počine brodolom. Kad je Orfej začuo glasove, izvukao je svoju liru i svirao ljepšu glazbu od njihove te ih nadglasao.

Argonauti su stigli do Krete koju je čuvao brončani čovjek Tal. Kad se brod približio, Tal je bacao veliko kamenje na brod, zadržavajući ga u zaljevu. Tal je imao jednu krvnu žilu koja se protezala od njegova vrata pa sve do gležnja, a bila je zatvorena brončanim čavlom. Medeja je na nj bacila čaroliju da bi ga smirila, a potom je maknula čavao i iskrvario je do smrti, a Argonauti su nastavili dalje.

Medeja je, rabivši svoje čarobnjaštvo, tvrdila Pelijinim kćerima da može pomladiti njegova oca tako da ga raskomada i komade skuha s magičnim biljem u kotlu. To je demonstrirala s ovcom koja je iskočila iz kotla kao janje. Naivne su djevojke raskomadale oca i stavile ga u kotao, ali Medeja nije dodala svoje čarobno bilje te je Pelija ostao mrtav. Druga inačica mita govori da je Medeja pomladila Jazonova oca Ezona te su to kćeri vidjele pa su željele isto za svog oca.

Pelijin sin Akast prognao je Jazona i Medeju zbog ubojstva te su otišli živjeti u Korint. Ondje se Jazon oženio Kreuzom, kćeri korintskog kralja, da bi učvrstio političke veze. Medeja je bila bijesna na Jazona jer je prekršio bračne zavjete. Osvetila se tako što je, kao vjenčani dar, Kreuzi poklonila začaranu i prokletu haljinu. koja bi se prilijepila uz njezino tijelo i izgorjela kad bi je odjenula. Kreuzin je otac Kreont izgorio sa svojom kćeri kad ju je pokušao spasiti. Mahnita je Medeja potom ubila svu djecu koju je rodila Jazonu, bojeći se da će biti ubijeni ili porobljeni, te pobjegla u Atenu.

Poslije su Jazon i Pelej napali Akasta te osvojili prijestolje Jolka, a Jazonov je sin Tesal postao kralj. Jazon je, budući da je prekršio ljubavne zavjete s Medejom, izgubio Herinu naklonost te umro usamljen i nesretan. Spavao je ispod Arga koji je trunući pao na nj i ubio ga

PERZEJ
Perzej je junak koji je ubio čudovišnu Meduzu i osnovao Mikenu, a s njome i dinastiju Perzeida.
Danaja, kći Akrizija, kralja Arga, bila je arhetip i eponimski predak svih Danajaca - Grka. Akrizije, razočaran jer nije imao muških potomaka, savjetovao se s proročicom u Delfima koji ga je savjetovao da, premda neće imati sina, jednoga će ga dana ubiti sin njegove kćeri. Danaja nije imala djece te ju je on, da bi stanje takvo i ostalo, zatvorio u brončanu podzemnu sobu. Zeus (u nekim inačicama i Posejdon) stigao je u obličju zlatne kiše i oplodio je. Uskoro je rođen Perzej.

Akrizije se bojao, ali nije htio razbjesniti bogove tako što bi ubio Zeusova potomka, pa je stavio Danaju i Perzeja u drvene kutije i bacio ih u more (usporediti s mitovima o Mojsiju, Ozirisu i Karni). Na posljetku ih je more donijelo na otok Serif gdje ih je primio ribar Dikt koji je odgojio dječaka. Njegov brat Polidekt bio je vladar otoka.
Nakon nekog vremena, Polidekt se zaljubio u Danaju te je htio ukloniti Perzeja s otoka. Najavio je banket na kojem je svaki gost bio dužan donijeti konja, da bi mogao oženiti Hipodamiju ("pripitomljenica konja"). Perzej nije imao konja, ali je obećao da će donijeti Meduzinu glavu čije je lice pretvaralo ljude u kamen.
Perzej je dugo lutao tražeći Meduzu i njezine sestre Gorgone, ne znajući gdje bi tražio i kako bi je ubio. Hermes mu je dao mač, a Atena štit. Nisu znali put do samih Gorgona, ali znali su do Greja, njihovih sestara, starih žena s jednim okom i zubom. Perzej je uzeo oko dok su ga izmjenjivale i nije ga htio vratiti sve dok mu nisu dale upute kako da stigne do Gorgona.

Potom je otišao do Hiperborejaca koji su mu dali krilate sandale, čarobnu putničku torbu kisibis i Hadovu kacigu nevidljivosti. Zajedno s Ateninim i Hermesovim darom te darovima Hiperborejaca stigao je u gorgonsku pećinu gdje su Gorgone spavale. Vidjevši Meduzin odraz u štitu, mogao joj je sigurno prići i odsjeći glavu, a da ga ne skameni njezino lice. Druge su ga dvije Gorgone - Stena i Eurijala, besmrtne Meduzine sestre - slijedile, ali pobjegao je uz pomoć svoje kacige nevidljivosti.
Na povratku na otok Serif, zastao je u Etiopiji gdje je vladao kralj Kefej i kraljica Kasiopeja.
Posejdon je poslao poplavu i morsko čudovište na Kasiopeju koja se hvalila da je ljepotom jednaka morskim nimfama Nereidama. Amonska je proročica izrekla da je jedini lijek taj da kralj izloži svoju kćer Andromedu čudovištu Ketu. Privezali su je za stijenu na obali, a Perzej je, pošto je odsjekao Meduzinu glavu, rekao da će je spasiti ako je potom dobije za ženu. Roditelji su pristali, a on je tom čudovištu također odsjekao glavu i oženio je, usprskos Fineju kojem je bila obećana. Na vjenčanju je među njima došlo do svađe među dvojicom, a Finej je sa svojim ljudima napao Perzeja koji je prijateljima ubrzo rekao da skrenu pogled. Izvadio je Gorgoninu glavu, a Finej se, nakon što ju je vidio, pretvorio u kamen, zajedno sa svojim ljudima.

Prema jednoj inačici mita, Perzej je do Andromede odletio svojim letećim sandalama.

Andromeda je slijedila svoga muža u Arg i postala predak obitelji Perzeida, zbog svog sina Perza. Imali su šest sinova: Perz, Alkej, Helej, Mestor, Stenel, Elektrion i kći Gorgofonu (nazvana po Gorgoni). Njihovi su potomci vladali Mikenom te uključuju i velikog Herakla.
Postoji nekoliko inačica mitova o tome što se dogodilo nakon Meduzina ubojstva.
Perzej se vratio na otok te je ubio nasilnog Polidekta Meduzinom glavom, a Dikta učinio kraljem. Perzej je poslije vratio sve čarobne posuđene stvari, a Meduzinu glavu dao je Ateni za njezin štit - gorgonion.
Pauzanije tvrdi da nije otišao u Arg, nego u Larisu gdje su održane atletske igre. Ondje je Perzej izmislio novu igru - bacanje prstenova/koluta/obruča na štap. Akrizije je došao, ali stajao je u putanji obruča te je ubijen, a proročanstvo je ispunjeno.

Prema Apolodoru, Perzej se vratio u Arg, ali, čuvši proročanstvo, povukao se u Tesaliju. Ondje je Teutamida, kraljica Larise, održavala pogrebne igre za svoga oca. Perzej je, natječući se, pogodio Akrizija u nogu i ubio ga.

Prema Ovidiju, Akrizija je prognao njegov brat Protej. Perzej ga je Meduzinom glavom pretvorio u kamen i vratio Akrizija na prijestolje.

Izuzevši potonju inačicu, Perzej je nakon Akrizijeve smrti dao prijestolje Proteju.
Pauzanije piše da su Grci vjerovali da je Perzej osnovao Mikenu. Donosi da je Perzejova grobnica bila s lijeve strane ceste od Mikene prema Argu te da je postojala sveta mikenska fontana - Perzeja (koja je možda bila izvor koji je opskrbljivao grad vodom).
Narodna mitologija govori da je Perzej našao gljivu (myces) te da je na tome mjestu osnovao Mikenu. Prema drugim inačicama, spustio je kapu na to mjesto ili je pak sama Mikena nazvana po Inahovoj kćeri - Mikeni.
Apolodor piše da je sama Mikena već postojala, ali Perzej ju je utvrdio. Potom je postao kraljem toga grada, zajedno sa svojom ženom Andromedom.

TEZEJ
Tezej u grčkoj mitologiji legendarni je atenski kralj; Etrin i Posejdonov/Egejov sin.

Egej, jedan od prvih atenskih kraljeva, oženio se Etrom. Na njihovu prvu bračnu noć, Etra je pobjegla morem do otoka gdje je spavala s Posejdonom. Mješavina Egejova i Posejdonova sjemena dala je Tezeju božanske i smrtne karakteristike. Kad je Etra zatrudnjela, Egej se odlučio vratiti u Atenu. Ali prije nego što je otišao, zakopao je svoje sandale i mač ispod velika kamena. Etri je rekao da bi jednog dana njihov sin trebao sam pomaknuti kamen, a ako bi bio velik junak, uzeo bi oružje za sebe, kao dokaz svoga kraljevskoga roda. U Ateni je Egej bio s Medejom koja je pobjegla iz Korinta nakon što je ubila Jazonovu i svoju djecu zbog ljubomore.

Tezej je bio odgojen u majčinu rodnome kraju. Kad je odrastao, pomaknuo je kamen i otkrio oružje. Majka mu je rekla istinu o identitetu njegova oca te da mora odnijeti oružje svome ocu i tražiti svoje pravo. Da bi stigao do Atene, Tezej je mogao ići morem, sigurnijim putem, ili pak kopnom, opasnijim putem. Tezej je odlučio ići kopnenim putem. Na njemu je postojao opasan put do Saronskog zaljeva gdje je susreo niz od šest ulaza u podzemni svijet, a sve su ulaze čuvali opasni razbojnici.

U Epidauru, Apolonovu i Asklepijevu svetištu, Tezej je naišao na Perifeta, Hefestova sina. Perifet je bio hrom poput svoga oca, imao je moćne ruke i ogromno tijelo. Bio je grozan, svakog je putnika ubio svojom željeznom palicom. Tezej ga je lako pobijedio, a kao znak te pobjede uzeo je sa sobom njegovu palicu.

Kod Istmanskog zaljeva Tezej se našao u šumi posvećenoj bogu Posejdonu. Ondje je susreo Sinida, savijača borova. On bi putnike podvrgao mukama - savio bi dva bora da im se vrhovi dodiruju, privezao putnika za borove i pustio ih. Borovi bi se velikom silom ispravili i rastrgali putnikovo tijelo. Tezej je dohvatio oba bora rukama, privezao Sinida za njih i ubio ga na isti način kao što je i on svoje žrtve. U tom je kraju Tezej ustanovio istamske igre kao znak svoje pobjede.

Tezej je stigao u Kromion gdje je ubio ogromnu svinju Feju, Tifonova i Ehidnina potomka, zato što su ga to zamolili sami stanovnici. Tezej je sustigao svinju i probo je svojim mačem.

Na granici s Megarom, Tezej se susreo s razbojnikom Skironom. On bi putnike natjerao da mu operu noge. Kad bi se tkogod sagnuo da to učini, Skiron bi ga udario nogom i zbacio sa stijene u more gdje bi se putnici ubili o oštrome stijenju ili bi ih pojela čudovišna kornjača. Kad ga je Skiron htio gurnuti, Tezej je njega uhvatio za nogu i bacio ga u more.

Kod Eleuzine Tezej se morao boriti s Kerkionom. On bi putnike izazvao na hrvanje, a potom bi ih ubio. Tezej ga je uhvatio rukama i stegnuo te ga tako ubio, a ujedno i oslobodio njegovu kćer Alopu, a vlast predao Alopinu i Posejdonovu sinu Hipotontu.

Tezej je zatim stigao do razbojnika Damasta kojeg su nazivali Prokrust ("istezač"). On je imao krevet na koji bi polegao svoju žrtvu. Ako bi krevet bio prevelik, Prokrust bi putnika rastezao sve dok mu noge ne bi dotakle rub, a ako je bio prekratak, odrezao bi mu noge. Tezej ga je svladao i polegao na krevet. Budući da je bio div, ležaj mu je bio prekratak te ga je Tezej ubio onako kako je on ubijao svoje žrtve.

Nakon tih podviga, Tezej nije htio ući u Atenu okaljan krvlju svojih žrtava. Molio je Filatide da ga očiste na Zeusovu oltaru. Filatide su mu ispunile molbu i očistile ga od prolivene krvi te je krenuo u Atenu svome ocu Egeju.

Kad je Tezej stigao u Atenu, nije se odmah razotkrio. Dočekao ga je Egej zajedno sa svojom ženom Medejom koja ga je odmah prepoznala. Brinula se da će on preuzeti prijestolje umjesto njezina sina Meda. Pokušala je izazvati Tezejovu smrt tražeći ga da uhvati maratonskog bika, simbola kretske moći.

Na putu za Maraton, Tezej se sklonio od oluje u kolibu starice zvane Hekala. Ona se zavjetovala Zeusu da će prinijeti žrtvu ako uspije uhvatiti bika. Tezej je to i učinio, ali kad se vratio u kolibu, ona je već bila umrla. U njezinu je čast osnovao provinciju, demu koja je nosila njezino ime.

Kad se pobjedonosno vratio u Atenu da žrtvuje bika, Medeja ga je pokušala otrovati davši mu pehar otrovanog vina. No, u posljednjem je trenutku Egej prepoznao svoje sandale, štit i oružje te mu je izmaknuo pehar iz ruku. Otac i sin tako su ponovno sretno združeni.

Androgeja, Minosova sina, ubili su Atenjani, ljubomorni na njegove pobjede na Panatenskom festivalu, Egejovim igrama, gdje je svaki put pobijedio. Druga inačica mita govori da ga je ubio kretski bik na Maratonu, na Egejovu zapovijed. Da bi osvetio sinovu smrt, Minos je zaratio s Atenom. Zahtijevao je da se sedam atenskih djevojaka i mladića (izabranih izvlačenjem slamki) žrtvuje Minotauru svakih devet godina (ili prema nekim izvorima svake godine; prema kretskoj astronomiji, pun je Mjesec bio u ekvinociju svakih osam godina). Kad se treće žrtvovanje bližilo, Tezej se dobrovoljno javio da će ubiti čudovište. Obećao je svome ocu Egeju da će postaviti bijela jedra ako pohod bude uspješan.

Arijadna, Minosova kći, zaljubila se u Tezeja i pomogla mu da izađe iz Labirinta davši mu klupko vune kojim je slijedio vlastiti trag. Tezej je ubio Minotaura magičnim mačem koji mu je dala Arijadna te je pustio ostale Atenjane iz labirinta. No, Tezej je zaboravio promijeniti crna jedra tugovanja na brodu s bijelima, te je njegov otac Egej shrvan počinio samoubojstvo. Naime, danima je gledao na pučinu, i kad je vidio crna jedna, od tuge se bacio u more koje je po njemu nazvano Egejsko more.

Minos je bio ljut što je Tezej uspio pobjeći te je zatvorio Dedala i njegova sina Ikara u Labirint ili, prema nekim izvorima, u toranj. Uspjeli su pobjeći tako što su napravili krila. No, Ikar je letio previsoko te se vosak na krilima otopio, a on je pao u more.

Druga inačica mita govori da je Minos odustao od rata jer je volio Tezeja.

Tezejov je najbolji prijatelj bio Pirit, lapitski princ. On je čuo priče o Tezejovoj hrabrosti, ali želio je dokaz, stoga je sjurio Tezejovu stoku s Maratona, a Tezej se zaputio u potjeru. Potom su se susreli i borili jedan s drugim. Na posljetku su bili zadivljeni borbenim umijećem onog drugog te su se zavjetovali na prijateljstvo.

Tezej i Pirit zavjetovali su se da će oženiti Zeusove kćeri. Tezej je izabrao Helenu te su je oteli namjeravajući je držati sve dok ne odraste i postane spremna za udaju. Pirit je pak izabrao Perzefonu. Otišli su s Tezejovom majkom Etrom u podzemni svijet gdje je vladao Had s Perzefonom. Had se pravio gostoljubivim, ali čim su sjeli, zmije su im se omotale oko nogu i prikovale ih. U drugoj inačici mita, kamen na kojem su sjedili narastao je i prikovao ih.

Kad je Heraklo došao u Had da obavi posljednji zadatak, oslobodio je Tezeja, ali kad je pokušao osloboditi Pirita, zatresla se zemlja te je on morao vječno ostati u Hadu. Mit govori da je Tezej, nakon što ga je Heraklo oslobodio, okrznuo bedro što je objašnjavalo takozvana slaba bedra Atenjana. Kad se Tezej vratio u Atenu, Kastor i Polideuk odveli su Helenu i Etru natrag u Spartu.

Fedra, Tezejova druga žena, rodila mu je dva sina - Demofona i Akama. Dok su oni još bili djeca, Fedra se zaljubila u Hipolita, Tezejova sina kojeg je imao s Hipolitom. Hipolit je ismijao Afrodita te je ona za kaznu natjerala Fedru da se zaljubi u nj.

Druga, Euripidova inačica mita govori da je Fedrina dadilja rekla Hipolitu da se Fedra zaljubila u nj, ali da on ne smije odati tko mu je to rekao. Kako bi se osigurala da će dostojanstveno umrijeti, Fedra je pisala Tezeju da ju je Hipolit silovao prije nego što se objesio. Tezej joj je povjerovao te je iskoristio jednu od svoje tri želje koje je dobio od Posejdona. Kletva je uzrokovala da se Hipolitovi konji uplaše morskog čudovišta i da odvedu svog jahača u smrt. Artemida je poslije Tezeju rekla istinu.

Treća inačica mita govori da je Fedra rekla Tezeju da ju je Hipolit silovao, a Tezej ga je potom ubio. Fedra je zatim počinila samoubojstvo zbog grižnje savjesti jer nije htjela da Hipolit umre.

U posljednjoj inačici, Fedra je rekla Tezeju da ju je Hipolit silovao, ali nije se ubila, Dioniz je poslao divljeg bika koji je preplašio Hipolitove konje.

ODISEJ
Odisej , glavni je lik u Homerovoj Odiseji koja opisuje Odisejeve pustolovine. Odisejeve su karakteristike mudrost, lukavost i oštroumnost.
Odisej je bio jedan od Heleninih prosaca. Tezej i Pirit zavjetovali su se da će oženiti Zeusove kćeri, a Tezej je izabrao Helenu. On i Pirit oteli su je i zadržali sve dok nije bila dovoljno zrela za udaju. Pirit je izabrao Perzefonu, Hadovu ženu. S Tezejevom majkom Etrom otišli su u Had oteti Perzefonu. Had se pravio gostoljubiv, ali čim su sjeli za gozbeni stol, zmije su ih prikovale za mjesta. Helenu su spasila njezina braća Kastor i Polideuk i vratila je u Spartu.
Kad je došlo vrijeme za Heleninu udaju, mnogi su prosci došli po njezinu ruku iz cijeloga svijeta. Među proscima bili su Odisej, Menest, Ajant, Patroklo, Idomen, ali favorit je bio Menelaj, koji nije došao osobno - predstavljao ga je njegov brat Agamemnon. Helenin otac Tindarej nije znao kako će otpraviti preostale prosce, a da ne započne svađu. Odisej je obećao da će on to riješiti ako ga zauzvrat podrži u njegovu udvaranju Penelopi. Tindarej se složio, a Odisej je rekao da svi prosci moraju položiti zakletvu da će prihvatiti i poslije braniti izabranog muža. Na posljetku se Helena udala za Menelaja. Nakon Tindarejeve smrti, Menelaj je postao kralj Sparte, jer Tindarejevi sinovi Kastor i Polideuk bili su već mrtvi i uzneseni na Olimp.
Kad je Helenu oteo Paris, Menelaj je, pozvavši se na zakletvu, pozvao prosce da mu pomognu da je vrati. Budući da je proročica prorekla da se neće dugo, dugo vratiti, Odisej nije želio ići u rat, nego se pravio da je lud tako što je orao i sijao sol, a ne sjemenke. Agamemnon, Menelajev brat poslao je Palameda da uvjeri Odiseja da se priključi proscima. Palamed je bio inteligentan te je stavio Telemaha, Odisejeva novorođena sina, ispred pluga. Odisej ga nije mogao ubiti te je tako Palamed otkrio da je mentalno zdrav pa je krenuo u Trojanski rat.
Agamemnon je, sad kad je imao Odiseja, u svojoj vojsci htio i Ahileja, jer proročanstvo govori da Troja bez njega ne može biti osvojena. Odisej je bio jedan od poslanika koji su otišli uvjeriti ga da se pridruži vojsci.
Naime, proročica je pretkazala da će ili živjeti dug ali dosadan život ili kratak ali uzbudljiv; tako da se Ahilej bojao ratnih posljedica. Vrač Kalhant prorekao je da mu je suđeno da umre u Troji. Tetida ga je stoga odvela na Skiru, kralju Likomedu i prerušila ga u djevojku. Na tom je dvoru s Didamijom imao sina Neoptolema. Odisej je pitao može li prinijeti darove ženama te je izložio dragulje, a također i oružje - mač, koplje i štit. Sve su se djevojke divile nakitu, a samo se Ahilej divio oružju te ga je Odisej tako prepoznao. Odisej mu je dopustio da zadrži oružje, a potom su krenuli u rat. Druga inačica mita govori da se začula ratna trublja te da je Ahilej instinktivno zgrabio oružje.
Prije rata, Odisej se pridružio Menelaju i Palamedu u pokušaju da mirno vrate Helenu, ali nisu uspjeli. Nakon rasprave na Prijamovu dvoru, Trojanci su vrijeđali Menelaja i Odiseja, osim Antenora koji je bio gostoljubiv. Zbog toga su ga poštedjeli u razrušenju Troje.
Odisej je bio jedan od glavnih junaka u Trojanskom ratu koji Homer vjerno opisuje u svojoj Ilijadi.
Kad su ahejski brodovi pristali na trojanskim obalama, nitko nije prvi izašao, jer je prorečeno da će prvi Ahejac koji stane na trojansko tlo umrijeti. Odisej je bacio svoj štit na obalu i skočio na štit. Slijedio ga je Protesilaj koji je skočio na tlo i poslije prvi umro.

Odisej nikad nije oprostio Palamedu raskrinkavanje njegova "ludila" te mu je podmetnuo izdajništvo. Naime, uvjerio je trojanskog zarobljenika da napiše pismo koje je izgledalo kao da ga je Palamed poslao, a u pismu je bio zahtjev da mu se pošalje zlato kao nagrada za izdaju. Odisej je ubio zarobljenika i skrio zlato u Palamedov šator. Namjestio je da pismo bude pronađeno te je Agamemnonu dao upute kako da dođe do zlata. Grci su potom kamenovali Palameda. Druga inačica mita govori da su Diomed i Odisej potaknuli Palameda da se spusti sa zida, tvrdeći da je blago na dnu. Kad se Palamed spustio, kamenovali su ga.
Odisej je bio jedan od najutjecajnijih grčkih prvaka u ratu, savjetnik i borac. Kad je Agamemnon, da bi provjerio ahejski moral, predložio povlačenje, Odisej je vratio red u taborima. Poslije, mnogi su junaci ležali ozlijeđeni, uključujući i samog Odiseja i Agamemnona, ali Odisej je uvjerio Agamemnona da se ne povuku. Također je bio u poslaništvu koje je pokušalo uvjeriti Ahileja da sudjeluje u ratu, usprskos svojoj srdžbi koja je i glavna okosnica Homerove Ilijade.
Kad je Hektor predložio dvoboj koji bi sve riješio, Odisej se dobrovoljno javio (premda se na posljetku borio Ajant). Odisej je pomogao Diomedu da ubije Reza, jer bilo je proreknuto da sve dok njegovi konji piju vodu iz rijeke Skamandar, Troja neće moći biti osvojena.
Nakon što je Patroklo ubijen, Odisej je uvjerio Ahileja da pusti Ahejce da jedu i da se odmore, a Ahilej je odmah htio sve Trojance ubiti.
Poslije, kad su držane pogrebne igre u Patroklovu čast, Odisej se hrvao s Ajantom, a također i sudjelovao u utrci. Atena mu je pomogla te je pobijedio u utrci i izvukao neriješeno u hrvanju, bez obzira na Apolona koji je pomagao ostalima.

Kad je Ahilej ubijen u bitki, Odisej i Ajant vratili su njegovo tijelo te oružje. Za vrijeme pogrebnih igara u Ahilejevu čast, Odisej se opet borio s Ajantom. Tetida je rekla da će njegovo oružje ići najhrabrijem Grku. Obojica su se borila da bi dobila taj naslov i Ahilejevo oružje, ali Grci nijednog nisu htjeli proglasiti pobjednikom, da onog drugog ne bi uvrijedili. Nestor je predložio da trojanski zarobljenici odluče o pobjedniku. Moguće je da je tajni glas Grka odlučio o pobjedniku. U svakom je slučaju Ajant izgubio, podivljao i na posljetku se ubio mačem koji mu je darovao Hektor, a do toga ga je dovela Atena da bi zaštitila Odiseja od osvete.
Poslije se ispostavilo da se rat ne može dobiti bez Heraklova luka koji je bio kod napuštenog Filokteta. Naime, ranjenog su Filokteta ostavili na otoku. Odisej i Diomed pošli su vratiti luk, a prema drugim izvorima, bili su to Odisej i Neoptolem. Filoktet je, premda je patio, bio gnjevan i željan osvete. Bez obzira na to, Odisej i njegov pratitelj smirili su Filokteta uz pomoć bogova, a na posljetku su se vratili s Filoktetom te lukom i strijelama. Još je jedno proročanstvo govorilo da se rat ne može dobiti bez Ahilejeva sina Neoptolema te je Odisej otišao po njega, a poslije mu je podao oružje njegova oca.

Poslije je, u ratu, Odisej zarobio Prijamova sina, proroka Helena koji im je rekao da Troja ne može biti osvojena, ako ne otmu Palladium koji je štitio grad. Odisej i Diomed krenuli su po nj. Prema nekim inačicama mita, Diomed je na Odisejevim ramenima ušao u grad i nije pustio Odiseja. Poslije je Odisej, kad se Diomed vratio s plijenom, bio bijesan. Htio ga je ubiti i sebi pripisati zaslugu, potegao je mač, ali Diomed je vidio odraz u mjesečini te se okrenuo i razoružao ga. Potom su se vratili u tabor. Druga inačica mita govori da su zajedno ušli u grad i obavili zadatak. Prema nekim inačicama mita, Odisej je sam potajno ušao u grad prerušen u prosjaka odjevena u krvave krpe. Nitko ga nije prepoznao osim Helene i Hekabe, tako da se s plijenom vratio neozlijeđen u grčke tabore.

Odisej je također smislio poznatog trojanskog konja. Ogromnog, drvenog konja sagradio je Epej, a u njemu su se sakrili veliki grčki ratnici predvođeni Odisejem. Menelaj se složio s time da se konj dovede pred trojanska vrata, kao "dar", a ostatak grčke vojske skrio se iza Tenedosa. U međuvremenu je grčki špijun Sinon uvjerio Trojance da je to dar, bez obzira na Laokontova i Kasandrina upozorenja. Budući da su Trojanci, misleći da su se Grci povukli, slavili kraj opsade, napili su se i slavili te su na posljetku uveli drvenog konja u grad. Grčki su ratnici iskočili iz konja i otvorili vrata tako da i ostali Grci mogu ući.
Razrušili su grad, ubili muškarce, a žene i djecu prodali kao roblje. Prvo su izišli Odisej i Menelaj koji su se otišli boriti s princom Difobom, Prijamovim sinom i Heleninim trećim mužem. Menelaj je također htio ubiti Helenu jer ga je ostavila, ali Odisej ga je spriječio i natjerao ga da se zakune da je neće ubiti. Druga inačica mita govori da je Menelaj potegao mač na nju, ali zaslijepila ga je njezina još uvijek očaravajuća ljepota te je odustao od ubojstva.
Zbog svojih zločina, uključujući ubojstvo tebanskih ratnika dok su spavali, bogovi su osudili Odiseja da izdrži deset godina nevolja prije nego što se vrati kući. No, ostali su Grci počinili teške zločine, primjerice ubojstvo kralja Prijama ili Ajantovo silovanje Kasandre, što je razbjesnilo Atenu jer Kasandra bješe njezina svećenica. Odisej je potom savjetovao Grke da kamenuju Ajanta zbog njegova zločina, ali Grci su odbili, a gnjevna je Atena poslala oluju koja je uništila većinu grčke flote.
Nakon što se Odisej sa svojim suborcima vratio iz Troje, pristali su blizu euriloške zemlje, uvjerivši Odiseja da su bogovi na njihovoj strani. Potom su opljačkali grad Ismaru koji se odmah predao bez borbe. Odisej je mudro rekao suborcima da se brzo ukrcaju u brodove, ali oni su odbili te se najeli i zaspali na plaži. Sljedećeg su se jutra Kikonijci (Kikonci), trojanski saveznici i veliki ratnici, vratili naoružani i bijesni. Odisej i Ahejci pobjegli su u svoje brodove, ali sa žrtvama.
Kad su Odisej i njegovi ljudi stigli na otok Lotosojeda, Odisej je poslao izviđačku skupinu koja je jela lotos s urođenicima. Ovo ih je uspavalo i prestali su brinuti o povratku kući. Odisej je potom otišao po te ljude i prisilno ih vratio na brod te su otplovili dalje.

Odisej je sa svojim ljudima stigao na teritorij Kiklopa te su naišli na veliku pećinu. Ušli su u nju i napravili gozbu jer su pronašli svakojaku hranu. Nisu znali da je pećina dom Kiklopa Polifema, jednookog diva, koji se uskoro vratio. Polifem ih je zatočio u pećini blokirajući izlaz velikim kamenom koji smrtnici nisu mogli pomaknuti. Svakog je dana jeo par muškaraca, ali ubrzo je Odisej smislio kako će pobjeći.
Odisej mu je dao nerazrijeđena vina da ga napije. Kad ga je Polifem pitao kako se zove, Odisej je rekao - Nitko. Da bi mu zahvalio na vinu, Polifem je rekao da će ga posljednjega pojesti. Kad je div pijan zaspao, Odisej i njegovi ljudi pretvorili su bor u veliko koplje, koje su pripremili dok je Polifem vani čuvao svoje stado, i oslijepili ga. Polifem je jecao i zapomagao, a ostali su ga Kiklopi čuli i pitali tko mu je probo oko. On je uzvratio - Nitko. Kiklopi su otišli misleći da je poludio ili je žrtva bogova.
Ujutro je Polifem maknuo kamen s ulaza da bi pustio ovce na ispašu. Budući da je bio slijep, nije mogao vidjeti Odiseja i njegove ljude, ali opipao je vrhove ovaca, da ih slučajno nisu zajahali. Međutim, oni su se privezali ispod ovaca i tako pobjegli i uskočili u svoje brodovlje.
Kad su odmakli, Odisej je viknuo Polifemu svoje ime i pobjedonosno uzviknuo. Gnjevni je Polifem bacio ogromnu stijenu na njih, ali promašio je jer ih nije mogao vidjeti. Potom se pomolio svome ocu Posejdonu, znajući sada Odisejevo ime, da ne dopusti Odiseju da se vrati na rodnu Itaku ili da samo on stigne u stranome brodu, a da mu cijela posada umre.
Odisej je došao i u Eoliju, dom Eola, boga vjetra. Eol je bio gostoljubiv prema Odiseju i njegovoj posadi, a Odisej mu je zauzvrat pričao zanimljive priče. Eol mu je također dao vreću ispunjenu vjetrovima koji bi ga odveli kući. Odisejevi su ljudi pomislili da je unutra blago jer je Odisej stalno čuvao vreću ne spavajući. Odlučili su je otvoriti prije nego što su stigli kući, a odmah ih je jaka oluja vratila u Eoliju, a Eol im više nije htio pomoći jer je mislio da su ih bogovi prokleli. Odisej je morao opet krenuti na put iz Eolije na Itaku.
Stigli su do Telepila, uporišta Lama, kralja Lestrigonaca. Odisej je poslao dva vojnika i glasnika koji su susreli urođenicu. Pričekali su njezina muža, a kad je stigao, razderao je glasnika, a vojnici su kroz prozore pobjegli na brod. Lestrigonci su bili ljudožderi i napali su Odisejeve ljude stijenama, potopivši sve brodove osim jednog.
Stigli su potom na Kirkin otok gdje je Odisej poslao ljude da izvide teritorij. Kirka ih je pozvala na gozbu koja je bila začinjena magičnim napicima, a potom ih je čarobnim štapićem pretvorila u svinje. Samo je Euriloh uspio pobjeći i obavijestiti Odiseja. Odisej je zatim krenuo spasiti svoje ljude, ali presreo ga je Hermes rekavši da će mu dati posebnu biljku koja će spriječiti Kirkinu čaroliju. To je i bilo učinjeno te je Kirku natjerao da njegove suborce pretvori iz svinja opet u ljude.Kirka se zaljubila u Odiseja i nije htjela da ode, ali nakon godinu dana ipak ih je pustila da odu.
Na Kirkinu je otoku Elpenor, najmlađi član Odisejeve posade, umro. Prema jednoj inačici mita pao je s Kirkina krova te ga je pad ubio, a prema drugoj umro je nakon što je otišao s otoka kad ga je otpuhao snažan vjetar te je umro na brodskoj palubi. Posada je, nakon što je umro, vidjela bijelu pticu koja je proletjela te su to shvatili kao da ih njegova duša vodi dalje, a da je njegovu smrt uzrokovala boginja Atena.
Odisej je želio razgovarati s Tiresijom te su se uputili do rijeke Aheront u Had gdje su prinijeli žrtve da bi mogli razgovarati s mrtvim dušama. Odiseju su njegova majka, suborac Elpenor i Ahilej dali razne savjete kako da prođe prepreke koje ga čekaju. Odisej je žrtvovao ovna te je krv privukla duhove. Zadržao ih je u zaljevu i zahtijevao da razgovara s Tiresijom koji mu je rekao kako da prođe Helijeva stada i vrtlog Haribdu.

Tiresija je rekao Odiseju da, nakon što se vrati na Itaku, mora prinijeti žrtvu Posejdonu da bi ga umirio. Također mu je rekao da će, ako to učini, umrijeti kao mudar i star čovjek.

AHILEJ
Ahilej, sin mirmidonskog kralja Peleja i nimfe Tetide. Kad je počeo Trojanski rat, sudjeluje u njemu na strani napadača. Štoviše, ne samo da sudjeluje nego je u Homerovoj Ilijadi predstavljen kao glavni junak na čelu svoje male vojske Mirmidonaca. Ubio je Hektora, trojanskog junaka i sina kralja Prijama.

Ahilej je sin smrtnika Peleja, kralja Mirmidonaca u Pitiji, jugoistočnoj Tesaliji i morske nimfe Tetide. Zeus i Posejdon bili su rivali za Tetidinu ruku, sve dok Prometej nije prorekao da će Tetida roditi sina većeg od svog oca. Zbog tog su se razloga obojica povukli i dali njezinu ruku Peleju.

Kad se Ahilej rodio, Tetida ga je htjela učiniti besmrtnim tako što ga je uronila u rijeku Stiks. No, zaboravila je smočiti petu za koju ga je držala dok ga je uranjala, tako da je to mjesto ostalo jedina ranjiva točka na njegovu tijelu. Otuda i metafora Ahilova peta za nečiju slabu točku. U drugoj inačici mita, list je ostao prilijepljen uz njegovu petu pa je zato ostala ranjiva.

U starijoj inačici priče, Tetida ga je premazala ambrozijom i stavila navrh vatre da bi smrtni dijelovi njegova tijela izgorjeli. Za razliku od ovih priča, Homer u Ilijadi ne spominje njegovu neranjivost, a čak i spominje da je bio ranjen.

Pelej ga je zajedno s Patroklom dao Hironu, Kentauru, da ga odgoji na brdu Pelionu.

Vrač Kalhant prorekao je da mu je suđeno da umre u Troji. Tetida ga je stoga odvela na Skiru, kralju Likomedu i prerušila ga u djevojku. Na tom je dvoru s Didamijom imao sina Neoptolema. Odiseja je Menelaj poslao po Ahileja. Stigavši, pitao je može li prinijeti darove ženama te je izložio dragulje, a također i oružje - mač, koplje i štit. Sve su se djevojke divile nakitu, a samo se Ahilej divio oružju te ga je Odisej tako prepoznao. Odisej mu je dopustio da zadrži oružje, a potom su krenuli u rat. Druga inačica mita govori da se začula ratna trublja te da je Ahilej instinktivno zgrabio oružje.

Ahilejeva je smrt bila opisana u Etiopidi. Opisuje se njegova borba s Pentezilejom, kraljicom Amazonki i njegova smrt. Ahileja je ubio Paris, a neki izvori govore da je Apolon vodio strijelu koja ga je pogodila u petu, njegovo jedino ranjivo mjesto.

Druge pak inačice priče govore da je ubijen nožem u leđa dok je posjetio Poliksenu, princezu Troje.

Njegove su kosti pomiješane s Patroklovim i održane su pogrebne igre. Paris je skončao nakon nekog vremena tako što ga je ubio Filoktet rabeći veliki Heraklov luk.
Ahilejev je štit, zajedno s oružjem bio predmet natjecanja između Odiseja i Ajanta. Osvojio ga je Odisej, a Ajant je bjesnio i osvećivao se zvjerski na stoci i životinjama te se na posljetku ubio. O ovoj tematici piše Sofoklo u tragediji Ajant.

ENEJA
Eneja, sin je princa Anhiza i boginje Afrodite, trojanski je junak koji je imao zapaženu ulogu u Trojanskom ratu.
Nakon pada Troje sa svojim ocem Anhizom i sinom Askanijem bježi iz gorećeg grada i tu počinje Vergilijev ep. Zajedno s njim bili su i eneidi - njegovi prijatelji Ahat, Sergest, Akmon, zatim iscjeljivač Japig, trubač Mizen te vodič Mima. Sa sobom su vodili Lare i Penate, trojanska kućna božanstva koja poslije postaju rimskim simbolima doma.

U Homerovoj Ilijadi bio je vođa trojanskih saveznika Dardanaca te Hektorov poručnik. Enejina majka Afrodita često mu je pomagala na bojnome polju, a također je bio i miljenik Afroditina brata Apolona. Diomed ga je napao i gotovo ubio, ali spasili su ga Afrodita i Apolon te ga zaveli oblakom i vratili u Pergam da bi se izliječio. Poslije mu pomaže i Posejdon kad je na nj nasrnuo Ahilej, premda je bio na strani Ahejaca. Nakon pada Troje, Eneja je bio jedan od rijetkih preživjelih Trojanaca te je s ostalima koji su preživljeli (tzv. eneidi) krenuo na put u Italiju. Eneja je na odlasku iz Troje dobio od Parisa trojanski mač, a proročanstvo starih proroka govorilo je da onaj koji ima trojanski mač ima sjajnu budućnost

HEKTOR

Hektor ,sin je trojanskog kralja Prijama i Hekabe; jedan od najvećih boraca u Trojanskom ratu Hektor je bio vođa trojanskih snaga u Trojanskom ratu između Ahejaca i Trojanaca. Isprva nije odobravao rat, predložio je da se on riješi dvobojem njegova brata Parisa s Menelajem. Kao što to Homer govori u Ilijadi, sukob je ostao neriješen zbog intervencije bogova.Poslije ga je njegova žena Andromaha molila da se povuče s bojnog polja, za mir njezine duše i njihova sina Astinaksa. Na posljetku ju je Hektor uvjerio, oprostio se i otišao nadajući se da će se njegov sin jednog dana ponositi svojim ocem.Hektor je poslije, znajući da mu još nije suđeno umrijeti, izazvao jednog ahejskog ratnika na borbu prsa o prsa. Grci su među sobom izabrali Ajanta te su se oni borili dan i noć, ali nijedan nije uspio svladati drugoga. Na posljetku su pohvalili jedan drugoga, hrabrost i vještinu te razmijenili darove. Hektor je Ajantu darovao svoj mač, a Ajant Hektoru svoj pojas.
Legenda o Hektoru opisuje ga kao ratnika koji je samo branio svoj narod i svog kralja od najezde barbarskih Grka, čak je i korio svog brata kada je ovaj ležao u svojoj sobi ne boreći se protiv neprijatelja. Govorio je:

«Srce mi se para kada čujem, Parise, kako te hrabri trojanski borci kore i proklinju, pođi sa mnom u boj i pokažimo omraženim Grcima da rod slavnog Prijama zna jako udarati mačem.»

Kada se Hektor na bojnom polju pojavio sa svojim bratom, oduševljeni Trojanci klicali su njihova imena i taj je dan bio dan velike pobjede trojanske vojske, ovaj put vođene i Parisom, koji se ipak dokazao kao vrsni strijelac ubivši nekolicinu grčkih prvaka.
Uz pomoć Apolona i Euforba, Hektor je uspio ubiti Patrokla misleći da je Ahilej. Zatim mu je skinuo oružje (Patroklo je bio s Ahilejevom opremom) i obukao oklop. Patroklova je smrt bila povod još jednom okršaju. Ahilej je čuo za smrt svog voljenog Patrokla te je preuzeo tijelo, a obje su se vojske odmarale. Patroklova je smrt prekinula Ahilejevu srdžbu zbog koje nije sudjelovao u ratu te je odlučio osvetiti svoga prijatelja. Te su noći Trojanci održali vijeće na kojem su odlučili da će se vratiti zidinama grada gdje će biti sigurniji od Ahileja. Hektor nije htio slušati misleći da su nadomak pobjedi.
Sljedećeg se dana Hektor suočio s Ahilejem. Bacio je koplje na nj, ali Atena je obmanula Hektora, prerušena u njegova brata Difoba. Hektor je bacio još jedno koplje na Ahileja. Promašivši, okrenuo se da od brata uzme još jedno, ali njega nije bilo. U tom je trenutku shvatio da je to znak da mu nema spasa te je tražio Ahileja da dopusti Prijamu, njegovu ocu, da preuzme njegovo tijelo, ali Ahilej je to odbio.
Ahilej je vidio da nosi Patroklovo, odnosno njegovo oružje te je znao njegove slabosti. Bacio je koplje koje je prošlo kroz jednu pukotinu te je Hektor ubijen. Potom je Ahilej skinuo oružje i oklop s njega i privezao Hektora za svoju kočiju. Sljedećih je dana vukao tijelo oko Troje, ali bogovi su ga očuvali netaknutim.
Uskoro je došao Prijam da bi preuzeo tijelo. U jednom od najdirljivijih trenutaka Homerove Ilijade, Ahilej pristaje i predaje mu tijelo. U Troji su održane pogrebne počasti, a čak je i sama Helena oplakivala Hektora koji je uvijek prema njoj bio dobar. U posljednjim se stihovima Ilijade opisuje Hektorov pogreb.

HERAKLO
Heraklo je bio heroj, sin Zeusa i Alkmene, i praunuk i polubrat Perzeja(zbog Zeusa). Bio je najveći Grčki junak i simbol muškosti. Posjedovao je ogromnu snagu, hrabrost i domišljatost, i bio je poznat po biseksualnosti. Također se često igrao sa djecom. Herakla je izrazito mrzila Hera, još prije nego što je bio rođen. Naime Zeus se pretvorio u Amfitrona, i pravio se kako je došo ranije i zaveo je Alkmenu, njegovu žen. Kasnije se Amfitron uistinu vratio iz rata i Alkmena je bila trudna od Zeusa i Amfitrona u razmaku od tri mjeseca. Hera je Herakla držala tri mjeseca duže u Alkmeninoj maternici, kako bi bio rođen drugi i izgubio pravo na krunu. Heraklije je odma po rođenju učinio veliko djelo, ubivši dve zmije koje je Hera poslala da ga ube, i onda ih koristivši ko zvečke. U ranoj mladosti je Herakle ubio svoga instruktora muzike sa lirom, i Amfitron ga je zato poslao u planine da ćuva ovce. Tamo su ga posjetile dve nimfe, Užitak(čitaj u ženskom rodu) i Vrlina, koje su mi ponudile ugodan i lak život ili težak, ali slavan život. On je odabro ono drugo. Pri jednom zadatku je Heraklije pomogao kralju Tespiju, za kojega je ubio Lava od Kiterona. Za nagradu mu je dao mogućnost da zatrudni svaku od njegove 50 kćeri, što je on učinio u jednoj noći. Kasnije se vjenča sa Megarom, kćeri kralja Kreona. Hera ga šalje u stanje ludila u kojem ubija Megaru i njihovu djecu, Shvativši što je učinio bježi u Delfe, gdje mu proročica, koju manipulira Hera, kaže da mora za kralja Eurista(njegov brat) obaviti dvanaest godina službe i činiti sve što mu kaže.U tih 12 godina dobio je 12 zadataka. Postoje dvije verzije samo 12 zadataka i ova os 12 god

Zadaci:Nemejski lav
Zadatak je bio ubiti ga i kao dokaz donijeti njegovu kožu kralju Eurista. Koža lava bila je tako debela da je nijedno oružje nije moglo probiti, a mogla ga je ubiti samo ljudska ruka. Heraklo je pokušao lukom i strijelom te toljagom brončanim mačem, ali nije uspio. Heraklo je potom odbacio sve svoje oružje i hrvao se s lavom na tlu. Na kraju ga je zadavio i ugušio ga.Nakon njegove smrti, Heraklo mu je satima pokušavao oderati kožu. Bio je bijesan jer je mislio da neće uspjeti ispuniti svoj zadatak. No, Atena je došla prerušena u staricu i pomogla mu da shvati da najbolje oruđe kojim bi mogao razderati lavlju kožu jesu lavlje pandže.Ispunio je zadatak i nosio je neprobojnu kožu kao svoj oklop. Kralj Eurist vidjevši ga tako prekrivenog, od straha se sakrio u veliku brončanu posudu.

Lernejska hidra
Heraklo je stigao do močvare lernejskog jezera gdje je živjela Hidra.Prekrio usta i nos tkaninom da bi se zaštitio od otrovnih para i ispalio plamene strelice u njezin brlog da bi je namamio van. Zatim se suočio s njom. Svaki put kad bi odsjekao neku njezinu glavu, ona bi opet narasla. Apolodor govori da je Heraklo shvatio kako je ovako neće moći svladati te je pozvao svog nećaka Jolaja da mu pomogne. On se dosjetio (možda pod utjecajem Atene) da spale rane nakon što odsjeku glavu. To su i učinili te su na posljetku ubili Hidru. Jednu njezinu besmrtnu glavu postavio je ispod velika kamena na svetom putu između jezera i Eleja, a potom je umočio strelice u Hidrinu otrovnu krv i tako završio zadatak.Druga inačica priče govori da je, nakon što bi osjekao svaku glavu, umočio mač u Hidrinu krv i koristio njezin otrov da glave ne bi ponovno narasle.Hera je poslije rekla da je zadatak nevažeći jer mu je nećak pomogao.

Kerinejska košuta
Euristej je bio ljut zato što je Heraklo izbjegao smrti u prethodna dva zadatka te je potrošio više vremena razmišljavši o sljedećem zadatku. Treći zadatak bio je uhvatiti kerinejsku košutu koja je bila posvećena Artemidi. Eurist se nadao da će se božica ljutiti na Herakla. Kerinejska košuta imala je brončana kopita i zlatne rogove, brža od strijele. Heraklo ju ju smio samo pokazati Euristeju neozlijeđenu pa ju je lovio godinu dana kroz Grčku, Trakiju i Istru. Nakon što ju je izmorio, odlučio je odapeti jednu strijelu i pogodio je u nogu, ali između mišića i kosti, bez kapi prolivene krvi. Tako ju je zavezao i krenuo Euristeju. Susreo je Artemidu i njezina brata Apolona te joj je objasnio da mu je to zadatak i molio je za oprost rekavši da će košutu brzo vratiti. Artemida mu je dopustila, a Heraklo je košutu odnio Euristu. Eurist je rekao da će košuta postati dijelom kraljeva zvjerinjaka. Heraklo je znao da mora vratiti košutu te je rekao da će mu je predati ako je sam Eurist uzme. Kralj je krenuo po nju, a Heraklo ju je pustio, a ona je, brža od strijele, pobjegla svojoj gospodarici Artemidi. Heraklo je potom Euristu rekao da nije bio dovoljno brz i tako je uspio završiti ovaj zadatak.

Erimantski vepar
Erimantski vepar predstavljao je problem seljacima u Erimantu zbog uništavanja usjeva i goveda. Heraklo također nije smio ubiti svoj plijen. Kentaur Hiron (njegov učitelj) rekao mu je da ga namami u dubok snijeg. Heraklo je uplašio vepra, zbunio ga i natjerao u snijeg gdje ga je zavezao i odnio do Euristeja. Kralj se uplašio i rekao mu da se riješi te zvijeri, Heraklo ga je poslušao.

Augijine staje
Euristej se dosjetio ovome zadatku jer su prijašnji zadaci samo uzdizali Herakla u očima ljudi, a ovako bi se i ponizio. Augija je bio Helijev sin pa je njegovo stado bilo blagoslovljeno: imao je 300 crnih bikova, 200 plodnih bikova i 12 srebrnobijelih bikova koji su branili cijelo stado. Njegove staje nisu bile očišćene jako dugo, a Heraklo ih je sve morao isprazniti i očistiti u jednome danu.Prvo je razbio dva zida, a onda preusmjerio rijeke Alfej i Penej prema stajama. U roku od nekoliko sati, posao je bio gotov. Augija nije htio dati dogovorenu desetinu stoke pa ga je Heraklo ubio, a njegovo je kraljevstvo dao njegovu sinu Fileju.

Stimfalske ptice
Šesti Heraklov zadatak bilo je istrebljivanje ptica koje su se razmnožile na obalama stimfalskog jezera. Bile su posvećene Aresu i hranile su se ljudima, a imale su brončane kljunove, pandže i oštra, metalna pera kojim su mogle napadati žrtve. Budući da je sve bilo mračno, Atena i Hefest pomogli su Heraklu davši mu čegrtaljku kojom je uplašio ptice i nagnao ih na let.Zmiju je bacio a ptice dok su pokušavale bježati, gađao strijelama i poubijao. U drugoj verziji priče gađao ih je katapultom. Ptice koje su preživjele nikad se nisu vratile u Grčku.

Kretski bik
Na Kreti je bio bik kojeg Minos nije htio žrtvovati Posejdonu. Bio je to ili bik koji je odveo Europu ili onaj s kim je Pasifaja začela Minotaura. Iako je Minos ponudio Heraklu pomoć, on ju je ljubazno odbio i odlučio obaviti posao goloruk. Taj je bik bljuvao vatru, pa je borba potrajala. Na koncu ga je nadjačao i zarobio bika te ga odnio u Mikenu. Nakon što ga je Euristej vidio, htio ga je posvetiti Heri, ali je ona to odbila jer je bik odražavao Heraklovu snagu.

Diomedovi konji
U pokrajini Trakiji ludi kralj Diomed imao je četiri konja: Podarga, Lampona, Ksanta i Dena koje je hranio ljudskim mesom. Heraklo je morao otići tamo i ukrasti te konje. On je to učinio s velikom lakoćom, a onda ih je nahranio Diomedom zbog njegove zloće i okrutnosti. Druga inačica priče govori da je došao sa svojim ljubavnikom Abderom koji je čuvao konje dok se Heraklo borio s Diomedom. No, Abdera su konji pojeli, a za osvetu je Heraklo dao Diomeda njegovim konjima.Nakon što su se najeli, konji su postali mirniji te ih je odnio u Mikenu da kralj Euristej odluči o njihovoj sudbini. Euristej je naredio da se odvedu na Olimp i budu žrtvovani Zeusu, ali je to Zeus odbio i poslao vukove, lavove i medvjede da ih ubiju. Druga verzija priče govori da ih je Heraklo pustio da slobodno lutaju Argom budući da su postali trajno mirni.

Hipolitin pojas
Heraklo je morao Euristejevoj kćeri pribaviti pojas Hipolite, kraljice ženskog ratničkog naroda Amazonki kojoj je pojas dao njezin otac Ares. One su onesposobljavale mušku djecu i muškarce kako bi morali raditi kućne poslove. Koristile su se brončanim oružjem i prve su osnovale konjaničke redove. Hera je nahuškala Amazonke protiv Herakla, pa je on bio prisiljen pobiti ih i uzeti kraljevski pojas. Heraklo je silovao Hipolitu i potom je dao Tezeju za ženu. U drugoj inačici priče, Hipolita se zaljubila u Herakla i svojevoljno mu je dala pojas.Uglavnom Heraklo je ispao faca hehe

Gerionovo stado
Heraklov deseti zadatak bilo je hvatanje Gerionova stada iz Eriteje, ali ne da ga otkupi ili zatraži nečiju pomoć. Gerion, sin Hrisoara i Kaliroje, kćeri Titana Okeana, bio je troglavi div, uvijek naoružan do zuba.Na putu do Eriteje, Heraklo je prešao libijsku pustinju i bio ljut zbog vrućine te je ispalio strelicu na Helija, boga Sunca. Helije ga je molio da prestane, a Heraklo je zahtijevao veliki zlatni pehar koji je potom koristio da bi plovio morem. Tako je stigao do Eriteje gdje se suočio s dvoglavim psom Ortom kojeg je ubio svojom toljagom. Eurition koji je čuvao stado došao je pomoći Ortu, ali ga je Heraklo ubio. Čuvši komešanje, Gerion je došao naoružan sa tri štita, tri koplja i tri kacige. Na posljetku ga je Heraklo ubio strijelom koju je umočio u otrovnu krv lernejske Hidre.
Heraklo je potom morao odvesti stoku Euristeju. Da bi mu otežala, Hera je poslala obada na stoku koji bi uznemiravao i iritirao stoku. Također je poslala poplavu koja je uzdigla rijeku, a Heraklo nije mogao proći sa stokom. Heraklo je podigao dva velika kamena smanjivši razinu vode i spriječivši dolazak moskih čudovišta i nemani. Ti se stupovi kod Gibraltara i danas nazivaju Heraklovi stupovi. Potom je odveo stoku Euristeju, a ona je posvećena Heri.

Hesperidine jabuke
Nakon što je 10 zadataka završio za 8 godina i mjesec dan, Heraklo je došao do Euristeja tražeći nagradu. No, kao što je Hera prije naumila, moralo je biti 10 zadataka, pa Euristej nije priznao drugi i peti zadatak te je Heraklo morao izvršiti još dva. Sljedeći zadatak bio je zahtjevan. Morao je donijeti Hesperidine zlatne jabuke, ali to nije učinio sam.Nerej iz rijeke Po savjetovao je Heraklu da zamoli Atlanta diva koji drži nebeski svod da ubere te jabuke. Ovaj bi učinio sve da se malo odmori od svog teškog posla, ali se bojao Ladona bića sa stotinu glava koje je čuvalo jabuke. Heraklo ga ustrijeli iz velike udaljenosti pa div pribavi plodove (vjerojatno je bio u srodstvu s Hesperidom, možda njezin otac). No, on se nije htio vratiti starom poslu pa ga je Heraklo morao nadmudriti, zamolio ga da pridrži svod dok stavi podmetač za glavu. Atlant je nasjeo pa se Heraklo s jabukama zaputio prema Euristeju. Na putu je osnovao Tebu – grad sa stotinu vrata. Euristej se bojao jabuka pa ih je Heraklo dao Ateni koja ih je poslije vratila.

Kerber
Posljednji i najteži zadatak bio je Kerber. Heraklo je morao otići do vrata Hada i tamo se obračunati s tim troglavim psom koji je imao rep zmije, a slina koja je padala na pod stvarala je otrovnu biljku akonitu. Dok je bio u podzemlju, Heraklo je oslobodio Tezeja koji je tamo bio zatvoren jer je pokušao oteti Hadovu Perzefonu. Heraklo je otišao do Hada i Perzefone i upitao smije li uzeti Kerbera. Bogovi su se složili pod uvjetom da ga ne ozlijedi. Neki kažu da je Perzefona pristala jer je Heraklo bio njezin brat. Heraklo je potom uhvatio Kerbera oko vrata i izvukao na svjetlo dana. Čim je izišao iz sjene, Kerber je počeo bijesno lajati i stenjati. Euristej se uplašio čim je vidio Kerbera pa ga je Heraklo brzo vratio u Had.

Nakon što je završio zadatke, Heraklo se pridružio Argonautima u potrazi za zlatnim runom. Spasili su junakinje, osvojili Troju i pomogli bogovima u ratu protiv Giganata. Također se zaljubio u princezu Jolu od Ehalije. Kralj i njegovi sinovi s prijezirom su gledali na Heraklove pothvate, svi osim Jolina brata Ifita koji je postao Heraklov najbolji prijatelj. Eurit je ponudio ruku svoje kćeri onome tko ga pobijedi u streljačkome natjecanju. Kad je to učinio, Eurit nije održao obećanje te je Heraklo ubio njega i njegove sinove, osim Ifrita, a Jolu je oteo. No, Hera je još jednom Herakla natjerala do ludila te je bacio Ifita s gradskih zidina.Heraklo se morao iskupiti i očistiti služenjem lidijskoj kraljici Omfali. Morao je raditi ženske poslove i nositi žensku odjeću, a ona je nosila njegovu lavlju kožu i toljagu. Nakon nekog vremena oslobodila ga je te su se vjenčali.

Heraklo se ženio četiri puta. Prvi put s Megarom koju je zajedno s djecom ubio u napadu ludila koje je uzrokovala Hera.Sljedeća mu je žena bila Omfala, lidijska kraljica, kojoj je isprva bio rob.Treća žena bila je Dejanira za koju se borio s riječnim bogom Ahelojem. Nakon vjenčanja, putovali su i trebali su proći jednu rijeku, a jedan je Kentaur imenom Nes ponudio pomoć, ali je pokušao silovati Dejaniru. Heraklo ga je usmrtio strijelom natopljenom Hidrinom krvlju. Umirući, Kentaur je Dejaniri rekao da, ako želi Herakla spriječiti od veza s drugim ženama, skupi njegovu krv i spermu te da ih premaže po njegovoj odjeći. Znao je da je njegova krv došla u doticaj s Hidrinom te da će ubiti Herakla.Poslije je Dejanira bila ljubomorna na Jolu te je uronila košulju u tu mješavinu. Heraklov je sluga donio Heraklu tu košulju, a tkanina je na Heraklu počela gristi njegovo meso. Potom je zamolio da ga postave na lomaču da mu prekinu patnje. Filoktet je zapalio lomaču, a Heraklo mu je dao svoj luk i strijele. Nakon njegove smrti, bogovi su ga učinili besmrtnim. Druga inačica priče govori da je lomača spalila ljudsko u njemu, a da je ostalo samo božansko. Potom je uznesen na Olimp gdje je oženio Hebu.

Mitološka stvorenja

Minotaur – čudovište iz knososkog labirinta s ljudskim tijelom i glavom bika
Majka mu je bila Pasifaja, žena kretskog kralja Minosa, a otac sveti bik u kojeg se Pasifaja zaljubila tijekom Minosovog izbivanja. Kako bi ga sakrio od javnosti kralj Minos dao je izgraditi labirint i u njega zatvorio Minotaura. Labirint je izgradio slavni atenski graditelj i umjetnik Dedal. Minos je u labirint bacao djevojke i mladiće iz Atene, koje je svake devete godine morao slati atenski kralj Egej. Egej je na Atenskim igrama ubio Minosovog sina Androgeja, a za uzvrat Minosu je bio dužan svake devete godine poslati djevojke i mladiće iz Atene.
Od toga danka u krvi Atenu je oslobodio Egejev sin Tezej koji se dragovoljno prijavio među žrtvovane mladiće. Tezej je uz pomoć Minosove kćeri Arijadne nakon teške borbe ubio Minotaura


Pegaz – krilati konj
Krilati konj koji je izletio iz tijela Meduze kad joj je Perzej odrubio glavu. Mogao je letjeti brzinom vjetra, a živio i obitavao je na visokim planinskim gorama Parnasa u Fokidi i na Helikonu u Beotiji. U helenskom gaju koji je posvećen muzama jednom se spotaknuo, te je na tom mjestu nastao izvor Hipokrena. Kada bio Pegaz ožednio, spuštao bi se iz oblaka na izvor Pirenu, na Akrokorintu. Tako ga je i uhvatio junak Belerofont da uz njegovu pomoć ubije neman Himeru koja je živjela u Likiji. Himeri se jedino moglo priči iz zraka zbog toga što je obitavala u dubokoj i nepristupačnoj guduri. Kada je Belerofont odlučio da na Pegazu poleti na sam Olimp, Zeus ga je kaznio tako što je poslao na Pegaza bjesnilo. Belerofont se nije mogao održati u sedlu, pao je na zemlju, zemlju, a Zeus se sažalio nad Pegazom pa ga je stavio u nebo među zvijezde, gdje ga se i danas možeš vidjeti kao jedno od sazviježđa

Druga priča govori kako je Pegaza stvorio grčki bog Posejdon, miješanjem Meduzine krvi s pijeskom. Dakle, iz nečeg tako strašnog kao što je bila Meduza stvoreno je jedno od najljepših bića – Pegaz. Tako lijepog Pegaza, obožavali su pjesnici, i postojalo je vjerovanje da će onaj koji uzjaše Pegaza postati veliki pjesnik.

Himera je bila kći čudovišta Tifona i njegove žene Ehidne.
Bila je kombinacija divlje koze, lava i zmije sa zmajskom glavom. Imala je divovsku snagu i iz sva tri svoja ždrijela rigala je vatru. Prema grčkom mitu živjela je u Likiji (u vulkanskom grotlu Kragu koji se danas zove Kulehimera) i čim bi osjetila čovjeka, izašla bi iz svoje jazbine i spržila ga vatrom. Potankosti o njezinim žrtvama ne znamo ali poznato nam je da je himeru ubio junak Belerofont. Prema rimskim pjesnicima, posebno Vergiliju živjela je u podzemnom svijetu i sa svojim bratom Kerberom čuvala ulaz u Hadovo carstvo.

U grčke mitove Himera je došla s istoka gdje su slične fantastične nemani bile vrlo proširene. Spominje ih već Heziod.

Zbog svog fantastičnog lika Himera je postala sinonim varljive predodžbe, utvare, vizija nečeg nerealnog. Poznati su nam tako "himerični snovi", "himeričke želje" i "himerična politika".

Harpije su bile kćeri morskog boga Taumanta i Okeanide Elektre.
Prema Homeru bilo ih je nekoliko, ali on poimence spominje samo Podagru ("Brzonogu"). Prema Heziodu, bile su dvije: Ela ("Goropadna") i Okipeta ("Brzoleta"). Vergilije spominje i harpiju Kelenu i napominje da "čudovišta većih nigde i nema, ni kužnijih rana što gnjev ih bogova rodi sred Stigijskih voda". Dokaz istine da rođaci često nisu slični jedni drugima njihova je krasna sestra, božica duge i glasnica bogova, Irida.

Prvobitno harpije su bile božice oštrog vjetra, a posao im je bio odnositi duše mrtvih u podzemni svijet. Vrlo rijetko upletale bi se u život bogova i ljudi. Najistaknutija uloga pripala im je u mitu o kralju i vraču Fineju. Bogovi su im, naime, povjerili kažnjavanje Fineja vječnom glađu zbog zločina koji je počinio nad svojim sinovima iz prvog braka. Kad god bi Finej sjeo za stol, odmah bi doletjele harpije, pojele mu jelo, a ono što nebi pojele zagadile bi izmetom. Mučile su ga dugo, sve dok tome nisu učinili kraj Kalais i Zet, koji su u Trakiju doplovili s Argonautima na lađi Argo. Ta dva junaka, koja su od svog oca Boreja dobila krila, vrebala su na harpije u zraku i čim su se pojavile, snažnim su ih naletom protjerali sve do Strofadskih otoka u (Jonskom moru). Bili bi ih i poubijali, ali ih je u posljednjem trenutku zaustavila božica Irida, prenjevši im obečanje bogova da ubuduće neće dopustiti mučenje Fineja.

Hiron u grčkoj mitologiji sin je Krona i Okeanide Filire; Kentaur i odgajatelj mnogih grčkih junaka. Kad ga je Filira, Okeanova kćer, rodila, odbacila ga je zbog izgleda. Kako bi sve sakrio pred svojom žnom Rejom, Kron je Filiru pretvorio u lipu.

Kentauri su bili zloglasni kao nasilni i nekulturni pijanice. Za razliku od njih, Hiron je bio pravi kontrast, inteligentan, civiliziran i ljubazan. Bio je stručnjak za umjetnost, lov i medicinu, a također i proricanje. Bio je Okirojin otac, s nimfom Hariklom, a živio je na gori Pelionu.

Hiron je odgajao i poučavao brojne grčke junake: Ahileja, Ajanta, Akteona, Aristeja, Asklepija, Eleja, Herakla, Jazona, Kena, Medeja, Patrokla, Peleja, Telamona i Tezeja, a prema nekim izvorima i Dioniza. Imao je dar kojim je omogućio svojim učenicima da otkriju svoje najveće potencijale.
Hiron je ekshumirao tijelo Giganta Damisa i stavio njegovu kost u Ahilovu petu.
Bio je Kronov sin i Titan te nije mogao umrijeti. Ostao je posljednji Kentaur i želio je žrtvovati svoj život da bi omogućio čovječanstvu da koristi vatru. Budući da je bio besmrtan, Heraklo se dogovorio sa Zeusom da razmijeni Hironovu besmrtnost za život okovanog Prometeja.

Dok je Heraklo izvršavao svoj zadatak u kojem je trebao ubiti erimantskog vepra, večerao je s Folom. Heraklo je zatražio vina, a Fol mu je dao sveto Dionizovo vino koje je privuklo Kentaure prevođene Nesom koji su se skupili vani. Heraklo je na njih ispalio strijele, a oni su ih gađali kamenjem, drvećem i stijenama. Jedna je strijela, umočena u otrovnu Hidrinu krv, pogodila i Hirona. Hiron ju je izvukao iz tijela i upitao se kako tako mala strijela može uzrokovati toliko smrti i uništenja. U tom je trenutku umro, odrekao se svoje besmrtnosti, a bogovi su ga postavili kao zviježđe Strijelca na nebu. U novije je vrijeme s njime poistovjećivano zviježđe Kentaura.

Kentauri su bili mitski narod polu ljudi polu konja koji je živio u Tesaliji.
Sa malim izuzecima bila su to stvorenja surova, divlja i neprijateljski raspoložena prema ljudima. Većinom se javljaju u grupi, a po imenu ih znamo jedva dvadeset. Najstariji mitovi ništa ne govore o njihovom porijeklu. Pjesnik Pindar pripisao im je za oca čovjeka po imenu Kentaur, koji je navodno bio sin Lapitskog kralja Iksiona i Nefele, utjelovljenja oblaka. Mlada generacija kentaura izgubila je svoju surovost i divljinu i pridružila se Satirima u pratnji boga Dionisa. Iz mase divljih kentaura izdvajala su se samo dvojica: Hiron, sin titana Hronosa i Okeanide Filire, i Fol navodno sin Silena i ninfe Melie.

Kerber je bio troglavi pas koji je čuvao ulaz u podzemni svijet. Oko vrata su mu vijugale zmije, a rep mu je završavao zmajskom glavom. Njegov zastraujući izgled odlično je pristajao njegovoj dužnosti. Bio je strog stražar na ulazu u podzemni svijet, a još stroži na izlazu. Po sojoj stražarskoj dužnosti i budnosti postao je poslovičan. Braća su mu bili Nemejski lav i dvoglavi pas Ort, a sestre Lernejska hidra, Tebanska sfinga i Himera. Kerber se nalazi na svakoj slici Hadova podzemnog carstva.

Kiklopi su bili divovi s jednim okom.
O tome kako su kiklopi izgledali svjedoče mnogi mitovi, ali ne i o tome koliko ih je bilo i kojeg su porijekla. Prema Homeru bili su narod. Živili su u zemlji Hisperiji i na obližnjim otocima, boravili su u pećinama i bili su surovi i necivilizovani. Nisu znali ni za pismo ni za državu, nisu obrađivali zemlju, nisu poštovali bogove, a nisu bili ni gostoljubivi. Najpoznatiji je bio Polifem sin boga Posejdona. Prema Hesiodu, bila su trojica a zvali su se Sterop, Bront i Arg, otac im je bio Uran, i majka božica zemlje Geja. Pridružili su se Zeusu kad je podigao ustanak protiv krona, i iskovali mu gromove i munje uz pomoć kojih je pobijedio. Neki su autori Kiklope smatrali sinovima divova Hekatonhira, a domovina im je bila Mala Azija. Oni su bili pomoćnici boga Hefesta i živjeli su na Siciliji. Radionica im je bila ispod Etne vulkana koji se nalazi na jednom od Liparskih otoka sjeverne Sicilije.

Hidra je stvorenje sa zmijskim tijelom i mnogo zmijskih glava te otrovnim dahom; Tifonov i Ehidnin potomak, odgojila ju je Hera. Lernejska Hidra živjela je u Lernejskom jezeru u Argolidi, a ubio ju je Heraklo, ispunivši jedan od svojih zadataka.

Heraklov je zadatak bio ubiti lernejsku Hidru. Stigao je do lernejskog jezera gdje je ona živjela. Prekrio je usta i nos tkaninom da ne bi udisao otrovne pare te je ispalio goruće strijele u njezin brlog da bi je izmamio. Potom se suočio s njom te joj je srpom odsjekao glavu, ali kad bi to učinio, narasle bi nove dvije.

Apolodor piše da je Heraklo shvatio da ovako ne može pobijediti Hidru te je zamolio svoga nećaka Jolaja za pomoć. On se dosjetio (možda ga je nadahnula Atena) da spale rane nakon što odsjeku glavu. Heraklo je odsjekao glavu, a Jolaj je spalio rane i to je ubilo Hidru. Jednu njezinu besmrtnu glavu postavio je ispod velika kamena na svetom putu između jezera i Eleja, a potom je umočio strelice u Hidrinu otrovnu krv i tako završio zadatak. Prema Strabonu i Pauzaniju, rijeka Anigrus u Elidi smrdjela je jer je u njoj neki Kentaur oprao strelice zamrljane Hidrinom krvlju, stoga su sve ribe bile nejestive.

Druga inačica priče govori da je, pošto bi osjekao svaku glavu, umočio mač u Hidrinu krv i rabio njezin otrov da glave ne bi ponovno narasle. Jedna inačica priče donosi da je Hera poslala raka da mu grize noge i da ga gnjavi nadajući se da će biti uzrok njegovoj smrti. Poslije ga je postavila kao zviježđe Rak na nebu da slijedi Lava, Heraklova simbola.

Hera i Euristej poslije su rekli da je zadatak nevažeći jer mu je nećak pomogao te je, umjesto prvotnih deset, Heraklo morao izvršiti dvanaest zadataka.

Heraklo je poslije rabio otrovne strelice da bi ubio Kentaura Nesa. Njegova je otrovana krv na posljetku ubila i samog Herakla pošto je Nes dao Dejaniri otrovanu košulju koju je ona poklonila Heraklu bivši ljubomorna na drugu ženu.

Mantikora je u grčkoj mitologiji mitološko biće, vrsta Himere s ljudskom glavom (često s rogovima, sivim očima, trima redovima željeznih zubi i glasnom rikom poput trube), lavljim, katkad crveno obojenim tijelom i zmajevim ili škorpionovim repom kojim može pucati otrovne dlake da bi onesposobila plijen. Katkad se prikazuje i s velikim krilima.
Opisao ju je Ktezije, grčki liječnik i povjesničar te je tako došla u europsku mitologiju. Poslije je to učinio Pauzanijegovoreći o mantikori kao lavu te da je to samo indijski mit nastao zbog velika straha od same zvijeri. Plinije Stariji vjerovao je mitu, a njegovi su opisi bili cijenjeni te se u njih vjerovalo.

Mantikora je bila ilustrirana u bestijarijima, a i u grbovima, posebice tijekom 16. stoljeća, a također je utjecala na maniristička prikazivanja u slikama i ukrasnim djelima. Poslije je zamjenjivana sa Sfingom, posebice od 17. i 18. stoljeća u Francuskoj.

Nemejski lav u grčkoj mitologiji bilo je stvorenje koje je živjelo u Nemeji. Smatra se Tifonovim i Ehidninim potomkom; postoji i inačica da je pao s Mjeseca kao Zeusov i Selenin potomak, a treća inačica govori da je Himerin potomak. Prema Heziodu, Hera ga je istrenirala i postavila na nemejska brda "da bude kuga čovječanstvu".
Heraklov je prvi od dvanaest zadataka bio ubiti nemejskog lava i donijeti njegovu kožu.
Francisco de Zurbarán: Heraklo se hrva s nemejskim lavom, 1634.
Taj je lav terorizirao područje oko Nemeje. Imao je neprobojnu kožu koju nijedno oružje napravljeno od čovjeka ili boga nije moglo probiti. Kad ga je Heraklo prvi put napao, njegovo oružje - luk i strijele, toljaga i brončani mač - nisu mogli nauditi lavu. Na posljetku je odbacio oružje i hrvao se s lavom te ga je zadavio.Druga inačica mita govori da je ugurao svoju ruku u njegovo grlo i ugušio ga.
Heraklo je potom satima pokušavao oderati lava te je bivao sve ljući i ljući. Na posljetku mu je prerušena Atena pomogla da shvati da su najbolje oruđe kojim može oderati kožu vlastite lavlje pandže. Tako je, uz Atenu kao deux ex machina, završio zadatak.
Poslije je Heraklo nosio neprobojnu kožu kao oklop. Kad je stigao kralju Euristeju da mu obznani završen zadatak i preda kožu, on se toliko uplašio njegova izgleda da se sakrio u veliki brončani ćup. Poslije je Heraklo daljnje zadatke dobivao preko glasnika

Satiri poluljudi su i poluživotinje koji opsjedaju šume i prate Pana ili Dioniza. Prikazivani su na različite načine, ali je najčešći prikaz satira kao stvorenja koje je napola jarac, a napola čovjek. Satiri, za razliku od ostalih bogova, nisu besmrtni.
Satiri su prikazivani su s malim jarećim rogovima, ušima, repom, a ponekad i kopitima. Poslije su prikazivani u kozjem obličju zahvaljujući povezivanju s Panom i rimskim Faunom - imali su dug kozji ili konjski rep. Odrasli su satiri prikazivani s jarećim rogovima, a mlađi s manjim koštanim kvrgama ili rožićima na glavi. Kosa im je često bila kovrčava, uši šiljate, nosovi ravni, a brade velike, a često s vinovom lozom ili bršljanom koji im je kružio oko glave. Često su nosili tris - štap ukrašen listovima i bršljanom koji je na vrhu imao češer.
Zbog svoje ljubavi prema vinu prikazivani su držeći šalice s vinom, a zbog velikog seksualnog apetita često su prikazivani s erekcijom ili u lascivnim položajima.

Satiri su opisivani kao opasni, ali opet sramežljivi i bojažljivi. Bili su ljubitelji vina, žena i dječaka, hedonisti. Skitali su se uz glazbu aulosa, cimbala, kastanjeta, gajda te su voljeli plesati s nimfama, koje su ujedno često i proganjali. Njihov se poseban ples zvao sikinnis.
Stariji su satiri znani kao silenoi, a mlađi kao satyrisci. Zec je bio simbol plahog i stidljivog satira. Satirska djeca, odnosno mladi satiri bili su često prikazivani u umjetnosti.

Skila ili Scila u grčkoj mitologiji morska je neman, koja je na morskom tjesnacu vrebala brodove što bi prolazili i gutala ljude koji su u njima plovili.
Skila je prema većini tradicija kći morskog boga Forkisa, rjeđe Forbanta te Krateide, Hekate ili Lamije, odnosno kći Tritona ili Posejdona i Krateide te na kraju kao moguća kći Tifona i Ehidne.

Skila je stanovala je u crnoj pećini jedne hridi, a svoju je nazočnost objavljivala strahovitim lavežom koji preko pučine odjekuje kao glas tek okoćenog šteneta. Protiv nje nije vrijedilo biti hrabar jer joj se nije moglo nauditi, a jedini je spas bio pobjeći od nje. Katkad se navodi i kao čuvarica podzemnog svijeta.

Skila se različito opisivala: prema jednim izvorima ima dvanaest nogu i šest zmijskih vratova na kojima se nalaze glave sa tri reda gustih zuba koje rastvara da bi zdrobila žrtvu, prema drugimasamo tri glave, a prema nekima bila je žena do pojasa, a ispod pojasa pas, a šest je psećih obličja prodiralo iz njezina tijela.

Petreja, osim što je to ime jedne od Okeanida, također se rabi kao Skilin atribut kako bi se označilo da živi na stijeni ili unutar nje.

U klasičnoj umjetnosti prikazivana je kao riborepa Sirena s četiri do šest psećih glava.

Meduza jedna je od triju Gorgona, nakaznih kćeri morskog boga Forkija i njegove žene Kete
Ona je za razliku od svojih sestara bila smrtnica, ali inače im je po svemu bila slična: iscereno lice, prignječeni nos, nakazni životinjski zubi, metalna krila i zmije umjesto kose. Ugledavši je, čovjek bi se od grozote jednostavno skamenio. Prema nekima izvorima, Meduza je nekad bila lijepa djevojka i imala mnogo prosaca. Najljepše na njoj bila je njezina bujna i valovita kosa. Međutim, kada ju je u Ateninom hramu obeščastio Posejdon, a da bi je kaznila, Atena je njezinu kosu pretvorila u zmije.
Ubio ju je Persej, koji joj se približio opremljen krilatim sandalama, čarobnim zakrivljenim mačem, čarobnom kacigom i štitom u kojem ju je motrio kao u ogledalu. Mačem joj je odrubio glavu, a iz njezinog tijela izašli su div Hrisaor i krilati konj Pegaz. Iz krvi koja je kapala iz njezine glave izlegle su se sve i danas poznate zmije otrovnice. Kao strašno oružje Persej je tri puta rabio Meduzinu glavu. Prvi put protiv diva Atlasa koji ga je uvrijedio, drugi put protiv Fineja, odbijenog prosca njegove žene Andromede i treći put protiv serifskog kralja Polidekta koji je bio nasilan prema njegovoj majci Danaji. Nakon ovoga Perzej je glavu poklonio boginji Ateni koja ju je pričvrstila na svoj štit. Navodno je Meduzinu glavu na svom neprobojnom štitu nosio i sam Zeus.
Kasnije su svoje štitove i oklope ukrašavali slikom Meduzine glave mnogi mitski i historijski junaci stare Grčke i Rima.
Prema nekim antičkim piscima Meduza je u vezi s bogom Hefestom rodila i čudovišnog diva Kaka.

Arg ili Argus u grčkoj mitologiji div je s mnoštvom (obično se govori o 100 ili 1000) očiju, Ijin je nećak. Prema Ferekidu Arestorov je sin, prema Apolodoru Agenorov, a prema Eshilu majka mu je Geja.

Kao što mu epitet "svevideći" (Panoptes) govori, bio je najbolji čuvar i stražar - samo bi nekoliko njegovih očiju spavalo istodobno, a ostale bi bile budne. Olimpskim bogovima pomogao je tako što je zaklao Ehidnu kad je spavala u svojoj pećini.

Arg je bio Herin sluga. Ona mu je naredila da čuva bijelu junicu od Zeusa jer je znala da je ta junica bila Ija. Naime, jednoga je dana Zeus primijetio Iju koju je istoga trenutka poželio. Obavio ju je oblacima da bi je sakrio od svoje ljubomorne žene Here. Hera je svejedno došla provjeriti vara li je njezin muž. Zeus je pokušao sakriti svoju prijevaru tako što je sebe pretvorio u bijeli oblak, a Iju u prekrasnu bijelu junicu. No, Hera je prozrela prijevaru i zahtijevala junicu kao dar. Nemoćni je Zeus pristao, a Hera ju je potom dala Argu da bi je razdvojila od Zeusa.

Zeus je potom zapovjedio Hermesu da ubije Arga, a to je on i učinio uspavavši, prerušen u pastira, svih njegovih stotinu očiju, a potom ga ubivši kamenom, što je postalo prvim krvoprolićem u novom naraštaju bogova. Ija je puštena na slobodu. Hera je potom svih stotinu Argovih očiju zauvijek očuvala stavivši ih u paunov rep

Argo je vjerni Odisejev lovački pas, iz Homerova epa o Odiseju koji ga je jedini prepoznao nakon dvadesetogodišnjeg izbivanja, po dolasku u vlastitu palaču na Itaki.
Prema Homeru, Odisej se vratio kući na Itaku nakon dvadesetogodišnje odsutnosti. Dok je razgovarao s ostalima prerušen, dignuo je stari domaći pas na vratima glavu i naćulio uši. Odisej ga je othranio prije nego što je krenuo pred Troju. Nekad je pratio ljude u lov, a sad je ležao star, pred vratima na gnojištu, pun pasjih uši.

Ugledao je Odiseja i prepoznao ga bez obzira na krinku te je spustio uši i mahnuo repom, no nije se mogao približiti od slabosti. Odisej je potajno otro suzu s oka opazivši to te reče svinjaru da mu se čini da je taj pas nekoć bio ne tako loš i da se to vidi prema njegovu uzvrastu. Svinjar Eumej to potvrdi i reče da je to bio najmiliji lovački pas njegova gospodara koji je tragao za divljači, a da sada, otkad nema gospodara, leži ovdje i čak ne dobiva ni dovoljno hrane. Svinjar uđe u palaču, a pas, vidjevši opet svog gospodara, spusti glavu i ugine.

Ehidna je ružno žensko čudovište iz grčke mitologije.
Ehidna je „pola brzogledna nimfa svijetlih obraza, a pola čudovišna zmija, golema i zastrašujuća, koja se svija u dubinama posvećene zemlje gdje ždere posvećeno meso.“ Slične su joj Kampa i Delfina.
Ehidna je bila zla te je spavala u pećini i grabila prolaznike. Prema Heziodu je besmrtna, ali prema Apolodoru, ubio ju je div Arg, koji je čuvao i Iju: „A govori se da je na spavanju ubio i Ehidnu, onu koja je običavala grabiti prolaznike.“

Enkelad u grčkoj mitologiji Gigant je, Gejin i Uranov sin.
Enkelad je bio u obliku zmije, ali imao je ljudsku glavu i trup. Prema nekim izvorima, lava potječe od njega, a dim je njegov dah. Pauzanije poriče da su Giganti imali zmijski donji dio tijela, ali piše da se često takvima prikazuju.
Prikazivan je na vazama kako ga Atena ubija.
Rođen je u Traciji i Paleni. Bio je jedan od storukih divova koji su ratovali protiv bogova. Prema nekim izvorima, ubio ga je Zeus munjom i pokopao ispod brda Etne, a prema drugim, ubila ga je Atenina kočija ili je Atena na nj bacila Siciliju. Euripid piše da ga je ubilo Silenovo koplje, no moguće je da je ta izreka u službi pijane Silenove samohvale.
U jednom drugom mitu, ispod Etne je pokopan Tifon, koji je također bio Gejin sin.

Giganti ,u grčkoj mitologiji rasa je divova koja se borila protiv olimpskih bogova.
Prema Homeru, bili su golemi i divlji ljudi, na čelu s Eurimedonom te su obitavali na dalekom zapadu, na otoku Trinaciji, ali iskorijenio ih je zbog njihove drskosti prema bogovima.

Prema Heziodu, bili su božanska bića koja su nastala kada je Geja (Majka Zemlja) oplođena krvlju kastriranog Urana. Urana je kastrirao sin Kron, Zeusov otac.
Prema Higinu, bili su djeca Geje i Tartara.
Rođeni su s groznim obličjem i zmajskim repovima u Flegri, na Siciliji, u Kampaniji, Arkadiji ili tračkoj Paleni. Homer ih postavlja u vulkansko područje, a većina pisaca u zapadne europske krajeve.

Giganti su bacali stijene i zapaljene hrastove u nebo te ukrali Helijeva stada, zatim su napadali ljude i pokušali silovati Afrodit

ERINIJE
Erinije ili Eumenide u grčkoj mitologiji boginje su osvete i prokletstva, koje stanuju u podzemlju. Eshil ih smatra Niktinim, a Sofoklo Skotovim i Gejinim kćerima. U orfičkim su himnama njihovi roditelji naznačeni kao Had i Perzefona, jer su oni vladari podzemlja. Euripid piše da su bile tri, a potonji autori navode i imena: Alekta, Megera i Tizifona. Hrvatski naziv za njih jest Srde, a njihov su pandan u rimskoj mitologiji Furije (lat. Furiae ili Dirae). Katkad su bile znane kao pomirljive Eumenide ("dobrohotne").

Erinije su se rodile iz kapi krvi boga neba Urana kad ga je kastrirao njegov sin Kron. Iz krvi su rođeni i Giganti, koji su htjeli svrgnuti bogove, te lijepe nimfe Melije. Njihova je glavna zadaća bila progoniti počinitelje zločina u kojima je pala krv i one koji su nasilno prekršili neotuđiva čovjekova prava. Uglavnom su kažnjavale zločine unutar obitelji. Od njih se nigdje nije moglo pobjeći. Svaka je vlast prema njima bila nemoćna. Čak su ih se i bogovi bojali. Stajale su i na strani pravilnosti stvari - Heraklit je rekao da bi spriječile Helija ako bi primjerice odlučio promijeniti putanju Sunca na nebu.

Erinije su povezivane s Nemezidom i nametale su pravednu ravnotežu u ljudskim odnosima. Isprva je božica Nika imala tu ulogu, kao donositeljica pravedne pobjede. Kad nisu opsjedale zemaljske žrtve, živjele su u Tartaru gdje su mučile proklete duše.

Iako su Erinije obično opisivane kao djevice, postoji priča o tome da je jedna od njih s Borejem, bogom vjetra, rodile četiri besmrtna čarobna konja, koje su poklonile Aresu.

HESTIJA
Hestija u grčkoj mitologiji božica je srca, ognjišta i doma; Kronova i Rejina kći. Hestijin je pandan u rimskoj mitologiji Vesta, zaštitnica grada Rima.
Hestija je Zeusova, Posejdonova, Hadova, Demetrina i Herina sestra, najstarija od tri Rejine i Kronove kćeri. Izvorno je bila jedna od dvanaest olimpskih bogova, ali svoje je mjesto dala u korist Dionizu koji će čuvati svetu olimpsku vatru.
Odmah nakon rođenja, Kron je progutao svoju djecu zbog proročanstva svojih roditelja da će ga njegovo dijete svrgnuti. Kron nije uspio progutati Zeusa kojeg je skrila njegova majka. On je na posljetku natjerao Krona da povrati svu djecu te ga je svrgnuo. Hestiju je Reja prva rodila, a Kron ju je posljednju povratio, stoga se za nju kaže da je prva i posljednja, najvažnija i najbeznačajnija, najstarija i najmlađa.
Posejdon i Apolon htjeli su je za ženu, ali ona se pred Zeusom zaklela da će ostati djevicom te je ostala živjeti u Zeusovu srcu. U homerskoj himni navodi se da je živjela u Delfima, a oni su bili srce i središte svih Helena, stoga u obama slučajevima ostaje božica srca.

LETA
Leta u grčkoj mitologiji kći je Titana Keja i njegove žene Febe, majka Zeusove djece - Apolona i Artemide. Letin je pandan u rimskoj mitologiji Latona.

Kad je božica Hera saznala da Leta nosi djecu njena muža Zeusa, bila je bijesna i ljubomorna te se odlučila osvetiti tako što nije dopustila Leti da ostane na čvrstoj zemlji (kopnu ili otoku) i Leta je bila prisiljena tražiti gdje će roditi. Dok ju je gonila zmija Piton s glavom zmaja koju je na nj poslala Hera, Leta je naišla na novostvoreni otok Del koji je plutao na vodi i nije bio ni kopno niti otok, a bio je okružen labudovima. Kad je kročila na nj, dvije su stijene izronile iz morskih dubina; jedna je zaustavila kretanje otoka, a druga stala zmiji na put. Zatim je Leta na gori Kintu rodila blizance - sina Apolona i kćer Artemidu. Poslije je Zeus prikovao Del za dno oceana da više ne pluta, a otok je postao posvećen Apolonu.

Hera je otela Ilitiju, boginju rađanja, da bi spriječila Letu od porođaja. Ostali su bogovi prevarili Heru tako što su joj ponudili ogrlicu od jantara dugačku 8 metara, a boginja je uspjela pobjeći. Legenda kaže da je Artemida rođena prva, a potom je pomogla majci da porodi njezina brata Apolona.

MOIRE
Moire ili Mojre božice su sudbine, usuda, tri sestre Suđenice, tri kćeri Zeusa i Temide ili Nikte, a neki izvori tvrde - Ananke. Njihov su pandan u rimskoj mitologiji Parke, a u nordijskoj Norne. Suđenice su držale nit života, a i bogovi su ih se bojali - delfijska proročica rekla je da je i Zeus pod njihovom moći. Protiv Mojra čovjek je bio nemoćan, a isto tako njima su podređeni bogovi, jer "i nad njima vlada sudbina". Suđenice su se pojavljivale prve tri noći djetetova života da bi odredile kakav će taj život biti. Imale su najveću moć u Helena. Klota Klotho (grč. š»É¸Î = "predilica") Započinje presti nit života, tj. određuje rođenje. Njezin je pandan u rimskoj mitologiji Nona. Laheza Lahesis (grč. ›¬ÇµĂąÂ = "raspoređivač") Prede nit, tj. čuva život. Njezin je pandan u rimskoj mitologiji Decima

Atropa Atropos (grč. ÄÁżŔżÂ = "neumoljiv, neizbježan") ili Aisa Kida nit, određuje smrt. Njezin je pandan u rimskoj mitologiji Morta.

MORFEJ
Morfej u grčkoj mitologiji bog je snova, sin boga Hipna, boga spavanja i njegove majke Nikte, božice noći, vođa bogova snova.

Morfej šalje slike ljudskih bića u snove i vizije, odgovoran je za oblikovanje snova ili oblikovanje bića koja nastanjuju snove. Javljao se ljudima u snu, gdje je mogao poprimiti oblik bilo kojeg čovjeka. Morfej ima vlastiti lik jedino kad se odmara. I Grci i Rimljani prikazivali su ga kao mladića s malim krilima na sljepoočicama, redovito u pratnji braće.

Morfej, kao oblikovatelj snova, ima dva brata: Fobetora, koji stvara strašne snove i Fantasa, koji stvara irealne snove. Morfeju se još pripisuju i posebne odgovornosti vezane uz snove kraljeva i mitoloških junaka. Iako trojica braće zajedno vladaju carstvom snova, zbog vlastitih odgovornosti Morfej se smatra glavnim među njima. Prema Ovidijevim Metamorfozama, Morfej je u snovima odgovoran za stvaranje ljudskih likova, dok su njegova braća Fobetor i Fantas odgovorna za pojavljivanje životinja i nepokretnih predmeta, odnosno neživog.

Bog koji je uspavao i samog Zeusa je vjerojatno Morfej, kako spominje Homer.

NIMFE
Nimfe u grčkoj mitologiji snage su prirode utjelovljene u polubožanske mlade žene. Žive vrlo dugo, otprilike 100 000 godina.
Nimfe su prikazivane kao prekrasne mlade žene. Povezane su s božanstvima - Artemidom, Apolonom, Dionizom te s Panom i Hermesom. Često su bile mete požudnih satira. Bile su ljubavnice mnogih bogova - Zeusa, Apolona, Posejdona, a također i smrtnika - Minosa, Sizifa i Odiseja. Živjele su u prirodi, u planinama, rijekama, izvorima, dolinama itd.

Zemljane nimfe

Alseide - nimfe dolina i gajeva; voljele su plašiti putnike
Napeje - nimfe dolina s drvećem i gajeva; stidljive ali vesele, povezivane s Artemidom
Aulonijade - nimfe pašnjaka; često u Panovu društvu; Euridika je bila ova vrsta nimfe
Lejmakide ili Lejmonijade - nimfe livada
Oreade - nimfe gorja i planina; Artemidine družice
Minta - nimfa rijeke Kokit
Hesperide - nimfe u svome izoliranu vrtu jabuka
Hamadrijade - nimfe hrasta
Drijade - nimfe drveća i šuma
Melije - nimfe jasena
Leuka - nimfa bijele jasike
Epimelijade - nimfe jabuka, zaštitnice ovaca

Vodene nimfe

Helejade - nimfe fenova
Okeanide - nimfe oceana, slane vode
Nereide - nimfe mora, pogotovo Sredozemlja
Najade - nimfe slatkih voda
Plejade - nimfe, kćeri Okeanide Plejone i Atlanta
Sirene - nimfe s glavom djevojke i tijelom ptice, morske nimfe

Ostale nimfe
Korikijske nimfe - nimfe koričkih izvora
Lampade - nimfe podzemlja
Muze - nimfe i božice umjetnosti i znanosti
Helijade - sestre Helijeva sina Faetonta, neutješne zbog njegove smrti na Helijevim kolima
Hijade - nimfe, Hijove sestre, zvijezde i sestre Plejada
Lamuzidijske nimfe - Lamusove kćeri i Dionizove dojilje
Jonske nimfe - nimfe koje su liječile bolesti
Menade - lude nimfe, Dionizove pratilje
Silfe - nimfe zraka
Apsare - nimfe neba

Alkiona
Amalteja
Amfitrita
Aretuza
Argiopa
Argira
Asterodija
Asteropa
Biblis
Britomartida
Dafna
Despina
Diona
Egerija
Egina
Elektra
Eurinoma
Galateja
Harmonija
Kalijadna
Kalipso
Kalista
Karmentida
Kelena
Klimena
Klitija
Koronida
Krisopelija
Larisa
Leta
Liriopa
Maja
Melita
Meropa
Oinona
Palada
Periboja
Perzeja
Pirena
Plejona
Rodeja
Rodopa
Praksiteja
Salamakija
Salmonida
Sirinks
Stereopa
Stiks
Tajgeta
Talija
Telesto
Tetida
Tosa

PAN
Pan u grčkoj mitologiji bog je pastira, stada, njiva, šuma, polja odnosno "paše i stoke", njihov zaštitnik i zaštitnik lovaca, stoga ga se naziva i zaštitnikom prirode. Osim toga ljubitelj je glazbe i najbolji plesač među bogovima. Pan je prema većini izvora sin nimfe Driope i boga Hermesa. Panov je pandan u rimskoj mitologiji Faun.

Panovo štovanje počelo je u Arkadiji koja je bila i ostala prijestolnica njegova kulta. Arkadijski su lovci znali bičevati i kažnjavati njegov kip ako bi bili razočarani lovom.

Uvođenje Panova kulta primjerice u Ateni ima povijesnu potvrdu u poznatom događaju iz kojeg se vidi koliko su Grci vjerovali u svoje mitove. Prije maratonske bitke Atenjani su poslali Filipida da otrči u Spartu i zatraži pomoć, no Filipid je na putu susreo Pana. Za Pana je rečeno u himni u Hermesovu čast da je imao kozje noge, dva roga, bio bučan i nasmijan, što ukazuje na to da je Hermes bio poprimio obličje ne smrtnika nego jarca. Križanci poput Pana ili su odraz zbrke slojeva ili preobrazbe kralja u svetu životinju. Čini se da je Pan zapravo primitivniji oblik onoga arkadijskog boga stada od koga se razvio i Hermes. Pan je jedino božanstvo za koje se vjerovalo da je smrtan.

Kad je, za vrijeme vladavine cara Tiberija, egipatski Tamus plovio prema Italiji, tri puta čuo je glas koji mu je naložio da poruči svima da je veliki Pan mrtav. Zbog toga je u srednjem vijeku, u raznim teološkim razmatranjima, taj veliki Pan izjednačen sa Sotonom ili Kristom. Njegov se kult proširio po cijelom grčkom tlu jer se vjerovalo da je pomogao Atenjanima da pobijede na Maratonu.

Dok je Hermes čuvao u Arkadiji stada nekog smrtnika, ugledao je lijepu nimfu Driopu, i poželio je njezinu ljubav. Plod te ljubavi bilo je čudesno dijete. Već kao beba rodio se s kozjim nogama, rogat i bradat. Njegov izgled toliko je uplašio njegovu majku da ju je obuzeo dotada nezapamćen strah, pa se takav strah još i danas naziva panični strah.

Stari su Grci također vjerovali da strah i uznemirenost izaziva Pan svojim izgledom, ali i svojom pojavom plašio je ljude tj. izazivao paniku, pa je po njemu nastala riječ panika. Naime, nimfa Driopa, Panova majka, jednostavno je pobjegla glavom bez obzira i ostavila malog Pana samog.

No, otac Hermes ostao je hladne glave, obradovao se i prihvatio sina takvog kakav je, uvio ga u zečju kožu te ga poveo sa sobom na Olimp i ponosno ga pokazao bogovima. Na Olimpu bogovi toliko su se smijali i rugali Panovu izgledu da je nesretnik jednostavno pobjegao iz obilja i sigurnosti Olimpa u mračne i opasne arkadijske šume.

Katkad ga se smatra i Zeusovim sinom. Usto postoji i inačica da je Antinoj zaveo Penelopu pa ju je Odisej vratio ocu Ikaru te je u Mantiniji u Arkadiji rodila Hermesu Pana.

U nekim se izvorima kao majka javlja i Kalista, potom Eneida ili Tibrida ili Penelopa koju je posjetio u ovnovljevu obliku ,a čak i Odisejeva Penelopa (postoji i inačica da je otac jedan od njezinih prosaca). Prema nekim izvorima, Pan je Eterov i Eneidin sin ili ga se smatra sinom Urana i Geje.

Provodio je veseo i bezbrižan život, osobito na visovima i gorskim vrhuncima. Pan je, skriven od svih, odrastao u tim šumama čuvajući stada, svirao je na fruli i povremeno boraveći u društvu satira i nimfi. Tako se i danas instrument Panova frula naziva po njemu.

Kako je svirao pučke napjeve na svojoj drvenoj svirali, a kako su ga mnogi i hvalili da mu je svirka lijepa i ugodna, Panu su hvale udarile u glavu. Tako se Pan stao na sve strane hvaliti da je on bolji glazbenik i od samog Apolona, boga glazbe. I kralj Mida volio je pobjeći iz svoje palače i razmišljati u miru šume gdje je često Pan svirao na svojoj fruli. Koliko su hvale Panu udarile u glavu vidi se u natjecanju] između njega i Apolona. Apolona su sa svojom lirom proglasili pobjednikom, a kralj Mida presudio je u korist Pana što je naljutilo Apolona. Za kaznu ga je "nagradio" magarećim ušima, a on je to pokušao sakriti krunom tako napravljenom da mu je sakrivala uši.

Pan je volio biti i u društvu Dioniza, boga vina, te je uživao u njegovim veselicama. Drugi bog čije je Pan društvo obožavao bio je bog Apolon kojeg je Pan poučio tajnama proricanja iako je znao da će kasnije Apolon utemeljiti proročište u Delfima koje će biti suparničko njegovu proročištu u Arkadiji.

Pan je bio vrlo sklon smrtnim ljudima, a najviše je volio pastire kojima je čuvao stada od svih opasnosti. Pan je bio živahan, okretan, hitar i prijetvoran. Mnogo pomogao u borbi između bogova s Olimpa i Titana. Tijekom rata s Titanima grčki bogovi bili su prisiljeni povući se u jednom trenutku. Kako bi se spasili, svaki od njih morao je promijeniti svoj oblik. Tada je Pan skupljao dijelove Zeusa koji je nastradao u borbi, a to je toliko dirnulo Zeusa da mu je dao mjesto među zvijezdama. Tako danas horoskopski znak Jarca označava ovaj događaj, odnosno nastao je upravo po Panu.

Pan je bio izuzetno opasan i nasilan ako bi se ga iznenada probudilo iz sna. Neopreznost su mnogi platili time što ih je, u trenutku kada bi ga probudili, obuzeo paničan strah. Tako su godine 490. pr. Kr. perzijski vojnici neoprezno probudili Pana iz sna jurišajući na položaje Atenjana, a prema drugoj inačici, Pan je pomagao Atenjanima svojevoljno. Pana je to toliko razbjesnilo da je zaurlao na perzijske vojnike koje je uhvatio panični strah te su oni u paničnom strahu napustili bojište. Atenski vojnici u jednoj pećini nedaleko od Maratona podigli su Panu svetište u znak zahvalnosti.

Mnogi mitološki izvori govore o mnogim Panovim ljubavnim jadima. Pan se zaljubio u nimfu Pitiju, no, kada ga je vidjela, ona se od straha pretvorila u omoriku.

Potom se zaljubio u nimfu Siringu, no, ona se opet od straha odlučila za skok u močvaru i ondje se pretvorila u trstiku. Naklonost je jedino dobio od nesretne nimfe Eho, kojoj pak ljubav nije uzvratio Narcis, no i ona ga je na kraju odbila. Pan je naredio sljedbenicima da je ubiju te su je raskomadali po cijeloj Zemlji. Božica Geja primila je Ehine dijelove. Prema nekim inačicama imali su dijete Jambu.

Dafnis je bio sin boga Hermesa i sicilske nimfe. Osim Apolona, u njega se zaljubio i Pan, njegov polubrat, koji ga je naučio svirati.

Pan je imao djecu sličnu njemu, koja su zvana Panejidi. To su bila sedmorica šumskih duhova, koji su pratili Dioniza i satire.

Prema grčkom povjesničaru Plutarhu,Pan je jedini grčki bog koji je mrtav. Za vrijeme vladanja cara Tiberija, vijest o Panovoj smrti došla je do Tama, mornara na putu u Italiju, kod otočja Paksi. Zazvao ga je božanski glas i rekao mu, kad stigne do Paloda (nerazjašnjenog mjesta), da proglasi svima da je veliki bog Pan mrtav.

Robert Graves smatra da je moguće da je došlo do nerazumijevanja pri dozivanju te da je bilo rečeno kako je tamuz (hebrejski mjesec) mrtav iliti na zalasku, a ne veliki Pan. Tomu u prilog ide i činjenica da su stoljeće poslije, u Pauzanijevo vrijeme, još postojala svetišta i hramovi Panu u čast.

TANATOS
Tanat ili Tanatos u grčkoj mitologiji bog je smrti, a ujedno i njezina personifikacija. U psihoanalizi, tanatos je volja za smrću kao antonim erosu kao volji za životom. U rimskoj mitologiji je zvan Mors.

U ranom mitološkom prikazivanju, bio je moćno ilustriran oružan mačem, s čupavom bradom i bijesnim licem. Njegov su dolazak pratile bol i tuga. Poslije je Tanatos prikazivan na ljepši način, kao prekrasan mlad čovjek, a brojni su ga rimski sarkofazi prikazivali kao krilata dječaka, slična Erosu. Tanatosa su onda prikazivali kao mlada čovjeka s crnim krilima i ugašenom ili napola ugašenom bakljom. Često je bio u društvu sa svojim bratom, bogom sna Hipnom.

Ima srce od željeza i crna, ledena krila, a često ga se prikazivalo kako nosi leptira.
Tanatos je sin Ereba, Tame i Nikte, Noći, brat Hipna, Sna.

Tanatos kao bog smrti ne zna za sućut ili milosrđe. Kad bi osobi došao dan smrti (određen sudbinom) Tanatos bi doletio do nje, ugrabio joj dušu i predao je Hadu.

Samo su dva puta ljudi izigrali Tanatosa: Heraklo ga je svladao i preoteo mu dušu Admetove žene Alkestide, a Sizif ga je vezao i i zatvorio u željeznu bačvu ili u podrum. Zeus je naredio Aresu da ga oslobodi jer su ljudi prestali bogovima prinositi žrtve. Druga inačica mita govori da ga je gnjevni Ares sam oslobodio jer više nije mogao uživati u krvoproliću bitaka budući da nitko nije umirao.

Na Zeusovu su zapovijed Hipno i Tanatos odnijeli Sarpedonovo tijelo s bojišta.


MUZE
Muze u grčkoj mitologiji boginje su zaštitnice pjesništva, umjetnosti i znanosti. Ima ih devet, a vođa im je bio Apolon. Vjerovalo se da Muze nadahnjuju slikare, glazbenike i pjesnike, a riječ muza rabi se u prenesenom značenju za onoga tko nadahnjuje umjetnika.
Prema Heziodovoj Teogoniji, Muze su kćeri Zeusa, kralja bogova, i Mnemozine, boginje pamćenja. Alkmen i Mimnermo govore da su Muze kćeri Urana i Geje. Pauzanije tvrdi da su postojala dva naraštaja Muza - prve su Muze kćeri Urana i Geje, a druge su kćeri Zeusa i Mnemozine. Još je postojalo jedno vjerovanje da su Harmonijine kćeri, no to je u kontradikciji s mitom u kojem plešu na Harmonijinu vjenčanju s Kadmejom.
Bile su vodene nimfe, povezane s helikonskim i pirenskim izvorom, znane i kao Pieride. Rimljani su imali nešto slično u nimfama Kamenama (izvor Camenae). Posebno su ih štovali u Beotiji, kod Helikona, u Delfima i na Parnasu, gdje je Apolon postao poznat kao vođa muza.

Muze su se ponekad nazivale Aganipidama jer su se vezale uz izvor Aganipe. Još su dva izvora - Hipokren i Piren - bila važna za Muze. Još jedan naziv za Muze bio je Korikide ili korikijske nimfe prema Korikijskoj špilji na Parnasu.

Prema Pauzaniju, postojale su tri izvorne Muze - Aoida (grč. ‘żą´· = "pjesma", "glas"), Meleta (grč. śµ»µÄ· = "vježba", "prilika") i Mnema (grč. ś˝®Ľ· = "sjećanje"), tzv. starije Muze. U Delfima su štovane kao Neta, Mesi i Hipata, što su ujedno i imena triju žica lire. Poslije je pridružena i četvrta Muza - Arha (†ÁÇ®, Arche).

Muze su sudile na natjecanju između Apolona i Marsije. Pokopale su Orfejovo tijelo, Kaliopina sina i nećaka ostalih osam Muza. Oslijepile su Tamirisa zbog drskosti kad ih je izazvao na nadmetanje.

Muze sjede blizu Zeusova trona te pjevaju o njegovoj moći, povijesti svijeta i herojima.

Devet kanonskih muza:
EUTERPA: Zaštitnica glazbe, lirike. Atribut joj je dvocijevna frula ili flauta.
Euterpi neki pripisuju izum aulosa (frule), premda većina mitografa govori da je aulos Marsijino djelo. Rijeka Strimon oplodila ju je i rodila je sina Reza (Rhesus) kojeg je poslije, prema Homerovoj Ilijadi ubio Diomed u Trojanskom ratu.

KALIOPA: Zaštitnica epskog pjesništva i govorništva. Atributi su joj voštana pločica i pisaljka ili pak svitak papira.Imala je dva sina - Orfeja i Linusa s Apolonom ili tračkim kraljem Eagrom. Bila je najstarija i najmudrija od Muza. Bila je sudac u raspravi između Adonisa te Afrodite i Perzefone, davši svakoj da provede jednaku količinu vremena s njime.
Ahileja je pak naučila da pjevajući razveseli svoje prijatelje.

KLIO: Zaštitnica povijesti i junačkog pjesništva. Atributi su joj svitak papirusa i lovorov vijenac.
Klio je imala sina Hijacinta s Pirom, kraljem Makedonije. Prema nekim izvorima, bila je i Himenova majka.

ERATO: Zaštitnica ljubavnog i himničkog pjesništva. Atribut joj je lira ili pak kitara.
Na glavi bi često imala vijenac od ruža. Prikazivali su je i dvije golubice koje su jele sjemenke na tlu. Često je prikazivana i kako drži zlatnu strijelu da bi podsjetila na eros, osjećaj koji sve nadahnjuje i ljubav koju šiti. Zbog toga ju je često pratio Eros.
Erato je imala jednog sina, Azana, čiji je otac bio Arkad, Kalistin sin.
Legenda govori da je izumila lirske pjesme - himne - bogovima, stoga je postala zaštitnicom takve lirike. Onima koji bi je slijedili podarila bi ljubav, a posebno je bila sklona ljubavnim pjesnicima.

MELOPENA: Zaštitnica tragedije. Atributi su joj tragična maska, koturni, bršljanov vijenac.Bila je prikazivana i s nožem (često krvavim) ili palicom ili žezlom u jednoj ruci, a maskom u drugoj (ili pak s tragičnom maskom na licu). Na glavi nosi čempresovu krunu ili bršljanov vijenac.

POLIHIMINIJA , Zeusova i Mnemozinina kći. Zaštitnica je svetih pjesama i himana te retorike, a također i agrikulture, geometrije i pantomime.
Prikazivana je kao ozbiljna i zamišljena žena koja drži prst pored usta, odjevena u dug plašt i veo, a lakat joj počiva na stupu. Donosila je slavu piscima dobrih djela.

TERPSIHORA: Zaštitnica plesa. Atributi su joj lira, cimbali, lovorov vijenac.
Zeusova i Mnemozinina kći. Zaštitnica je plesa i glazbe te korske lirike. Katkad se smatra s riječnim bogom Ahelojem majkom Sirena ili Linusovom majkom, zajedno s Apolonom.

TALIJA: Zeusova i Mnemozinina kći. Zaštitnica je komedije i bukolike. Bila je smatrana i boginjom glazbe, plesa i pjesme.
Atributi su joj komična maska, pastirski štap ili bršljanov vijenac.

URANIJA:Zeusova i Mnemozinina kći. Zaštitnica je astronomije i astrologije.
Uranija je prikazivana kako drži globus u jednoj, a štap u drugoj ruci. Mogla je proricati budućnost prema smještaju zvijezda.

Odjevena je u plašt protkan zvijezdama, a svoje oči i pažnju usmjerava nebesima. Zaštitnica je filozofa i onih koji se brinu o raju.

APOLON
U grčkoj mitologiji bog je medicine, proroštva, streličarstva, glazbe, sunca i kolonizacije. Zeusov je i Letin sin te Artemidin brat blizanac. Epitet mu je Feb.

Kad je boginja Hera saznala da Leta nosi djecu njezina muža Zeusa, bila je bijesna i ljubomorna te se odlučila osvetiti tako što nije dopustila Leti da ostane na čvrstoj zemlji (kopnu ili otoku) i Leta je bila prisiljena tražiti gdje će roditi. Dok ju je gonila zmija Piton s glavom zmaja koju je na nj poslala Hera, Leta je naišla na novostvoreni otok Del koji je plutao na vodi i nije bio ni kopno niti otok, a bješe okružen labudovima. Kad je kročila na nj, dvije su stijene izronile iz morskih dubina; jedna je zaustavila kretanje otoka, a druga stala zmiji na put. Zatim je Leta na gori Kintu rodila blizance - sina Apolona i kćer Artemidu. Poslije je Zeus prikovao Del za dno oceana da više ne pluta, a otok je postao posvećen Apolonu.

Hera je otela Ilitiju, boginju rađanja, da bi spriječila Letu od porođaja. Ostali su bogovi prevarili Heru tako što su joj ponudili ogrlicu od jantara dugačku 8 metara, a boginja je uspjela pobjeći. Legenda kaže da je Artemida rođena prva, a potom je pomogla majci da porodi njezina brata Apolona. Apolon je rođen na sedmi dan mjeseca Targeliona te su sedmi i dvanaesti dan toga mjeseca poslije bili njemu posvećeni.

Kad je Apolon odrastao, vjerni su mu pratitelji bili zlatna lira i srebrni luk. Krenuo je u Delfe da bi se osvetio Pitonu koji je progonio i pokušao silovati njegovu majku. Našao ga je u jednoj uvali pod Parnasom i ubio ga strijelama, a njegovo je tijelo zakopao u zemlju. Tada se ta zemlja zvala Piton, a on joj mijenja ime u Delfi, da se za njega više nikad ne bi čulo. No, proročice su se često nazivale - Pitijama. Na mjestu pobjede utemeljio je i poznato svetište. U toj je uvali bio i izvor koji je emitirao pare koje su pomagale proročicama da padnu u trans.

Kad je Zeus pogodio munjom Asklepija, Apolonova sina, zbog uskrsnuća mrtvaca, Apolon je za osvetu ubio Kiklopa koji je tu munju izradio. Umjesto da bude zauvijek prognan u Tartar, po Zeusovoj je zapovijedi otišao u Tesaliju i služio kod dobrog Admeta kao običan pastir. Apolon je bio zadivljen Admetovim gostoprimstvom te je učinio da mu sve krave donose blizance, a također mu je pomogao da osvoji ruku princeze Alkestide, Pelijeve kćeri. Još je i uvjerio Mojire da ga poštede smrti

Kad se bližila zima, odvezao bi se svojim kolima upregnutim labudovima u Hiperboreju gdje vlada vječno proljeće. Proljeće i ljeto provodio je u Delfima, a jesen i zimu u toj zemlji, a katkad i na Olimpu.

Apolonov je dolazak na Olimp donosio radost i dobro raspoloženje. Dolazio je kao vođa Muza, svirao bi liru, a nitko mu nije bio ravan te bi čak i Ares uzdahnuo na njegovu svirku. Apolon i Artemida bili su Zeusovi miljenici, a to je bio razlog ljubomore drugih bogova.

Apolonovom strijelom započinje i Homerova Ilijada. Naime, Apolon šalje strijele koje nose kugu na grčke tabore za vrijeme Trojanskog rata, zato što je Agamemnon uvrijedio Apolonova svećenika Hrisa otevši mu kćer. Hriseida je vraćena, ali Agamemnon je kao nadoknadu uzeo ljupku Briseidu, Ahilejevu robinju i družicu. Ahilej bjesni i to postaje glavni motiv Ilijade - Ahilejeva srdžba.

Kad je Diomed ozlijedio Eneju, Apolon ga je spasio, nakon što je to pokušala učiniti i Afrodita, ali Diomed je i nju ozlijedio. Apolon je zatim zavio Eneju u oblak i prenio ga u Pergam, svetište u Troji.

Apolon je pomogao Parisu da ubije Ahileja tako što je vodio strijelu iz njegova luka u Ahilejevu petu, jedino ranjivo mjesto na njegovu tijelu. Jedan je mogući uzrok taj da je Ahilej ubio Troila, Apolonova i Hekabina sina na Apolonovu oltaru u hramu.

Eros je bio ljubomoran na Apolona koji je ismijavao njegove streličarske vještine, a također ga je iritiralo i Apolonovo pjevanje. Eros je odaslao strijelu u Dafnu da bi je odbio Apolon koji se u nju zaljubio. Ona se molila majci Zemlji i svome ocu, riječnom bogu, da joj pomognu. Na posljetku ju je otac pretvorio u lovorovo stablo, a ono je postalo posvećeno Apolonu.

Apolon je imao vezu sa smrtnom princezom Leukotejom, Orhamovom kćeri i Klitijinom sestrom. Leukoteja je voljela Apolona, a on se prerušio u njezinu majku da bi mogao ući u njezine odaje. Klitija je bila ljubomorna na svoju sestru jer je i sama željela Apolona te je rekla ocu istinu, izdavši sestru i njezino povjerenje. Bijesni je Orham naredio da se Leukoteja živa zakopa. Apolon nije mogao oprostiti Klitiji te je ona tugujući umrla, a Apolon ju je pretvorio u suncokret koji svakoga dana slijedi Sunce, koje je simboliziralo samog Apolona, boga Sunca.

Koronida, kći kralja Flegije, bila je Apolonova ljubavnica koja mu je rodila sina Asklepija. Dok je bila trudna s njime, zaljubila se u Ishiju, Elatova sina, a vrana je dojavila Apolonu vijest o prijevari. U početku nije vjerovao vrani te je cijelu vrstu obojio u crno (dotad su vrane bile bijele), da bi je kaznio zbog laži. Kasnije, saznavši da je to istina, šalje svoju sestru Artemidu da ubije Koronidu, a također je i sve vrane učinio svetima i dao im zadatak da najavljuju smrt. Apolon je spasio Koronidino i njegovo dijete te ga je dao Kentauru Hironu da ga odgoji. Flegija je bio gnjevan zbog smrti svoje kćeri te je spalio Apolonov hram u Delfima, a Apolon ga je zbog toga ubio.

Apolon je volio i Marpezu koju je oteo od Ide. Zeus ju je natjerao da bira između njih dvojice, a ona je odabrala Idu jer je rekla da će dosaditi besmrtnomu Apolonu kad ona ostari.

Kastalija je bila nimfa koju je Apolon volio. Ona je pobjegla od njega i zaronila u izvor u Delfima koji je tada nazvan po njoj. Taj je sveti izvor bio inspiracija pjesnicima, a voda se rabila za čišćenje svetišta.

S Kirenom je imao sina Aristeja koji je postao bog zaštitnik stoke, voća, lova, supružnišva i pčelarstva. Naučio je ljude da koriste mliječne proizvode te mreže i zamke u lovu, a također ih je poučio i o uzgoju maslina.

S Hekabom, ženom kralja Prijama, imao je sina Troila. Proročica je prorekla da Troja neće biti poražena sve dok Troilo ne navrši dvadeset i sedam godina. Poslije su on i njegova sestra Poliksena ubijeni u zasjedi od Ahileja.

Apolon se također zaljubio u Kasandru, kći Hekabe i kralja Prijama, Troilovu polusestru. Obećao joj je dar proroštva da bi je zaveo, ali ona ga je poslije odbila. Bijesni joj je Apolon dao dar proricanja, ali prokleo ju je tako da joj nitko nikad ne vjeruje.

U Euripidovoj drami Ija, Apolon je Ijin otac, a Kreuza joj je majka. Kreuza je ostavila Iju da umre u divljini, ali Apolon je zamolio Hermesa da spasi dijete i da ga odnese u Delfe gdje su je odgojile svećenice.

Apolon je imao brojne veze i s muškarcima, a svi su njegovi ljubavnici bili mlađi od njega.

Hijacint, spartanski princ bio je prekrasan i atletski građen Apolonov ljubavnik. Njih su dvojica vježbali bacanje diska, kad je odjednom Hijacint pogođen u glavu s diskom koji je skrenuo s kursa, a uzrok tomu bio je Zefir koji je bio ljubomoran na Apolona jer je i sam volio Hijacinta. Kad je Hijacint umro, Apolon je bio shrvan i prokleo je svoju besmrtnost htjevši se pridružiti svome ljubavniku u smrti. Od njegove je krvi Apolon stvorio zumbul, a njegove su suze ostavile trag na laticama.

Kiparis je bio Heraklov potomak kojem je Apolon dao pripitomljenu srnu kao društvo, ali Kiparis ju je slučajno ubio kopljem. Kiparis je tražio da Apolon pusti da njegove suze zauvijek teku, a Apolon ga je pretvorio u čempres, biljku koja je nazvana tužnim drvetom jer biljni sok izgleda poput kapljica suza na kori drveta.

Nioba je bila tebanska kraljica i Amfionova žena koja se hvalisala nad Letom jer je imala četrnaestero djece (Niobide) - sedam dječaka i sedam djevojčica, dok je Leta imala samo dvoje - Artemidu i Apolona. Apolon joj je ubio sinove dok su trenirali atletiku, a Artemida je ubila njezine kćeri otrovnim strijelama, kao i Apolon. U nekim je inačicama priče poneki potomak spašen. Amfion se, vidjevši mrtve sinove, prema nekim legendama ubio, a prema drugima ubio ga je Apolon nakon što je bjesnio i pokušavao se osvetiti. Shrvana je Nioba otišla u Malu Aziju gdje se plačući pretvorila u kamen, a njezine su suze stvorile rijeku Ahel. Zeus je pretvorio sve Tebance u kamen te nitko nije mogao pokopati Niobu, a na posljetku su je devetoga dana pokopali bogovi.

Marsija je bio satir koji je izazvao Apolona na glazbeno natjecanje. Pronašao je aulos, puhački instrument, na tlu gdje ga je ostavila Atena koja ga je izumila, ali i odbacila jer joj je napuhavao obraze. Na natjecanju je Marsija izgubio i bio živ oderan u pećini zato što se usudio izazvati boga. Njegova se krv pretvorila u istoimenu rijeku. Druga inačica priče govori da je Apolon svirao svoju liru naopako, a to Marsija nije mogao s aulosom te je izgubio pa ga je Apolon objesio za stablo i živa oderao.

Kad je Pan stekao iskustvo da bi se njegova glazba mogla uspoređivati s Apolonovom, izazvao je Apolonova na natjecanje u vještini. Tmol, planinski bog bio je izabran da odluči tko je bolji. Pan je svirao na svojim sviralama svoje rustikalne melodije koje su zadovoljavale i njega i njegova suputnika kralja Midu. Potom je Apolon počeo svirati liru, a Tmol je odlučio da je Apolon pobijedio svojom prekrasnom svirkom, no Mida se nije htio složiti sa sučevom odlukom. Apolon nije mogao slušati njegovu žalbu te mu je stvorio magareće uši.

ARES
U grčkoj mitologiji bog je rata, najstariji sin Zeusa i Here. Opisan je kao snažan, kao silnik i svađalica. Aresov je pandan u rimskoj mitologiji MarsAres je bio bog ratovanja koje je samo sebi svrhom, radovao se smrti i junaka i običnih smrtnika. Radovali su ga miris krvi, borba, zveket oružja, jauci. Aresa nije zanima uzrok rata, čak ni ishod, bitno je bilo samo ratovanje. Mrzio je ostale bogove, a i svoje roditelje, a posebice božicu Atenu. Smatran je i praocem Amazonki, plemena ratobornih žena.
Ares je prikazivan u četveropregu s četiri pastuha osedlana zlatnim sedlom koja rigaju vatru. Nosio je bakreni oklop, kacigu i koplje ili eventualno štit.
Njegove su svete ptic orao, djetlić i strvinar. Najdraža mu je životinja bio pas te su crni psići često bili žrtvovani njemu u čast u Sparti. Katkad je prikazivan i sa zmijom.Dim i Fob bili su njegova djeca s Afroditom, a označavali su užas i strah. Također je uz njega bio i Kidem, demon zveketa bitke. Homer u Ilijadi spominje da je sestra i društvo smrtonosnog Aresa boginja nesloge i razdora Erida, a također i Enija, boginja ratnog klanja.

U Homerovoj Odiseji Alkinoj pjeva o mitovima. Helije je jednom krišom promatrao Aresa i Afroditu kako uživaju jedno u drugom potajno. To je prijavio olimpskome vijeću, a Hefest je predložio da ih se uhvati na djelu te je stvorio mrežu s kojom je mislio baciti u klopku nedopuštene ljubavnike. U točno određeno vrijeme, Hefest je bacio mrežu i ostavio ih nepomične. No, Hefest nije bio zadovoljan sa svojom osvetom, pozvao je olimpske bogove i boginje da vide par. Boginj su odbile, ali bogovi su došli i komentirali Afroditinu ljepotu te da bi rado mijenjali mjesto s Aresom. Nakon što su ih pustili, Ares je odjurio u svoju domovinu Trakiju. Ares je morao platiti preljubničku kaznu, a Hefest se najvjerojatnije razveo od Afrodite i vratio je njezinu ocu.
U drugoj je inačici priče Ares postavio Alektriona da ih čuva, no on je zaspao. Ares ga je poslije pretvorio u pijevca tako da je osuđen svaki put najavljivati izlazak Sunca.
Uz Dima i Foba, Afrodita mu je rodila i Erosa i Anterosa koji su naslijedili Afroditine dobre osobine, a također i kćer Harmoniju.

Ot i Efijalt, Aloidi, divovi, bacila su Aresa u lance i stavila ga u brončanu urnu u kojoj je ostao 13 mjeseci. Prekrasna je Eribeja, pomajka dvaju divova, rekla Hermesu što su učinili te ga je on spasio, a Artemida je prevarila Aloide rekavši da će se udati za Ota, a to je Efijalta učinilo ljubomornim. Počeli su se svađati, a Artemida se pretvorila u bijelu košutu i stala između njih. Divovi, ujedno i strastveni lovci, bacili su na nju koplja i tako zapravo ubili jedan drugoga.

Homer u Ilijadi opisuje da Ares nema poštovanja ni odanost prema Temidi, pravednosti. Obećao je Ateni i Heri da će se boriti na strani Ahejaca, ali Afrodita je uvjerila Aresa da se bori na strani Trojanaca. Za vrijeme rata, Diomed se borio s Hektorom i vidio Aresa kako se bori na strani Trojanaca te je pozvao svoje vojnike da se polako povuku. Hera, Aresova majka vidjela je njegovo miješanje te je ohrabrila Diomeda da napadne Aresa te je on bacio koplje na nj, a Atena je usmjerila koplje u Aresovo tijelo koje je pokleknulo nad bolom. Ares se vratio na Olimp prislivši Trojance da se povuku.

ARTEMIDA
Artemida je božica Mjeseca te je stoga Apolonova sestra blizanka. Budući da nosi luk i strijele, s vremenom je postala i božica zvijeri i lova. Zaštitnica je djevojaka, kojima šalje brzu smrt, ali spašava ih također kad zatreba. Mladićima donosi slavu i čast. Artemidu štuju kao djevičansku božicu okuženu nimfama te kao božicu svadbe i porođaja, što je razlog zbog kojeg nevjeste Artemidi posvećuju svoj pojas. Najčešće je prikazivana s mjesečevom krunom u kosi te s jelenjom kožom oko ramena. Posvećeni su joj lovački psi i sva zvjerad.

Artemida je gospodarica zvijeri, božica divljači i lova, koju pjesnici, mitografi i likovni umjetnici redovno predočuju kao lijepu djevojku naoružanu lukom i strijelama, praćenu košutom, katkad veprom i psom. Često je odjevena u kratku suknju, bosonoga je i u streljačkoj pozi. Homer ju je u Ilijadi prikazao djevojačkog izgleda.Najstariji primjeri Artemide u grčkoj arhajskoj umjetnosti prikazuju je kao Potnia Theron - božicu zvijeri - krilatu božicu koja drži leoparda i jelena u rukama, a katkad leoparda i lava.U klasičnoj je grčkoj umjetnosti prikazivana kao tamnoputa lovkinja odjevena u djevojačku kratku suknju, s lovačkim čizmama, srebrnim lukom i strijelama te magičnim tobolcem. Često je prikazivana u streljačkome stavu, zajedno sa psom ili jelenom. Katkad je luk i strijele zamjenjivalo i koplje. Kao boginja djevojaka držala je i liru, a kao boginja svjetla par zapaljenih baklji.

Artemida je nekoć predočavana i kao neka tuđa boginja kojoj su prinosili ljudske žrtve, a predstavljala je bolest, smrt i zlo. Budući da su lov i rat bili povezani, u nekim je krajevima postala boginja rata. U Sparti su joj navodno prinosili ljudske žrtve, a poslije su pred njezinim kipom šibali spartanske mladiće da bi ih pripremili na patnje koje ih čekaju u ratu.

Kad je boginja Hera saznala da Leta nosi djecu njena muža Zeusa, bila je bijesna i ljubomorna te se odlučila osvetiti tako što nije dopustila Leti da ostane na čvrstoj zemlji (kopnu ili otoku) i Leta je bila prisiljena tražiti gdje će roditi. Dok ju je gonila zmija Piton s glavom zmaja koju je na nj poslala Hera, Leta je naišla na novostvoreni otok Del koji je plutao na vodi i nije bio ni kopno niti otok, a bješe okružen labudovima. Kad je kročila na nj, dvije su stijene izronile iz morskih dubina; jedna je zaustavila kretanje otoka, a druga stala zmiji na put. Zatim je Leta na gori Kintu rodila blizance - sina Apolona i kćer Artemidu. Poslije je Zeus prikovao Del za dno oceana da više ne pluta, a otok je postao posvećen Apolonu.

Hera je otela Ilitiju, božicu rađanja, da bi spriječila Letu od porođaja. Ostali su bogovi prevarili Heru tako što su joj ponudili ogrlicu od jantara dugačku osam metara, a božica je uspjela pobjeći. Legenda kaže da je Artemida rođena prva, a potom je pomogla majci da porodi njezina brata Apolona te je postala božica porođaja.Druga inačica priče govori da ih je rodila u gaju Ortigiji u Efezu, a u njegovoj su blizini Grci podigli hram Artemidi koji je postao jedan od sedam svjetskih čuda.

kad je imala tri godine, Artemida je upitala svoga oca Zeusa kojem je sjedila na koljenu da joj ispuni nekoliko želja. Tražila je da se nikad ne uda, da ima lovačke pse, jelene koji će joj voditi kočiju i nimfe kao družice u lovu koje su ostale djevice. Kad bi se zasitila lova, otišla bi svome bratu Apolonu u Delfe i ondje plesala s Haritama ili pjevala s Muzama.

ATENA
Boginja je civilizacije, mudrosti, snage, pravednog rata, tkanja, metalurgije i obrta. Posebice je važna kao boginja mudrosti i inteligencije te lukavosti (grč. metis). Atenin je pandan u rimskoj mitologiji Minerva, boginja mudrosti.
Atena se rodila iskočivši naoružana iz Zeusove glave. Sama priča o porijeklu dolazi u nekoliko inačica, a detaljan prikaz donosi Heziod u svojoj Teogoniji. Govori da je Zeus spavao s Metidom, božicom mudrosti i obrta, ali odmah se potom pobojao posljedica. Pretvorio je Metidu u muhu i progutao je odmah nakon odnosa. Ali, bilo je prekasno, Metida je već zanijela dijete. te je odmah počela praviti kacigu i odjeću za svoju kćer, pri čemu je stvarala veliku buku uzrokujući Zeusu veliku bol. Zatim je Prometej/Hefest/Hermes/Palemon minojskom dvostrukom sjekirom (labris) rastvorio Zeusovu glavu, a Atena je iskočila u punoj ratnoj opremi. Postala je Zeusova najdraža kći..Atena se natjecala s Posejdonom tko će biti zaštitnik novog i neimenovanog grada. Dogovorili su se da će svaki od njih dati građanima jedan dar te će oni izabrati koji im je draži. Posejdon je zabio svoj trozub u tlo te se pojavio izvor koji ime je dao mogućnost trgovanja, a i vodu, no bila je slana i nije bila za piće. Atena im je ponudila stablo masline te su građani prihvatili maslinu, a i Atenu za zaštitnicu, jer stablo im je donosilo ulje, drvo i hranu.
U drugoj inačici priče, Posejdon je stvorio prvog konja, ali ipak je Atenin dar izabran.
Po legendi ona je posadila prvu maslinu, prva u Atiku uvela plug, prva upregla konje. Stari su je Grci toliko obožavali da su djevičanstvo svoje boginje smatrali simbolom nepobjedivosti svoga grada te su zato tajili razne mitove koji pričaju da su je silovali Posejdon i Borej.

DEMETRA
U grčkoj mitologiji boginja je zemlje, ratarstva, plodnosti, a u prvom redu žita; Rejina je i Kronova kći, Zeusova sestra i Perzefonina majka. Demetrin je pandan u rimskoj mitologiji Cerera. Antički su narodi smatrali da je identična Izidi u egipatskoj mitologiji.

Kao i njezinu braću i sestre, sustigla ju je ista sudbina, njezin ju je otac progutao bojeći se moguće pobune. Demetra je i dalje, kao i ostali bogovi, živjela u njegovoj utrobi sve dok je nije oslobodio Zeus, njezin najmlađi brat koji je izmaknuo toj sudbi i proglasio se vrhovnim božanstvom. Dodijelio joj je brigu za plodnost zemlje te je ona naučila ljude obradi zemlje i tako promijenila ljudsko društvo koje je dotada bilo orijentirano samo na stočarstvo i lov. Sa Zeusom je imala kći Perzefonu i sina Zagreja, a s Posejdonom kći Despenu i sina - konja Ariona. S Jasionom je imala sinove Pluta i Filomeja, a s Karmanorom sina Eubola. U jednom se rijetkom mitu govori da je i Artemida bila njezina kći.

EROS
Eros u grčkoj mitologiji bog je ljubavi, strasti i seksualne požude i sama ljubav. Pojedini izvori pišu da je sin Afrodite i Aresa ili Hefesta, a ostali da je primordijalno utjelovljenje životvorne snage koja se rodila iz prvobitnog Kaosa. Njegov je pandan u rimskoj mitologiji Kupidon.
Erosa su prikazivali kao mladog i krilatog dječaka sa spremnim lukom i strijelama koje bi odaslao u srca smrtnika ili bogova. Dvije su vrste njegovih strijela: zlatne s golubovim perjem koje su uzrokovale samo ljubav i sive strijele sa sovinim perjem koje su uzrokovale neodređenost.

Pjesnikinja Sapfa opisivala ga je kao gorkog i okrutnog prema svojim žrtvama, ali istodobno zavodljivog i prelijepog.

U Rimu su ga također zvali požudom - Kupidon. Rimljani su ga uzeli kao simbol života poslije smrti te je njegov lik oslikavao brojne sarkofage. Grci su ga pak prikazivali kao najljepšeg i najviše voljenog te su njegovi kipovi bili najviše u dvoranama.

Za Erosa se vjeruje da je među prvima izašao iz Kaosa te da je jedan od primordijalnih bogova. Rečeno je da je odgovoran za spajanje Urana i Geje (Neba i Zemlje). U legendama iz Eleuzine nazvan je protagonus, prvorođenac. Prema Aristofanovu djelu Ptice rođen je od Ereba i Nikte (Tame i Noći). U kasnijim mitološkim pričama on je Afroditino i Aresovo dijete. Heziod u Teogoniji donosi da je Afroditin pomoćnik, ali ne i njezin sin. Postoje i inačice da je Zefirov i Iridin sin.

U okviru prve inačice podrijetla u kojoj je sin Aresa i Afrodite, postoji mit da ga je Zeus odlučio ubiti čim se rodio, ali Afrodita ga je sakrila u duboku šumu gdje Zeus nije mogao vidjeti i povjerila ga divljim lavicama. Kad je odrastao, vratio se na Olimp i bogovi su mu poželjeli dobrodošlicu. Erosov je brat Anteros ili Protuljubav.

EOL
Eol u grčkoj mitologiji bog je i gospodar vjetrova.

Eol je zajedničko ime za tri boga - živi u pećini na otoku Lipari u Eolskom arhipelagu, u kojoj je držao vjetrove i iz koje je njima upravljao i zapovijedao. Prema Diodoru, podjela je sljedeća:

* Prva je osoba sin Helena i nimfe Orseide, osnivač eolskog naroda. Opisan je kao vladar Eolije (poslije Tesalije), smatra se praocem Eoljana, a oženio je Enaretu, Demahovu kćer.

* Drugi je Eol bio sin Posejdona i Arne, kći prethodnog Eola.

* Treći je Eol bio sin Hipota koji je spomenut i u Homerovoj Odiseji te Vergilijevoj Eneidi.

Sva su tri Eola geneaološki povezana.
Eol - Helenov sin

Eol je bio sin Helena i nimfe Orseide te Dorov, Ksutov i Amfiktionov brat. Opisivan je kao vladar Eolije (Tesalije) te se smatra osnivačem eolskog naroda.

Eol se oženio Enaretom, Dimahovom kćeri te su imali mnogo djece. Sinovi: Kret, Sizif, Dionej, Salmonej, Atamant, Perier, Kerkaf i možda Magnes te Etlije i Mima. Kćer: Kalika, Peisidika, Perimela i Alkiona. Ovaj je Eol također imao nezakonitu kćer Arnu s Melanipom. Ova je Arna rodila drugog Eola, Posejdonova sina.

Eol - Posejdonov sin
Ovaj je Eol bio Posejdonov i Arnin sin. Imao je brata blizanca - Beta. Arna je priznala svom ocu Eolu da je zatrudnjela s Posejdonom, ali njezin otac nije joj vjerovao te ju je predao Metapontu, kralju Ikarije. Beta i Eola odgojio je Metapont, ali njihova je pomajka Autolita bila u svađi s Arnom koja je nagovorila djecu da ubiju svoju pomajku i pobjegnu iz Ikarije. Bet je otišao do Tesalije gdje je osnovao Betiju, a Eol do Tirenskog mora gdje je osnovao Eolske otoke. Jedan od njih smatrao se njegovim domom.

Eol je imao šest sinova i šest kćeri te su svi sretno živjeli sve dok jednog dana nije doznao da je njegov sin Makarej počinio incest sa svojom sestrom Kanakom te ga je izopćio, a Kanaka se od stida ubila. Dijete je bacio psima, a neki izvori tvrde da je dijete, djevojčica Amfisa, bila spašena te da ju je poslije zavolio Apolon.

Eol - Hipotov sin
Ovaj se Eol često poistovjećuje s Eolom, Posejdonovim sinom te ih je teško razlikovati. Otac mu je sin prvog Eola - Mima, koji se oženio Melanipom, Arninom majkom.
Živio je na plutajućem otoku u Eoliji. Kada je Odisej, na svom povratku iz Troje, pristao sa svojim brodovljem uz obalu Lipara, ugostio ga je Eol. Dirnut njegovom pričom o njegovom lutanju u potrazi za rodnom Itakom, odlučio mu je pomoći. Dao mu je mješinu u koju je zatvorio sve zle vjetrove nepovoljne za plovidbu, a Zefiru, blagom zapadnom vjetru, naredio da ga prati na putovanju. Dok je Odisej spavao a njegovo brodovlje plovilo prema istoku, neki su njegovi suborci, vjerujući da se u mješini nalazi blago koje im je on zatajio, otvorili mješinu iz koje su izašli svi pobješnjeli vjetrovi, uzrokovavši takvo nevrijeme koje je preživio samo Odisejev brod.


Asklepije
Asklepije u grčkoj mitologiji bog je liječništva, sin Apolona i nimfe Koronide. Asklepijev je pandan u rimskoj mitologiji Eskulap, a bio je znan i pod egipatskim imenom Imhotep.

Koronida, kći kralja Flegije, bila je Apolonova ljubavnica koja mu je rodila sina Asklepija. Dok je bila trudna s njime, zaljubila se u Ishiju, Elatova sina, a vrana je dojavila Apolonu vijest o prijevari. U početku Apolon nije vjerovao vrani te je cijelu vrstu obojao u crno (dotad su vrane bile bijele), da bi je kaznio zbog laži. Kasnije, doznavši da je to istina, šalje svoju sestru Artemidu da ubije Koronidu, a također je i sve vrane učinio svetima i dao im zadatak da najavljuju smrt. Apolon je spasio Koronidino i njegovo dijete te ga je dao Kentauru Hironu da ga odgoji. Flegija je bio gnjevan zbog smrti svoje kćeri te je spalio Apolonov hram u Delfima, a Apolon ga je zbog toga ubio.

Kentaur Hiron poučio je Asklepija operiranju i postao je najpoštovaniji liječnik. Prema Pindarovim pitijskim odama, Hiron ga je također naučio koristiti lijekove, inkantacije i ljubavne napitke. Apolodor tvrdi da mu je Atena dala posudicu Meduzine krvi koja je imala magična svojstva - ako je uzeta s lijeve strane njezina tijela, smrtonosan je otrov, a ako je uzeta s desne strane, može oživljavati mrtve. Prema nekim izvorima, Asklepije se borio na strani Ahejaca u Trojanskome ratu gdje je izliječio Filokteta od poznatog ugriza zmije. Neki pak tu zaslugu pripisuju njegovim sinovima koje je Homer spominjao kao darovite liječnike i iscjeljitelje.

Asklepijeva je moć oživljavanja mrtvih razljutila Zeusa koji ga je pogodio munjom. Jedna inačica priče govori da je Zeus bio ljut jer je Asklepije tražio novčanu nadoknadu za uskrsnuće, a druga govori da je se razljutio jer je htio uskrsnuti Hipolita što je obećao Artemidi. Asklepijeva smrt bila je pouka da se nijedan čovjek ne smije igrati boga.

Da bi se osvetio za smrt svoga sina, Apolon je ubio Kiklopa koji je stvorio Zeusove munje. Prema Euripidovoj drami Alkestidi, Zeus je potom osudio Apolona da služi Admetu da bi se iskupio.

Nakon što je shvatio Asklepijevu važnost, Zeus ga je stavio na nebo kao zviježđe Zmijonosac (Ophiuchus). Njegovo ime "Zmijonosac" dolazi od poznatog simbola Asklepija koji je postao simbol ljekarnika i liječnika. Taj simbol sadrži dvije zmije oko grane, a poznati Hermesov kaducej sadrži dvije isprepletene zmije i par krila, simbol putovanja. Zmije su izabrane zbog toga što presvlače kožu - simbol pomlađivanja.

ADONIS
Adonis ili Adon u grčkoj mitologiji bog je žita, smrti i ponovnog rođenja. U asirskoj, babilonskoj i feničkoj mitologiji bio je bog žita.
Postoji nekoliko izvora o njegovu rođenju. Najčešća je ona da je Afrodita nagovorila Miru da prevari i počini incest sa svojim ocem Tijom, kraljem Smirne ili Sirije. Kad je to otac otkrio, uzeo je nož u ruke i krenuo na svoju kćer. Ona je pobjegla, a Afrodita ju je pretvorila u drvo mirhe, mirisne smole. Kad je njezin otac odaslao strijelu u to drvo ili, prema drugom izvoru, kad je vepar zabio kljove u nj, Adonis je rođen iz drveta. Ovaj mit dokazuje i porijeklo legende o Adonisu, budući da takvo drvo nije raslo u tadašnjoj Grčkoj.
Adonis je, prema drugim izvorima, sin ciparskoga kralja Kinire i njegove kćeri Mire.
Heziod u jednom svom fragmentu tvrdi da je sin Feniksa i Efezibeje.

Nakon što se rodio, bio je tako prekrasan da ga je Afrodita zatvorila u škrinju koju je ostavila Perzefoni na čuvanje. No, ona se također zaljubila u nj te ga je odbila vratiti. Zeus (prema drugom izvoru Kaliopa) riješio je prepirku tako da je odlučio da Adonis provede četiri mjeseca s Afroditom, četiri s Perzefonom, a četiri sa samim sobom.

Afrodita je, prema nekim izvorima, nagovorila da njoj posveti i posljednja četiri mjeseca. Silazila je k Adonisu na zemlju, pa se i iz ljubavi prema njemu počela se zanimati za lov, što je Adonis jako volio. Čak mu je i ona pomagala u lovu. Uvijek mu napominjala da ne lovi divlje zvijeri, govoreći da je dovoljno biti odvažan prema plašljivima, a prema hrabrima opasno je biti hrabar. Adonisu je njegova muževnost branila da sluša takve savjete.

Kada ga je jednom prilikom Afrodita ostavila samoga, Adonis je otišao u lov na veprove, ali je to za njega bilo sudbonosno: ranjena ga je zvijer napala i usmrtila ogromnim očnjacima. Vjeruje se da je vepra poslala Artemida da bi se osvetila za to što je Afrodita skrivila smrt njenog dragog Hipolita ili pak da je to učinio Ares.

Kada je Afrodita saznala za smrt svog voljenog, obuzela ju je ogromna tuga. Proklela je sudbinu, moćniju od bogova, i plačući pala na koljena pred najvišim bogom Zeusom. Molila ga je da joj dragog vrati, pa makar nakratko. Zeus se sažalio nad njom, pa je naredio Hadu, bogu podzemlja, da u proljeće pusti Adonisa iz svog mračnog carstva na zemlju, tako da Adonis samo pola godine ostane u podzemnom carstvu, s Perzefonom, a pola godine provodi s Afroditom na zemlji. Priroda se tada raduje, oblači u zeleno i cvijeće, jer Adonis se vraća, a obuzima je tuga kada se u jesen vraća u carstvo sjena. Tako je objašnjen postanak godišnjih doba (usp. Demetra i Perzefona)


KRON
Kron u grčkoj mitologiji bog je žetve; jedan od Titana, Uranov i Gejin sin, Rejin muž. Kronov je pandan u rimskoj mitologiji Saturn. Drugi je Kron bog vremena.

Kron je u grčkoj mitologiji bio vođa i u nekim mitovima najmlađi od prve generacije Titana. Uran (Otac Nebo) je Kiklope, Hekatonhire i Titane zatvorio u Tartar. Geja je svojim sinovima predložila da ubiju svoga oca, ali samo se Kron odvažio te ga je kastrirao srpom dok je bio u ljubavnome činu sa svojom ženom. Od krvi ili sjemena koje je palo na tlo, nastali su Giganti, Erinije i Melije, a iz mora je izronila i Afrodita.

U drugoj inačici mita, Kron je svrgnuo titansku zmiju Ofiona koji je stezao svijet, a potom je nastupilo blagostanje.

Nakon što je svrgnuo Urana, ponovno zatvara Hekatonhire, Titane i Kiklope u Tartar te stavlja Kampa da ih čuva dok su ondje zarobljeni.

Vrijeme vladavine Krona u nekim mitovima naziva se još i zlatnim dobom: ljudi tog vremena nisu imali potreba za vlašću i pravilima, jer su jednostavno svi sve činili ispravno, pa za time nije ni bilo potrebe.

Kron je naučio od svojih roditelja da će ga svrgnuti njegov sin, baš kao što je on to učinio svome ocu Uranu. Progutao je svoje potomke - Demetru, Heru, Hada, Hestiju, Rejinu i njegovu djecu, da se proročanstvo ne bi ispunilo. Kad su se rodili Posejdon i Zeus, Reja je iznijela Geji plan da spasi svoju djecu. Reja je potajno rodila Zeusa na Kreti, a Kronu je dala kamen umotan u povoje (znan kao omphalos kamen). Također je, prema nekim izvorima, progutao i kozu misleći da je Posejdon.

U nekim je inačicama mita na Kreti Zeusa odgojila koza Amalteja, a Kouretes, naoružani plesači vikali su i pljeskali da bi sakrili djetetov plač od Krona. U drugoj inačici mita, Zeusa je odgojila nimfa Adamanteja koja ga je sakrila objesivši ga na drvo užetom tako da je bio između zemlje, neba i mora kojima je vladao njegov otac Kron. Posljednja inačica mita govori da ga je odgojila njegova baka, Geja.

Kad je narastao, Zeus je iskoristio napitak koji mu je dala Geja i tako je povratio svoje potomke u obrnutom redoslijedu - prvo kamen, zatim kozu, a potom ostale potomke. Kamen je stavljen u pokrajinu Piton, nazvanu po istoimenom čudovištu. U drugoj je inačici mita Metida dala Kronu sredstvo za izazivanje povraćanja da bi ispljunuo svoje potomke. Treća inačica govori da je Zeus rasjekao njegov trbuh. Nakon što ih je oslobodio, Zeus je u ratu, tzv. Titanomahiji zajedno s Titanima, Gigantima, Hekatonhirima, Kiklopima i svojom braćom i sestrama svrgnuo svoga oca. Nakon toga je zatvorio Titane u Tartar, sve osim Atlanta, Epimeteja, Metidu, Okeana i Prometeja. Geja je potom rodila čudovište Tifona kojim bi se osvetila za zatvorene Titane, ali Zeus je ipak pobijedio.


PERZEFONA
Perzefona u grčkoj mitologiji prelijepa je kraljica Hada, što je postala protiv svoje volje, nakon što ju je oteo Had. Prema Heziodu Zeusova je i Demetrina kći. Bila je znana i kao Kora , što se povezivalo s čašćenjem nje i njezine majke. Perzefonin je pandan u rimskoj mitologiji Prozerpina.

Perzefona je živjela dalje od ostalih olimpskih bogova. Za njezinu su se ruku natjecali Hermes, Ares, Apolon i Hefest, ali Demetra je odbila sve njihove darove i skrila kćer daleko od društva bogova. Perzefona je živjela mirnim životom.

HESTIJA
Hestija u grčkoj mitologiji božica je srca, ognjišta i doma; Kronova i Rejina kći. Hestijin je pandan u rimskoj mitologiji Vesta, zaštitnica grada Rima.

Prva se žrtva grčkih javnih žrtvovanja prinosila Hestiji. Njezina bjelina, povezana s omphalos, "pupak" simbolom iz Delfa možda[1] je predstavljao bijele hrpice pomiješanog pepela i ugljena, čime se čuvala vatra bez dima. Poslije je to u likovnoj umjetnosti izjednačeno s vapnom ispod kojeg je bila skrivena žetvena lutka koju se otklanjalo proljetnim klijanjem, a također i s morskim školjkama, kvarcom ili bijelim mramorom ispod kojih su pokapani pokojni kraljevi.

Hestija je Zeusova, Posejdonova, Hadova, Demetrina i Herina sestra, najstarija od tri Rejine i Kronove kćeri. Izvorno je bila jedna od dvanaest olimpskih bogova, ali svoje je mjesto dala u korist Dionizu koji će čuvati svetu olimpsku vatru.

Odmah nakon rođenja, Kron je progutao svoju djecu zbog proročanstva svojih roditelja da će ga njegovo dijete svrgnuti. Kron nije uspio progutati Zeusa kojeg je skrila njegova majka. On je na posljetku natjerao Krona da povrati svu djecu te ga je svrgnuo. Hestiju je Reja prva rodila, a Kron ju je posljednju povratio, stoga se za nju kaže da je prva i posljednja, najvažnija i najbeznačajnija, najstarija i najmlađa.

Posejdon i Apolon htjeli su je za ženu, ali ona se pred Zeusom zaklela da će ostati djevicom te je ostala živjeti u Zeusovu srcu. U homerskoj himni navodi se da je živjela u Delfima, a oni su bili srce i središte svih Helena, stoga u obama slučajevima ostaje božica srca.

HEBA
Heba u grčkoj mitologiji boginja je mladosti; vrčonoša bogovima na Olimpu. Prema Heziodu, kći je Zeusa i Here.
Prikazuje ju se kao lijepu mladu ženu, najčešće odjevenu u haljinu bez rukava ili polugolu. Često drži vrč, kao svoj simbol vinotoče.
Hebe je bila vrčonoša ambrozije i nektara olimpskim bogovima dok se nije udala za Herakla, nakon čega ju je zamijenio Ganimed. Pomagala je i Aresu s kočijama te kupala Heru.
Prema Euripidu i Apolodoru, bila je Heraklova žena s kojim je imala dva sina: Aleksijara i Aniketa, blizance i olimpske čuvare, "istjerivača rata" i "nepobjedivog". Pomogla je Jolaju da se pomladi, kako bi se mogao boriti protiv Euristeja.

HEFEST
Hefest u grčkoj mitologiji bog je kovač, zaštitnik obrtnika, kipara, metalurga i vatre. Hefestov je pandan u rimskoj mitologiji Vulkan.

Danas se na atenskoj Agori nalazi hram posvećen bogu Hefestu koji je ujedno i jedan od najočuvanijih hramova posvećenih starogrčkim božanstvima.

Hefestovi su simboli kovački čekić i par kliješta, a katkad drži i sjekiru. Bio je prilično ružan, što je bio ili od rođenja ili nakon pada. Također je bio i hrom, hodao je sa štapom, a često ga se prikazivalo s nogama okrenutim naopačke.

U umjetnosti je često prikazivan hromim naginjući se nad svoj nakovanj. Njegov je lik odražavao niži stupanj trovanja arsenom čija je posljedica bila šepavost i rak kože. Arsen je dodavan bronci da bi je učvrstio, a od te je bolesti patila većina kovača brončanog doba.

Kako i Homer navodi u svojoj Ilijadi, Zeus ga je bacio s Olimpa jer je oslobodio svoju majku Heru koja je bila privezana zlatnim lancem između zemlje i neba, nakon svađe sa Zeusom. Hefest je padao devet dana i noći, a potom je pao na otok Lemnos gdje su ga odgojile Tetida i Eurinoma. Izrastao je u majstora obrtnika, a potom su ga vratili na Olimp jer je svojim umijećem bio koristan bogovima. Druga inačica mita govori da je Hera bila užasnuta kad je vidjela ružnoću svoga potomka te da ga je sama bacila s Olimpa.

Hefest se osvetio svojoj majci Heri koja ga je odbila napravivši joj začarano zlatno prijestolje koje joj, kad bi se ona sjela na nj, nije dopuštalo da ga napusti. Ostali su bogovi molili Hefesta da se vrati na Olimp i da je pusti, ali on ih je stalno odbijao. Dioniz ga je napio i vratio ga na Olimp na mulinim leđima. Hefest je oslobodio Heru nakon što su mu dali Afroditu, božicu ljubavi, kao svoju ženu. U drugoj inačici mita, dobio je njezinu ruku da bi se spriječili sukobi ostalih bogova oko nje same, budući da je on bio najnesigurniji od bogova.

HERMES
Hermes ili Hermo u grčkoj mitologiji glasnik je bogova, zaštitnik putnika i lopova, pastira, pjesnika, atletičara i trgovaca; Zeusov i Majin sin. Hermesov je pandan u rimskoj mitologiji Merkur.

Hermesovi su simboli pijevac i kornjača, a može ga se prepoznati po putničkoj kapi (petasus), torbi, krilatim sandalama (talaria) i glasničkom štapu - grč. kerykeion s astrološkim simbolom bika ili pak štap kaducej sa zmijama. Nosio je odjeću putnika, radnika ili pastira.

Ovidije daje kratak opis u svojim Metamorfozama:

Odmah na glavu klobuk i krila na noge ovaj
Metne, a u ruku jaku uspavljivu šibljiku uzme;
Jupiter-boga sin učinivši sve to iz dvora
Očinih na zemlju skoči i onda skine sa glave
Klobuk i ostavi krila te šibljiku samo zadrži,
Kojom koze ko pastir po zahodnim poljima oni

Hermes je glasnik koji prenosi ljudima poruke bogova, najbrži je od svih bogova i odan svome ocu Zeusu. Izumio je vatru i pritom ga možemo usporediti s Prometejem koji ju je donio ljudima. Također je izumio liru i sirinks koje je potom razmijenio s Apolonom. Izmislio je i mnoge vrste utrka i boksački sport te je bio zaštitnik atletičara.

Hermes je bio i pratitelj mrtvih u Had. Često su ga prikazivali kao jedinog boga koji može ulaziti i izlaziti u Had bez ograničenja, uz Hada i Perzefonu.

Isprva je Hermes bio falični bog, prikazivan s bradom i falusom, a poslije je atletski stiliziran.

Hermesa je rodila nimfa Maja na brdu Kileni u Arkadiji. Maja je bila jedna od Plejada, Atlantova kći.

U Homerskim himnama opisano je rađanje boga Hermesa. Njegovu je majku Maju tajno oplodio Zeus te je ona zamotala dijete u povoje, ali ono je pobjeglo dok je spavala. Hermes je otišao u Tesaliju gdje je Apolon držao svoju stoku, ukrao mu je goveda i odnio ih u jednu pećinu u šumi blizu Pila, prekrivši tragove. U pećini je pronašao kornjaču koju je ubio, uzeo joj oklop i u njega smjestio kravlja crijeva i tako napravio prvu liru. Apolon se požalio njegovoj majci da mu je Hermes ukrao stoku, ali Hermes se već vratio u svoje povoje te Maja nije vjerovala Apolonovim riječima. Zeus se umiješao i složio s Apolonom tvrdivši da je vidio sve događaje. Hermes je zatim počeo svirati na svojoj novoj liri, a Apolon se zaljubio u taj instrument te mu je ponudio stoku u zamjenu za liru. Apolon je tada postao umjetnik na liri, a Hermes je kasnije izumio još jedan instrument - sirinks. Poslije je Apolon u zamjenu za sirinks Hermesu dao kaducej.

Zbog ovog je događaja Hermes zaštitnik lopova.

HELIJE
Helije u grčkoj mitologiji bio je izvorni bog Sunca; Tejin i Hiperionov sin, Selenin i Ejin brat. S vremenom je sve više poistovjećivan s Apolonom. Helijev je pandan u rimskoj mitologiji Sol.

Helije je vozio svoju kočiju preko neba svakog dana - kretao bi u zoru na istoku, a završavao s vožnjom navečer na zapadu. Homer opisuje da su mu kočiju vukli sunčani bikovi. Pindar opisuje da su je vukli vatreni pastusi. Poslije su brzonogim krilatim konjima dana imena: Pirej, Ej, Eton i Flegon. Kad bi završio, njegova bi mu sestra Selena otpjevala uspavanku, a potom bi zaspao u svojoj krilatoj zlatnoj barci, Hefestovu daru.

Svoju je dužnost Helije besprijekorno obavljao sve dok nije ugledao boginju Atenu kako se rađa iz Zeusove glave. To ga je začudilo te se u svojoj kočiji na trenutak zaustavio, a vrijeme je stalo, no to nije imalo nikakvih posljedica.

Helije je imao svevideće oko. Dojavio je Hefestu o tome da ga Afrodita vara s Aresom. Također je vidio da Had otima Perzeonu.

POSEJDON
Posejdon u grčkoj mitologiji bog je mora i zemljotresa; Kronov i Rejin sin, Zeusov brat. Posejdonov je pandan u rimskoj mitologiji Neptun.

Posejdon je prikazivan u svojoj kočiji koju su vukli nilski konji ili obični konji koji su mogli jahati po moru. Bio je prikazivan i s dupinima te s ribama trozupkama.Njegova je palača bila na oceanskom dnu, sazdana od koralja i dragulja.

Posejdon je bio Kronov i Rejin sin. Kao i njegovu braću i sestre, progutao ga je njegov otac. Poslije ih je spasio Zeus prisilivši svog oca da ih sve povrati. Zeus, Hekatonhiri, Giganti i Kiklopi svrgnuli su krona i ostale Titane. Prema drugoj inačici mita, Posejdona su odgojili Telhini, stanovnici otoka Roda. Kad je svijet podijeljen na tri dijela, Zeus je dobio zemlju i nebo, Had podzemlje, a Posejdon more.

HERA
Hera u grčkoj mitologiji vrhovna je starogrčka boginja, Zeusova žena i sestra; boginja braka. Herin je pandan u rimskoj mitologiji Junona = "volooka".
božica što znači da je bila besmrtna te je nastavila živjeti u njegovom želucu. Zeus je bio najmlađi Kronov sin. Izbjegao je sudbinu svoje braće tako što ga je majka Reja sakrila od oca. Zeus je spasio svoju braću i ubio Krona. Premda mu je bila sestra, Hera mu se svidjela. Poveo ju je na Olimp i oženio se njome.
Hera je sa Zeusom imala Aresa, Hebu, Eridu i Ilitiju. Hera je bila potom ljubomorna na Zeusa zato što je rodio Atenu bez nje te je rodila Hefesta bez njega. Potom su Zeus i Hera ili samo jedno od njih bili zgađeni Hefestovom ružnoćom te su ga bacili s Olimpa. Hefest se poslije osvetio Heri učinivši da se ne može maknuti sa svoga prijestolja kad na nj sjedne. Ostali su ga bogovi preklinjali da je pusti, ali odbio je. Dioniz ga je potom napio i odnio natrag na Olimp na mulinim leđima. Potom je oslobodio svoju majku nakon što mu je Afrodita dana za ženu.

Hera je bila Heraklova pomajka i njegov neprijatelj. Zeus je oplodio Alkmenu, smrtnicu, u obličju njezina muža Amfitriona. Iste se noći vratio i njezin muž te su također spavali zajedno. Stoga je Alkmena zanijela dva dječaka. Hera je natjerala Zeusa da se zakune da će dječak koji se rodi te noći članu Perzejeve kuće biti veliki kralj. Kad je Alkmena bila trudna s Heraklom, Hera je pokušala spriječiti porođaj zavezavši Alkmenine noge u čvor da bi usporila porod. A potom je ubrzala Euristejevo rođenje. Heru je prevarila Galantida, Alkmenina sluškinja, rekavši da je Alkmena već rodila dijete. Hera je Galantidu pretvorila u lasicu. Alkmena je potom rodila poluboga Herakla i smrtnika Ifikla. Herakla je nazvala Alkid, a poslije je nazvan Heraklo, u prijevodu "Herina slava", da bi ublažili Herin gnjev.

Dok je Heraklo bio dijete, Hera je poslala dvije zmije da ga ubiju dok je ležao u kolijevci. Heraklo je zadavio svaku zmiju jednom rukom, a potom ga je njegova dadilja pronašla da se igra njima kao da su igračke.

Jedna priča govori da je Zeus prevario Heru da doji Herakla. Kad je ona otkrila tko je dijete, bacila ga je sa svojih grudi, a mlijeko se prosulo nebom i stvorilo Mliječnu stazu.

Također, dok je izvršavao svojih dvanaest zadataka, Hera mu je pokušavala što više otežati. Jedna inačica mita govori i da su se Hera i Heraklo sprijateljili jer ju je on spasio od diva koji ju je pokušao silovati. Čak mu je potom dala svoju kćer Hebu za ženu.

HAD
Had u grčkoj mitologiji bog je podzemnog svijeta (koji se također naziva Had) u grčkoj mitologiji; Kronov i Rejin sin,
olimpski bog. Također se nazivao i Pluton , a to su ime preuzeli i stari Rimljani za svoj pandan.

Had je Kronov i Rejin sin, Zeusov i Posejdonov te Hestijin, Demetrin i Herin brat.

Kad je odrastao, Zeus je uspio prisiliti oca da povrati svoje potomke (Kron ih je sve osim Zeusa bio progutao), Zeus, Posejdon i Had sudjelovali su u Titanomahiji, ratu Titana, a Kiklopi su im darovali oružja: Zeus je dobio munju, Had kacigu nevidljivosti, a Posejdon trozub. U noći prije prve bitke, Had se odšuljao do uporišta Titana i uništio im oružje. Na posljetku su bogovi pobijedili, a trojica braće izvlačila su slamke da bi raspodijelili područja vladanja. Zeus je lukavstvom dobio nebo i zemlju, Posejdon mora, a Had podzemni svijet.

Had je vladao mrtvima, a pomagali su mu demoni koji su ga bespogovorno slušali. Mrtvi nisu smjeli odlaziti iz podzemlja, a ni živi u nj, jer bi se Had razbjesnio. Svi koji su ulazili u podzemni svijet uglavnom bjehu junaci: Heraklo, Odisej, Eneja, Orfej, Tezej i Psiha. Nijedan od njih nije bio zadovoljan onime što vidi, a o tome govori i Homer u Odiseji.

Nije bio pretjerano voljen ni od bogova niti od smrtnika zbog svoje tamne i morbidne osobnosti. Premda je Had vladao podzemljem, on nije bio personifikacija smrti. To je bio Tanatos (Thanatos), bog smrti.

Kad su Grci htjeli umiriti Hada, lupali su glavama o tlo da bi bili sigurni da ih čuje. Žrtvovali su mu crne životinje, posebice ovce, a moguće je da su postojale i ljudske žrtve. Žrtvena je krv skupljana u jame i bunare da bi bili sigurni da će doći do Hada, a osoba koja je prinosila žrtvu morala je okrenuti glavu. Svakih stotinu godina održavale su se stoljetne igre u njegovu čast.

DIONIZ
Dioniz u grčkoj mitologiji bog je plodnosti zemlje, vegetacije, vina, žena, bog-bik. Također je poznat kao Bakho i u grčkoj i u rimskoj mitologiji. Poznat nam je i pod drugim imenima, kao npr. Jakhus ili Zagrej.
Dioniz je bog mističnih religijskih rituala. Po tračkim misterijima on nosi bossoris, lisičje
krzno, koje simbolizira novi život.
Dionizijski misteriji ostali su jedni od najtajnijih mističnih kultova antičke Grčke. Mnogi povjesničari vjeruju da je Dioniz sinestezija lokalnog grčkog božanstva prirode i mnogo jačeg božanstva iz Trakije ili Frigije, kao što je Sabozios.
Općenito Grci vjeruju da je dionizijski kult u Grčku došao iz Anatolije. Po pričama, nakon rođenja Zeus odnosi Dioniza u zemlju nimfa Nisaida. Grčki koncept gdje se zemlja Nisaida nalazi dopušta da ona bude Anatolija, Libija, Etiopija, Arabija. Sve u svemu, to nam sugerira da je namjerno postavljen u magičnu, daleku zemlju.
Tragovi istih ili vrlo sličnih božanstava mogu se pronaći u Mikeni i minojskoj kulturi. Dioniz je u kulturi Grčke i njezinih prethodnika dugo prisutan (prije 1500. pr. Kr.), no uvijek ostaje donekle stran.
Tipična dionizijska obilježja jesu bik, zmija, bršljan i vino. Dioniz ima snažnu povezanost sa satirima, kentaurima i silenima. Satiri su po Grčkoj mitologiji poluljudi, poluživotinje, koji opsjedaju šume i prate Pana ili Dioniza. Heziod ih naziva braćom planinskih nimfa te Kuretesa, no beznačajnom i ništavnom rasom. Satiri su muški sljedbenici Dioniza, njegove su sljedbenice menade. Satiri nisu besmrtni, nego mogu umrijeti. Seleni su tek stari satiri.
U grčkim je gradovima ulica spajala kazalište i Dionizov hram, što je omogućavalo održavanje svečanih procesija koje su sjedinjavale kult u hramu i proslavu u kazalištu.
Dolazak Dioniza na svijet je donekle čudan, čak i za grčku mitologiju, te izaziva teškoće u njegovu smještanju unutar panteona grčkih bogova. Njegova je majka Selema, kći Kodmusa, sina kralja Fenikije i Europina brata. Selema je smrtnica, ljudskog je roda, a Dionizov je otac Zeus, kralj bogova.

Postoji nekoliko inačica priče o Dionizovu dolasku u postojanje, no zajednička svima jest njegovo ponovno rađanje (uskrsnuće). To ponovno rađanje jest i glavni razlog njegova štovanja u religijskim misterijima - smrt i uskrsnuće bili su elementi mističkog otkrivenja.

Jedna od priča o Dionizu (iz orfičkih himna) govori kako je Hera, Zeusova žena, ljubomorna na dijete koje nije bilo njezino poslala Titane da ga rastrgaju. Oni su dijete namamili igračkama i rastrgali ga na komadiće te ga gotovo cijelog pojeli prije nego što ih je Zeus uspio rastjerati svojom božanskom grmljavinom. Jedini dio koji je spašen bilo je njegovo srce. Zeus je srce usadio u Semelinu utrobu i Dioniz biva ponovo rođen.
Legenda kaže da je Zeus uzeo malog Dioniza i povjerio ga na čuvanje kišnim nimfama Nisaidama, koje su ga njegovale kroz djetinjstvo, za što ih je Zeus nagradio stavljajući ih kao Hejade među zvijezde.
Kad je Dioniz odrastao, otkrio je kulturu vina i način vađenja tog dragocjenog soka, ali ga je ljubomorna Hera pogodila ludilom, koje ga je nagnalo da počne lutati raznim djelovima svijeta. U Frigiji božica Kibela, u Grčkoj poznata kao Reja, izliječila ga je i naučila ga svetim obredima, te se uputio na putovanje po Aziji učeći ljude uzgoju i obrađivanju vinove loze. Najpoznatije od njegovih putovanja njegova je ekspedicija u Indiju, za koju se tvrdi da je trajala nekoliko godina. Nakon trijumfalnog povratka počinje s objavljivanjem svog učenja po Grčkoj. No, nekoliko mu se knezova usprotivilo u tom pokušaju, strahujući da će njegova učenja dovesti sa sobom nerede i ludilo (kralj Pentej i Lierg)

Kao mladić Dioniz je bio posebno atraktivan. Kad je jednom prigodom prerušen u smrtnika putovao brodom, mornari su ga pokušali oteti i iskoristiti za svoje seksualno zadovoljstvo. No, Dioniz je bio milostiv prema njima te ih je pretvorio u dupine, ali poštedio je kapetana, koji ga je jedini bio prepoznao i pokušao zaustaviti mornare.

Zeus

u grčkoj mitologiji vrhovni je starogrčki bog, vladar Olimpa, bog neba i grmljavine. Njegova je žena ujedno i njegova sestra Hera, ali imao je vrlo mnogo potomaka s ostalim božicama i smrtnicama. Zeusov je pandan u rimskoj mitologiji Jupiter.

Kron je naučio od svojih roditelja da će ga svrgnuti njegov sin, baš kao što je on to učinio svome ocu Uranu. Progutao je svoje potomke - Demetru, Heru, Hada, Hestiju, Rejinu i njegovu djecu, da se proročanstvo ne bi ispunilo. Kad su se rodili Posejdon i Zeus, Reja je iznijela Geji plan da spasi svoju djecu. Reja je potajno rodila Zeusa na Kreti, a Kronu je dala kamen umotan u povoje.Također je, prema nekim izvorima, progutao i kozu misleći da je Posejdon.

U nekim je inačicama mita na Kreti Zeusa odgojila koza Amalteja, a Kouretes, naoružani plesači vikali su i pljeskali da bi sakrili djetetov plač od Krona. U drugoj inačici mita, Zeusa je odgojila nimfa Adamanteja koja ga je sakrila objesivši ga na drvo užetom tako da je bio između zemlje, neba i mora kojima je vladao njegov otac Kron. Posljednja inačica mita govori da ga je odgojila njegova baka, Geja. Postoje još rjeđe priče da ga je odgojila nimfa Kinosura koju je, da bi joj zahvalio, Zeus postavio među zvijezde ili pak da ga je odgojila nimfa Melisa koja ga je dojila kozjim mlijekom.

Kad je narastao, Zeus je iskoristio napitak koji mu je dala Geja i tako je povratio svoje potomke u obrnutom redoslijedu - prvo kamen, zatim kozu, a potom ostale potomke. Kamen je stavljen u pokrajinu Piton, nazvanu po istoimenom čudovištu. U drugoj je inačici mita Metida dala Kronu sredstvo za izazivanje povraćanja da bi ispljunuo svoje potomke. Treća inačica govori da je Zeus rasjekao njegov trbuh.

Nakon što ih je oslobodio, Zeus je u ratu, tzv. Titanomahiji zajedno s Titanima, Gigantima, Hekatonhirima, Kiklopima i svojom braćom i sestrama svrgnuo svoga oca. Nakon toga je zatvorio Titane u Tartar, sve osim Atlanta, Epimeteja, Metidu, Okeana i Prometeja. Geja je potom rodila čudovište Tifona kojim bi se osvetila za zatvorene Titane, ali Zeus je ipak pobijedio.

Na posljetku su pobijedili nakon desetljeća ratovanja te su se olimpski bogovi dogovorili i izvlačeći slamke raspodijelili vlast - Zeus je lukavstvom dobio nebo i zemlju, Posejdon more, a Had podzemni svijet.

Zeusova je žena bila njegova sestra Hera. Zeus i Hera stalno su se sukobljavali. Uvrijeđena njegovim prijevarama, ona ga je često ponižavala na sitne spletkarske načine. Iako joj je Zeus povjeravao svoje tajne, a katkadi prihvaćao njezine savjete, on joj nikada nije potpuno vjerovao, a ona je dobro znala da je u stanju da se i na nju baci munjom ako bi ga uvrijedila preko izvjesne granice.

S Herom je imao Aresa, Hefesta, Ilitiju i Hebu, ali neke inačice mita donose da je Hera tu djecu rodila sama, uglavnom zato što je bila ljubomorna jer je Zeus sam na svijet donio Atenu.

Poznate su i brojne alegorije o Zeusovoj seksualnoj naravi i njegovim djelima. Kad mu je majka Reja, predvidjevši kakve će sve nezgode izazvati njegova pohlepna priroda, zabranila da se ženi, on joj je ljutito zaprijetio da će je silovati. Ona se na to smjesta pretvorila u otrovnu zmiju, ali Zeusa ni to nije obeshrabrilo nego se i on pretvorio u mužjaka te je, savivši se oko nje u nerazrješiv čvor, ostvario svoju prijetnju.

Zeus se upuštao u brojne afere, ali često se bojao Herinih reakcija te svojim izabranicama dolazio u raznim obličjima. Europi je došao u obličju bika, Ledi kao labud, Kalisti je došao u obličju Apolona/Artemide, Danaji, Perzejovoj majci, stigao je u obličju zlatne kiše.

Afrodita

Boginja je ljubavi i ljepote, najljepša boginja antičkih mitova Njeno porijeklo je nejasno. P rema Homeru, bila je kći najvišeg boga Zeusa i boginje kiše Dione, a prema Hesiodu, rodila se iz morske pjene, koju je oplodio bog neba Uran, i izašla iz mora na otok Cipar. Bilo kako bilo, Afrodita je, zahvaljujući svojoj ljepoti i čarolijama kojima je vladala, postala jedna od najmoćnijih boginja. Ni bogovi ni ljudi nisu joj mogli odoljeti. Osim toga, imala je više pomoćnika i pomoćnica: Harite, boginje ljupkosti i ljepote, Hore, boginje godišnjih doba, Peitu, boginju udvaranja i ljubavnog nagovora, Himena, boga ženidbe, i najzad, Erosa, mladog boga ljubavi, čijim se strijelama nije moglo umaći. Budući da ljubav u životu bogova i ljudi ima važnu ulogu, Afrodita je bila jako cijenjena. Onaj tko joj je iskazivao počasti i prinosio žrtve mogao je biti siguran u njenu naklonost. Samo, bila je pomalo nestalna, a sreća koju je pružala često i prolazna Kiparu Pigmalionu je tako oživjela mramorni kip u koji se on bio zaljubio. Svoje ljubimce štitila je na bojištima, u morskim olujama i od spletaka neprijatelja dok je bojažljivogNarcisa, koji je prema kleveti ljubomornih nimfi prezreo njene darove, dovela dotle da se zaljubio u samog sebe i na kraju počinio samoubojstvo. Ali, začudo, sama nije imala sreće u ljubavi: naime, nije znala kako trajno zadržati svoje ljubavnike. Ni brak joj nije bio sretan. Zeus joj je odredio za muža najneuglednijeg boga, hromog i vječito oznojenog božanskog kovača Hefesta. Kao naknadu za to tražila je utjehu kod boga rata Aresa, s kojim je imala petoro djece (Erosa, Anterosa, Dima, Foba i Harmoniju), zatim kod boga vina Dionisa (s kojim je imala sina Prijapa), a uz ostale i kod boga trgovine Hermesa; štoviše, utjehu je tražila i kod običnih smrtnika, dardanskog kralja Anhiza, kojem je rodila sina Eneju, i kod lijepog Adonisa, strastvenog lovca, za kojeg je od Zeusa izmolila besmrtnost. Od njenih uplitanja u burne događaje svijeta mitova najdalekosežnije je posljedice imala njena naklonost prema sinu trojanskog kralja Priama, mladome Parisu. Kao nagradu za to što joj je u sporu sa boginjama Herom i Atenom dao prvenstvo u ljepoti obećala mu je najljepšu od svih smrtnih žena. Ta žena, po nepodijeljenom mišljenju bogova i ljudi, bila je Helena iz Arga, žena spartanskog kralja Menelaja. Afrodita je pomogla Parisu da Helenu odvede u Troju. Menelaj se nije htio odreći svoje žene i tražio je da mu se vrati. Kako je Paris to odbio, Menelaj je uz pomoć svog brata Agamemnona, moćnog mikenskog kralja, podigao sve ahejske kraljeve u kazneni pohod protiv Troje. Pod Agamemnonovim vodstvom otplovilo je sto tisuća Ahejaca preko mora i napalo Troju. Afrodita je pomagala Trojancima, ali borba nije bila njena jača strana. Bilo je, na primjer, dovoljno da je okrzne koplje ahejskog vojskovođe Diomeda pa da plačući uzmakne sa bojišta. U strašnom desetogodišnjem ratu, u kojem su sudjelovali svi tadašnji junaci i gotovo svi bogovi, Paris je na kraju poginuo, a nakon njegove smrti pala je i Troja.

Grčka mitologija

Grčku je mitologiju stvarao narod u nastojanjima da objasni zakonitosti života i prirode pa su zato grčki mitovi nadahnuti ljepotom i svježinom pripovijedanja. To su mitovi koji se odlikuju raznolikošću motiva i velikom pjesničkom ljepotom, zadržavajući uglavnom onaj oblik u kojem se javljaju kod Homera i Hesioda. Uz olimpske, podzemne i morske bogove te uz mnoga niža božanstva u njima nastupaju i heroji koji su po ocu ili majci božanskog porijekla. Bogovi su antropomorfizirani, ali ne stare i besmrtni su, te njihov položaj postaje vrijedan strahopoštovanja navodeći čovjeka da osjeti strah, sram ili pak poštovanje. Ljudi su komunicirali s Bogovima direktno ili posredno, budući da su Bogovi imali moć (daimon) da osim ljudskog poprime i neki drugi oblik ili obilježje, ili je pak komunikacija uspostavljena putem sna. Često su se promatrale ptice u letu, grmljavina, zvijezde padalice ili druge prirodne pojave kao znakovi božijeg obraćanja ljudima. Bogovima su prinošene žrtve, pokloni, te izricane molitve kako bi se stekla njihova naklonost. Ljudima se ponekad i ugađa, ali im se ne dopušta izbjegavanje smrti, kao njihove konačne sudbine.

Olimpski bogovi:
Zeus - otac mnogih bogova i junaka, gospodar neba i zemlje, bog groma, munje i oluje.
Afrodita - božica je ljubavi, ljepote, požude i spolnosti.
Apolon, Feb - bog je medicine, proroštva, streličarstva, glazbe, sunca i kolonizacije te muške ljepote.
Ares - bog rata i bojne vreve; simbol hrabrosti, silovitosti i junačke snage.
Artemida - božica je Mjeseca, zvijeri i lova, zaštitnica djevojaka, božica svadbe i poroda.
Atena - božica je civilizacije, mudrosti, snage, pravednog rata, tkanja, metalurgije i obrta.
Demetra - božica zemlje, ratarstva, plodnosti, a u prvom redu žita.
Dioniz - bog plodnosti zemlje, bog vegetacije, vina, žena.
Had - bog podzemnog svijeta.
Heba - božica mladosti; vrčonoša bogovima na Olimpu.
Hefest - bog kovač, zaštitnik obrtnika, kipara, metalurga i vatre.
Helije - bog Sunca.
Hera - vrhovna je starogrčka božica, Zeusova žena i sestra; božica braka.
Hermes - glasnik bogova, zaštitnik putnika i lopova, pastira, pjesnika, atletičara i trgovaca.
Perzefona - Demetrina kći, Hadova žena.
Posejdon - bog mora, vode, vladar potresa.


Ostala božanstva:
Adonis - bog žita, smrti i ponovnog rođenja.
Asklepije - bog liječništva.
Eol - bog vjetra.
Eros - bog ljubavi.
Erinije - boginje osvete i prokletstva.
Heraklo - sin Zeusa i kraljice Alkmene, polubog i junak.
Hestija - božica je srca, ognjišta i doma.
Leta - božica ratara i stočara.
Mojre - božice životne sudbine.
Morfej - bog sna.
Muze - Zeusove i Mnemozinine kćeri, pokroviteljice znanosti i umjetnosti:
Euterpa - zaštitnica glazbe i lirske poezije
Erato - zaštitnica ljubavnog i himničkog pjesništva
Kaliopa - zaštitnica epske poezije i govorništva
Klio - zaštitnica povijesti i junačkog pjesništva
Melpomena - zaštitnica tragedije
Polihimnija - zaštitnica svete pjesme i himni, a također i agrikulture i pantomime
Talija - zaštitnica komedije i bukolike
Terpsihora - zaštitnica korske lirike i plesa
Uranija - zaštitnica astronomije.
Nimfe - snage prirode utjelovljene u polubožanskim mladim ženama.
Pan - bog šuma, njiva, zaštitnik stada i pastira.
Tanatos - bog smrti.


mitološka stvorenja:
Arg
Argo
Ehidna
Enkelad
Giganti
Gorgone
Haribda
Harpija
Himera
Hiron
Kentaur
Kerber
Kiklop
Lernejska Hidra
Mantikora
Meduza
Minotaur
Nemejski lav
Pegaz
Satiri
Skila


Junaci:
Ahilej
Eneja
Hektor
Heraklo
Jazon
Odisej
Perzej
Tezej

Mitologija

Stare kulture i njihova vjerovanja bila su zasnovana na mitovima i legendama bogovima i junacima sa božanskim karakteristikama. Ti mitovi i legende bude veliko zanimanje jer otkrivaju kulture ondašnjeg doba i slika istorije biva sve jasnija.

Mit je tvorevina u priči, pjesmi i sl., predznanstvenog i fantazijom prožetog (obično magično-religioznog) mišljenja, kojom narod na primitivnom stepenu razvića objašnjava nastanak prirodnih bića i pojava.

Mitologija je skup mitova neke religije, naroda ili civilizacije koja proučava priče fantastičnog sadržaja u kojima su junaci bogovi, polubogovi, heroji i slično. Te priče bilježi mit, legenda, tradicija, usmena predanja i drugo.

	ožujak, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Lipanj 2011 (2)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Grčka mitologija
Nordijska mitologija
Finska mitologija
Keltska mitologija
Egipatska mitologija

Linkovi

Blog.hr